Gdje su granice ljubavi i čemu služe žene?

Ožujak je 2017. godine i hrvatska javnost saznaje odgovore na ova pitanja. Otkriva joj to članak u Slobodnoj Dalmaciji, opremljen već u naslovu reklamnim svjedočenjem o kvalitetnim karakternim osobinama filipinske marke ženskog roda: Dalmatinci poludjeli za nevjestama s Filipina: 'Vjerne su, uredne i emotivne, samo im jedna stvar strašno smeta...'

"Kažu da za ljubav ne postoje granice, da ona ne pita za rasu, vjeru i nacionalnost", govori nam se odmah na početku, ravno u glavu. Pohvalno: božemoj, pa nismo mi ovdje rasisti! Samo nam je do jednoga stalo: prelaženje na Filipinke svoj rezon nalazi u tome što one, u odnosu na Hrvatice – tako već dosta razmažene, ogrezle u fazu dekadencije ženske karijere, u kojoj sve nešto izmišljaju i svašta više ne bi što im je dužnost – komparativno još uvijek "na prvome mjestu cijene svoga muškarca", drže ih ''kao kap vode na dlanu", te "patrijarhalnog su odgoja, drže do tradicije", naravno vjerne i, s osobitim naglaskom, "posebno pedantne pri kuhanju".

To je ta granica tamo gdje nema nikakvih granica: ona propisuje, pod mus, da žena treba biti patrijarhalnog odgoja i vjerna po komandi, dobro i pokorno, vrijedno i skromno služiti svoga muškarca te ne inzistirati na predugom lancu iz kuhinje.

"Vrijedni, skromni, jeftini..." (FOTO: Wikimedia)

Shvaćamo: žene služe da ih se primijeni, upregne u služenje za male pare, a globalna izočnost granica ljubavi služi umatanju niskog sistema eksploatacije u celofan uzvišenog patosa romantičnih koncepata.

Gdje su granice standarda i čemu služi sirotinja?

Srpanj je 2017. godine i hrvatska javnost saznaje odgovore na ova pitanja. Otkriva joj to filipika Davora Šterna u Večernjem listu i na portalu Poslovni.hr, opremljena već u naslovu reklamnim svjedočenjem o kvalitetnim karakternim osobinama filipinske marke radničke klase: Uvezimo radnike s Filipina, vrijedni su i skromni, a radit će i za 500 do 600 eura.

"Naši su ljudi destimulirani kada shvate da bi se trebali gurati njih četiri, pet u jednoj sobi, a za adekvatan smještaj potrošit će pola plaće", kaže nam Štern odmah na početku, ravno u glavu. "Nameće mi se rješenje koje je moguće i ad hoc provesti"...

I sad mi čitamo i pitamo se: ma daj, kakvo rješenje? Ma znali smo, evo jebeš nam sve ako nismo, da će ovaj čovjek zlatna srca, koji pokazuje osviještenost o nehumanom i neodrživom položaju hrvatskog radnika, smisliti nešto, neku soluciju, nekako tim ljudima riješiti njihov problem, valjda predložiti bolje uvjete, čak možda – gospode sveti, kakav samo čovjek!, kakav čovjek!, filantrop pun milosti i dobrote, pa to je jedan svetac, što da se i priča – uvjete takve da uopće ne žive kao stoka, po petorica u špajzu da bi im se ikako isplatilo, nego neke, božemeprosti, ljudske uvjete, dostojne čovjeka...

Ali psst, da čujemo, evo sad će doreći plemenito rješenje koje mu se nameće: ... "a to je uvoz radne snage s Filipina."

Jer ako neće naši ljudi da ih se trpa kao stoku, ima tko hoće!

Nije Štern vesla sisao: kad klošari bez dinara ne žele tako, za crkavicu, i strašno im smeta ta stvar sa smještajem, problem je u njima. Sve nešto kao radili bi, a mole boga da ih posao zaobiđe. Jasno on vidi da se i Hrvati – baš kao da im Hrvatice štogod dođu – sve slabije daju zadržati u kuhinji. Razmaženi, ogrezli u fazi dekadencije karijere sirotinje, u kojoj sve nešto izmišljaju i svašta više ne bi što im je dužnost: "koliko vidim, naši ljudi nisu skloni biti kuhari i konobari, radije bi bili menadžeri i direktori".

A gdje ćemo s Davorom Šternom? (FOTO: Lupiga.Com)

Filipinska sirotinja je kudikamo zahvalnija, pogodnija za izrabljivanje: "imaju radne navike", "vrlo visoke standarde u rade", "skromni" su, "vrlo motivirani radnici", spremni crnčiti "za relativno mali novac" i "ne računaju da bi bili smješteni sami, nego po nekoliko njih", tako da bi "naši ugostitelji i turistički menadžeri" – jer nemajmo ni na trenutak dileme iz čije perspektive nastupa taj diskurs – "došli ne samo do kvalitetne radne snage nego i do benchmarka, standarda rada u ugostiteljstvu, gdje bi svi vidjeli i naučili kako se može brže, bolje i kvalitetnije uslužiti gosta i turista".

Shvaćamo: sirotinja služi da je se primijeni, upregne u služenje za male pare, a globalna izočnost granica "standarda rada u ugostiteljstvu" služi umatanju niskog sistema eksploatacije u celofan uzvišenog patosa nivoa u poslu.

Gdje se krije alternativno rješenje?

Tako treba. Svijet je pun onih koji znaju što i kako trebaju oni kojima je dužnost da služe. Nego, pada mi sad nešto na um... Smijem li i ja imati konstruktivan prijedlog? Što kad bismo, umjesto da se pate s neznalicama i zabušantima, one koji sve znaju o nivou usluge i kvalitetno traže spojili s onima koji također kvalitetno znaju tražiti nivo usluge? Zar im ne bismo olakšali u zlopaćenju s razmaženim primjercima drugotnog roda ili klase? Možda im nije potrebno potezati sve do nekakvih Filipina na drugom kraju svijeta za usrećiti se? Što ako bi sretno pronašli jedni druge?

Zašto ne bismo u neki špajz – kad je to već tako prihvatljivo – pripustili Šterna i šternove skupa s onim dečkima poludjelima za kakvima da ih vjerno i emotivno služe i drže kao kap vode na dlanu, pa da se služe i serviraju međusobno i da im uvijek bude na prvom mjestu do muškarca pored sebe, s posebnom pedantnošću u zakuhavanju si?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia