Reciklirane neistine uglednog reditelja

ritn by: Edin Ramulić | 20.08.2022.

Ima u ovom Mustafićevom tekstu još netačnosti, poput uduplanih 6.000 navodnih logoraša Omarske, koje u Peščaniku uzimaju zdravo za gotovo, a da niko te podatke prethodno ne uporedi sa presudama u kojima su utvrđene sve bitne činjenice vezane za logor Omarska. Kako samo deplasirano zvuči ova Mustafićeva rečenica u tekstu nakon što iznese pregršt neprovjerenih i izmišljenih podataka: „Istina o ratu u BiH ne može biti selektivna, ona je činjenična i mjerljiva“. Ostaće enigma kako je Mustafić za potrebe ovog teksta, a prethodno i dokumentarnog filma, izmjerio ove „istopljene kosti“, na koju se činjenicu pozvao kod broja 700 ubijenih i broja od 6.000 logoraša. U svemu tome, čini se, mjerljivo je jedino (ne)znanje kojim barata autor ovog teksta u Peščaniku.

Edin Ramulić rođen je u Prijedoru, u ratu je bio zatočen u zloglasnom logoru Trnopolje, a nakon razmjene je završio u jedinicama Armije BiH u srednjoj Bosni gdje je teško ranjen. U prijedorskom logoru Keroterm su mu ubijeni otac i brat te još nekoliko članova šire obitelji. Jedan je od organizatora Dana bijelih traka u Prijedoru.

Nije prvi put da Peščanik objavljuje tekstove o Prijedoru koji obiluju netačnim navodima i neprovjerenim i pogrešnim podacima.

Autor teksta „Prešućeni zločin“, objavljenog na Peščaniku 6. augusta, Dino Mustafić, ugledni reditelj i direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, sudeći po pročitanom nikada nije savladao gradivo o Prijedoru pa se onda, što je nedopustivo za intelektualca, koristi onim što mu serviraju političari i Google. Nisam pogledao film „Transforming Tomorrow“, ali već u kratkoj najavi sam uočio izrečenih šest neistina o logoru Omarska. Neke od njih se i ovdje recikliraju.

Mustafić piše: „Naslov filma je radni moto te kompanije i dotiče se jednim dijelom priče preživjelih logoraša kojim nikada nije dozvoljeno da završe forenzička ispitivanja u rudniku Omarska“.

Ovo je potpuna izmišljotina jer se u stvarnosti nije desilo da logoraši traže forenzičko ispitivanje i da im to neko nije dozvolio. Preživjeli logoraši iz Prijedora nisu nigdje nikad tražili niti provodili nikakvo forenzičko ispitivanje jer niti su znali za lokacije koje bi trebali ispitati niti je to nešto što oni treba da rade. Oduvijek je taj zahtjev i posao u nadležnosti pravosudnih institucija u BiH i ukoliko bi bilo koje tužilaštvo tražilo da se provjeri neka lokacija nema te sile koja bi ih mogla zaustaviti. Nisu nikada vršili forenzička ispitivanja u Omarskoj jer nisu ni imali relevantnu informaciju da se tamo nalaze tijela. Na kraju, pokazalo se da tijela žrtava nisu nikad ni bila tamo, posmrtni ostaci logoraša Omarske su svi pronađeni i niti jedno nije bilo na prostoru rudnika Omarska. Preostali nestali logoraši iz Keraterma također nisu, prema svim raspoloživim informacijama, odvezeni na područje Omarske (a velika je vjerovatnoća da jesu na područje centralnog rudišta Ljubija).

Tu dolazimo do druge lažne tvrdnje, koju godinama recikliraju neke neznalice koje se vole pojavljivati u javnosti u svojstvu predstavnika logoraša, a koju iznosi i Mustafić u ovom tekstu. Kosti kojih logoraša su mogle biti istopljene u zeničkom Mitalu i završiti u londonskoj instalaciji „Orbit“ ako znamo da su posmrtni ostaci svih logoraša Omarske pronađeni? Ako ne vjerujete meni pitajte službenike Instituta za nestale osobe BiH. Zamislite samo da je ovo stvarno istina, da su te kosti žrtava bile istopljene, zar se ne bi za taj skandal onda prvo trebali prozvati radnici zeničke željezare pa tek onda Mittal.

Dino Mustafić
"Dinu Mustafića već sam ranije upozorio da ne koristi neprovjerene informacije" (FOTO: mc.rs)

Možda se odgovor na to čije su kosti istopljene za čeličnu skalameriju Orbit krije u ovim redovima i izmišljenom broju, kada autor teksta u Peščaniku kaže: „U logoru je ubijeno oko 700 logoraša“. Prema popisu koji imam i iza kojeg stoje imena i prezimena, ubijeno je ili odvedeno na egzekucije iz tog logora 407 ljudi. Broj od 700 je izmišljotina koju je političar Mirsad Duratović nametnuo prilikom njegovih istupa u medijima, a taj broj, i to okruglo 700 navodno ubijenih logoraša je uklesao na spomen ploču ostavljenu u prašini bijele kuće. Umjesto da za 15 godina predsjednikovanja udruženjem logoraša dođe do popisa svih žrtava po logorima, Duratović se radije koristi preuveličanim izmišljenim brojkama iza kojih ne stoje niti imena niti bilo kakvo relevantno istraživanje.

Ima u ovom Mustafićevom tekstu još netačnosti, poput uduplanih 6.000 navodnih logoraša Omarske, koje u Peščaniku uzimaju zdravo za gotovo, a da niko te podatke prethodno ne uporedi sa presudama u kojima su utvrđene sve bitne činjenice vezane za logor Omarska.

Kako samo deplasirano zvuči ova Mustafićeva rečenica u tekstu nakon što iznese pregršt neprovjerenih i izmišljenih podataka: „Istina o ratu u BiH ne može biti selektivna, ona je činjenična i mjerljiva“. Ostaće enigma kako je Mustafić za potrebe ovog teksta, a prethodno i dokumentarnog filma, izmjerio ove „istopljene kosti“, na koju se činjenicu pozvao kod broja 700 ubijenih i broja od 6.000 logoraša. U svemu tome, čini se, mjerljivo je jedino (ne)znanje kojim barata autor ovog teksta u Peščaniku.

Edin Ramulić, bivši logoraš i jedan od organizatora Dana bijelih traka (FOTO: Lupiga.Com)

Svojevremeno sam se javio reditelju Mustafiću kada je obznanjeno da namjerava snimati film o bijelim trakama u Prijedoru. Upozorio sam ga da ne koristi neprovjerene informacije, ali iz ovog teksta se vidi da se i dalje drži netačnih podataka i izmišljenih navoda, a ne činjenica iza kojih stoji sud, ili neki naučni i istraživački projekti. Možda mediji poput Peščanika, koji su lijeni da propituju i preispitaju ono što im nude političari i samozvani „predstavnici žrtava“, mogu sebi dopustiti ovako površno pristupanje temi, ali jedan ozbiljan reditelj u namjeri da se bavi ozbiljnom istorijskom temom sebi to ne bi trebao dopustiti. Ili ja živim u iluzijama da postoje ozbiljni reditelji, ozbiljni naučnici, ozbiljni mediji ...

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Do sada komentara: 15

Komentiraj

Boka prije više od 2 godine

Verena, vi ste Mustafića nazvali priznatim intelektualcem i antifašistom, pa je moje pitanje vama bilo da li to zaista mislite i po čemu se to Mustafićev "antifašizam" razlikuje od tobožnjeg "antifašizma" tipičnog bošnjačkog nacionaliste. Nije bilo pitanje mogu li se žrtve devedesetih dovoditi u vezu sa onima iz Drugog svjetskog rata.
Verena prije više od 2 godine

Bošnjački nacionalizam s jednom vrstom izolacionizma, odista postoji.Činjenica je i da je Mustafić iznio netočne podatke o broju ubijenih u Prijedoru, bas kao da bi uduplani broj promijenio činjenično stanje Naravno da ne bi.
Ali, nemam namjeru zrtve iz WW2 dovoditi u vezu sa zrtvama rata devedesetih Jer mi na pamet ne pada preskakati vrijeme i spajati ga u jedinstveni vremenski period, te pokušati abolirati bilo koga .
Ovom dijelu Balkana potrebna je istina iz devedesetih, s jasnim odklonom od povijesnog revizionizma, kojem su itekako skloni i Srbi, Hrvati, Bošnjaci.Svi su izbrisali antifasizam iz povijesnica,a neki kvislinske pokrete ne samo ozakonili,već izjednačili s antifasizmom.Posljedice vidimo.
Boka prije više od 2 godine

Ne mislim da Mustafićev "antifašizam" po bilo čemu odskače od osnovnih postavki muslimanskog šovinizma. Tu se istovremeno negira učešće muslimana u ustaškom genocidu nad Srbima i uopšte ustaški genocid (ili se ta činjenica zabašuruje), rehabilituju muslimanski fašisti i pokušava dokazati da su muslimani bili glavna okosnica antifašističkog pokreta. Dakle, spoj revizionizma i notornih laži sa busanjem u prsa antifašizmom.
Boka prije više od 2 godine

Verena, zaista vjerujete u nekakav antifašizam lika kao što je Dino Mustafić.

Iz teksta Elisa Bektaša "Kritika sarajevskog antifašističkog uma":

" Sladunjavi narativ o multietničnosti, multikulturalnosti i suživotu, kao obavezni dio javnih nastupa kadrova SDA, te njoj bliske institucionalne elite, stoji u sve težem prikrivanom nesrazmjeru sa djelima i postupcima, kojima se ispod površine obavljala revizija povijesti i kojima su uspostavljane nove društvene norme i vrijednosti, čije su spone sa antifašizmom kao civilizacijskim dostignućem uglavnom retoričke. Vodeća bošnjačka stranka, skupa sa svojim satelitima, te sebi naklonjenim medijima i diletantima sa formalnim statusom intelektualca u svojoj službi, propustila je priliku da uđe u težak i mučan posao osvjetljavanja prošlosti, pribjegavši umjesto toga oponašanju komunističkog agitpropa po metodi i revizionizmu po sadržaju.

No nije samo obiteljski biznis Izetbegovića i drugih „uglednih familija“ sa svojim trabantima kriv za izgubljenost današnjeg Sarajeva u vremenu i prostoru. Pouzdane saveznike imali su i u svojim formalnim oponentima, dakle opozicionim strankama, medijima, te nazovi građanskim ili ljevičarskim intelektualcima i kulturnjacima, koji su jednako diletantski i površno pristupali traumatičnim pitanjima prošlosti, jer je i njima više odgovaralo izmahivanje parolama i opštim mjestima od mučnog i napornog mišljenja i dijaloga, bez obzira što bi to mišljenje i taj dijalog na kraju imali blagorodan ishod ne samo za njih, već i za čitavo društvo, a prevashodno za njegove buduće naraštaje.

Ovako je Sarajevo ostalo osuđeno na samozvane antifašiste, poput Dine Mustafića, koji izgovara sumanute parole, kao što je ona o antifašizmu ugrađenom u DNK svakog Sarajlije. Mustafić očito ne shvata da ta parola ne samo da nije tačna, jer u protivnom današnje Sarajevo ne bi izgledalo kao amaterska predstava provincijskog pozorišta o sebi samome, ali ne shvata ni da je to opasna generalizacija sa integrisanim šovinizmom u sebi, za čim jedan moderni antifašist ne bi smio posezati, jer su i generalizacije i šovinizam alatke fašističkih ideologa i propagandista.

I Izetbegović sa svojim trabantima i Mustafić sa svojim istomišljenicima na identičan način tretiraju žrtve fašističkog terora u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata – priznaju njihovo postojanje. No tu se zaustavljaju, u paničnom strahu pred pitanjem – ko su, dođavola, počinioci tih zločina?! Čini se da im je jednostavnije očekivati da javnost nastavi vjerovati u mit kako su zločine počinili tamo neki zli neljudi sa strane, dok je čitavo Sarajevo bilo organizovano u Valterovu ilegalnu ćeliju. Posebno je bilo mučno slušati Mustafića kad u studiju kod Hadžifejzovića navodi jevrejske žrtve, preskačući eksplicitno spominjanje srpskih i romskih, kao što je mučno slušati nacionalno osviještene bošnjačke antifašiste koji kao najveću traumu Sarajeva iz fašističkog perioda navode Luburićevo vješanje pedesetak ljudi krajem rata, baš kao da je do tog trenutka grad uspio izbjeći gorku sudbinu. "
Verena prije više od 2 godine

Ako čak i priznati intelektualci i antifasisti iznose netočne podatke o ubijenim, onda nismo nigdje dospjeli.
Čini se kao da je njihov glas uzaludan: dugoročno netočni podaci mogu biti katalizator mrznje i povijesnog revizionizma još generacijama.
Ne moze Dino Mustafić biti poštedjen zbog neistina koje iznosi.