Kako se u Hrvatskoj postaje gazda
„Gazda“, prvi dokumentarac o Ivici Todoriću, imat će svoju pretpremijeru na Motovun film festivalu ovoga petka u 13 sati u „Još manjem kinu“. Prije toga, na novinarsku projekciju u Zagrebu pozvana je nekolicina novinara. Stisnulo nas se desetak oko šanka što je ostao u prostoru udruge Hrcin još iz vremena kada je tu bila lokalna birtija, nestrpljivi da vidimo prvi dugometražni film redatelja Daria Juričana, a koji se bavi temom o kojoj se u medijima uglavnom šuti.
Gazda Ivica s gazda Franjom (FOTO: Gazda film)
„Ovo nije film o Ivici Todoriću“, rekao nam je Juričan, a to je ponovio i u filmu. Njegova je ambicija bila otkriti zapravo kako se u Hrvatskoj može postati gazda, a tijekom dinamične 72 minute koliko film traje o tome se dobiva prilično jasan dojam.
LUPIGIN SERIJAL - NEDODIRLJIVI: Ivica Todorić, prvi među nejednakima
SUMRAK NOVINARSKE SLOBODE: Smijete li objaviti tekst o Ivici Todoriću?
Ljudevit Juričan, Darijev otac, 40 godina je radio u Unikonzumu, odnosno u Konzumu. Bio je vršnjak Ivice Todorića, išli su u istu srednju školu, pa čak su i prvo dijete dobili iste, 1976. godine – Ivica Todorić kćer Ivu, a Ljudevit Juričan sina Daria. Ipak, dok je Ljudevit do kraja svojeg radnog vijeka ostao za pultom delikatesa, Ivica je „gazda“ vodeće hrvatske korporacije koju je proširio i na regiju što se nekad zvala Jugoslavijom.
Priča i počinje u Jugoslaviji, arhivskim snimkama posjeta Edvarda Kardelja, tada predsjednika Savezne skupštine SFRJ, poduzeću Agrokoka, u sklopu Agrokombinata za čije je iznimne poslovne uspjehe i brzi rast najzaslužniji bio poduzetnički talent Ivičinog oca, Ante Todorića.
Inžinjer Ante Todorić na kraju je završio iza rešetaka jer je novcem tvrtke platio transfer Zlatka Čajkovskog u Dinamo (FOTO: Gazda film)
„Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje“, bio je u ono doba jedan od popularnijih reklamnih slogana, a Ante Todorić u hijerarhiji socijalističkog društva strelovito je napredovao. Osim funkcije generalnog direktora Agrokombinata bio je i poslanik u Vijeću proizvođača u Saveznoj skupštini Jugoslavije, član uprave Zagrebačke banke, predsjednik Udruženja voćara i vinogradara Jugoslavije, zastupnik u Saboru SR Hrvatske i predsjednik Odbora za poljoprivredu i prehrambenu industriju, predsjednik agronoma Hrvatske i Jugoslavije, predsjednik upravnog odbora Poljoprivredne banke Jugoslavije… Sve dok 1972. godine nije uhićen.
Optužnicu koja ga je teretila za „antirevolucionarnu djelatnost“ Vrhovni sud je odbacio, no ostala je ona za gospodarski kriminal, govori Zdravko Tomac, jedan od brojnih sugovornika što se u filmu pojavljuju. Doznajemo tako da Ante Todorić nije robijao samo kao politički zatvorenik već zbog toga što je između ostalog novcem tvrtke, preko inozemnog računa, platio transfer trenera Dinama Zlatka Čajkovskog iz Njemačke predstavljajući to u knjigama kao pozajmicu Tvornici Croatia baterija kojoj je direktor tada bio Mirko Barišić, danas direktor NK Dinama.
Od Stjepana Mesića s kojim je robijao doznajemo kako je Ante Todorić već u zatvoru odlučio baviti se uzgojem i trgovinom cvijećem. Susjedi iz Kloštar Ivanića, gdje je obitelj pokrenula posao, sjećaju se Todorića kao radišnih i vrijednih ljudi. Imali su pedesetak zaposlenika i cijela je obitelj, pa i djeca, radila u staklenicima. Ante Todorić sav je posao prepustio sinu Ivici, no Agrokor je bio njegova vizija. Film objašnjava i kako je tvrtka osnovana 1989. godine dobila ime – Agro od orijentiranosti prema poljoprivredi i kor od korpara, starih trgovaca iz Imotskog odakle potječe loza Todorićevih.
Juričanu priznanje, Todoriću Konzum (FOTO: Gazda film)
Agrokor je tranziciju dočekao spreman i razdoblje privatizacije devedesetih iskoristio za preuzimanje najjačih hrvatskih prehrambenih tvrtki poput tvornice ulja Zvijezda, sladoleda Ledo, Unikonzuma gdje je mogao i plasirati svoju robu. Kako je tekla privatizacija Unikonzuma i na koji je način ovo trgovačko poduzeće preuzeo Agrokor pričaju u filmu Unikonzumovi sindikalisti. O tome je za Lupigu lani u intervjuu govorio i jedan od osnivača Udruge malih dioničara Unikonzuma Adolf Čulek.
Godinu dana nakon preuzimanja Unikonzuma lanac trgovina mijenja ime u Konzum i na Sveticama se u rekordnom roku, iako bez građevinske dozvole, otvara prvi Super Konzum. Gledamo arhivske snimke kako uz zvuke tamburica kraj polica s voćem i povrćem zastaju Ankica i Nevenka Tuđman.
Gazda u loži s bankarima (FOTO: Gazda film)
Priča o Konzumu nastavlja se odlukom o zabrani širenja ovog trgovačkog lanca koju je 2003. godine potpisao tadašnji predsjednik Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja. Ovo je rješenje bilo na snazi punih osam dana, navodi se u filmu, a predsjednika Vijeća koje je preteča današnje Agencije na tom je mjestu ubrzo naslijedila Olgica Spevec koja je tu ostala punih deset godina i čiji je suprug zaposlen u Agrokoru. Sabor RH nikada nije dobio izvještaj Vijeća za 2003. godinu.
Širenje Konzuma nastavilo se ne samo teritorijalno već i sadržajno pa je tako uskoro u Sesvetama otvoren i prvi trgovački – kulturni centar. U prizemlju Konzum, na prvom katu glazbena škola za koju Grad plaća najam od deset eura po kvadratu. Kasnije je, na sličnom principu, otvorena i baletna škola, za koju Skupština ipak nije dala privolu. I dok je teško izdvojiti najzanimljiviju od šest odabranih priča na putu prema uspjehu najbogatijeg građanina Hrvatske, pa tako onu o tome kako je postao jedan od trojice počasnih građana Jaske nećemo nego spomenuti, među najupečatljivijim sugovornicima zacijelo je Vladimir Šeks, predsjednik saborskog istražnog povjerenstva osnovanog 1997. godine s ciljem da ustanovi gdje je nestala pšenica iz robnih rezervi.
Gazda Ivica i gazda Milan (FOTO: Gazda film)
Prema izvještaju iskopanom iz arhive Sabora, a u kojem nedostaje priličan broj dokumenata koji se u njemu spominju, prvi na popisu 50 osoba prijavljenih za 30 kaznenih djela bio je tadašnji direktor robnih rezervi Krešimir Beno. On, međutim, u filmu govori kako protiv njega nikada nije podnesena nikakva kaznena prijava. Šeks se, pak, malo toga sjeća pa tako i na pitanje o tome je li Agrokor ikad bio donator HDZ-a najprije ponavlja pitanje, a potom kaže: „Ne znam“.
Bilo kako bilo, u zaključku Prvog saborskog povjerenstva Agrokor se ne spominje. Redatelj Dario Juričan i od MUP-a je pokušao dobiti dokumentaciju o tome je li istraga po krivičnim prijavama uopće provedena i nemalo se iznenadio odbijanjem MUP-a u mandatu ministra Ranka Ostojića. Rečeno mu je da to nije pitanje od javnog interesa na što se Juričan žalio povjerenici za pravo na pristup informacijama. Rješenje još čeka.
"Dario je želio napraviti intervju s poslodavcem svoga oca, s Ivicom Todorićem, ali on to nije htio" (FOTO: Privatna arhiva)
Tri godine trajalo je istraživanje i snimanje filma. Usprkos tome što je do nekih dokumenata bilo nemoguće doći skupljeno je prilično materijala ili, kako kaže redatelj, hrpa papira visoka gotovo metar i pol. Puno se od prikupljenog materijala u filmu nije prikazalo, no kako će u petak, uz motovunsku pretpremijeru, krenuti i crowdfunding kampanja na platformi Indiegogo, Juričan najavljuje da će svaki dan u dva mjeseca koliko će trajati kampanja, puštati novi video klip s onim pričama za koje u filmu, zbog dramaturgije i dinamike, nije bilo prostora.
„Dario je želio napraviti intervju s poslodavcem svoga oca, s Ivicom Todorićem, ali on to nije htio. Dariju, redatelju filma, nije preostalo ništa drugo nego da sam sazna odgovore“, stoji u sinopsisu koji predstavlja film.
Za Kulmerove dvore Todorić nikada, čak niti formalno, nije tražio kategorizaciju, iako je imanje dobio namjenski – kako bi otvorio hotel (FOTO: Lupiga.Com)
Za kraj, kadar obitelji okupljene u dnevnom boravku. Dario je mami donio kulen koji je, kao novinar, dobio na poklon od Agrokora. Darijev brat žica ako bi mogao dobiti pola. Smiju se, i gledatelj se zapita vlada li ista bezbrižna atmosfera i na obiteljskim okupljanjima u Kulmerovim dvorima za koje Todorić nikada, čak niti formalno, nije tražio kategorizaciju, iako je imanje dobio namjenski – kako bi otvorio hotel. Barbara Kulmer i dalje ne odustaje od zahtijeva za povrat obiteljske imovine. Nitko nikome ne može oduzeti vlasništvo jedan je od osnovnih postulata liberalne demokracije. Barem tamo gdje zakoni vrijede jednako za sve, pa i gazde.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Gazda film
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".
tražili smo slobodu-demokraciju bolji život svoju državu.a dobili: lopove tajkune gazde.Dok su se jedni borili za ovu državu drugi su radili za sebe....dobro je Franjo rekao dosta je 200-o pravih obitelji.Ostali nek isele.