„Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete“, tako je svojedobno pisao veliki književnik i nobelovac Ivo Andrić, a ovu misao naći ćete i u programskoj knjižici predstave „Na Drini ćuprija“ temeljene na njegovom romanesknom djelu, u izvedbi Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada. Odigrana je u okviru natjecateljskog programa 62. Sterijinog pozorja u Novom Sadu, renomiranog kazališnog festivala na ovim prostorima, održanog krajem svibnja i početkom lipnja. Očekivana je sa neskrivenim uzbuđenjem – prošlo je gotovo godinu dana od njene praizvedbe, glas o njoj širio se kazališnim krugovima, od početka ju je pratila fama kakvu pobuđuju samo veliki kazališni projekti.

Redatelj Kokan Mladenović i dramaturg, Svetislav Jovanov, uz nemjerljiv doprinos skladateljice Irene Popović, scenografkinje Marije Kalabić i kostimografkinje Tatjane Radišić, u predstavu ulaze polazeći od cjelokupnosti Andrićevog maestralnog književnog opusa, grade prizore i uzburkane strasti ispisane ne samo na stranicama romana čiji naslov uzimaju za njeno ime, no ipak u epicentar događanja na pozornici stavljaju upravo to zlo o kojem autor piše, te presudne momente u životu pojedinca ali i čitavih naroda sa ovog podneblja kada „poremećen narod ne može više da razlikuje dobro od zla“. 

To, iskonsko, sveprisutno zlo ukorijenjeno u tlo na kojem živimo i u ljudima među kojima obitavamo, ono je što autore ove predstave najviše zanima, jer, iz tog zla rađa se mržnja, surevnjivost, sila, vlast, sve ono što nas guši i sputava stoljećima pa i danas – most, veličanstvena zadužbina Mehmed-paše Sokolovića, podignut prije pet stoljeća, onda i danas, najmanje je mjesto spajanja i radosti, susreta različitosti i razumijevanja Drugih i Drugačijih, prijelaz što omogućuje dodir sa drugim svjetovima, nazorima, ljudima i običajima, što jeste u osnovi postojanja svakog mosta. Ovdje međutim, u predstavi, kako i sam redatelj kaže, most je „mesto hapšenja, mučenja, odsecanja glava, mesto svakojake nesreće koje je tu da pravi granicu, razdvaja države i narode, biva osvajano, pa i porušeno, od mržnje i nerazumevanja…“ 

Predstava je ovjenčana nagradama Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije, publike festivala i redakcije novosadskog lista Dnevnik, i to su, ujedno, jedine nagrade dodijeljene za predstave na 62. Sterijinom pozorju. Stručni žiri, u sastavu Predrag Miki Manojlović, glumac, Nikita Milvojević i Aleksandar Popovski, redatelji, Emina Elor, glumica i Isidora Žebeljan, skladateljica, odlučio je da nagrade, jednostavno, ne dodijeli, uz šturo i ishitreno obrazloženje: „Danas, sagledavajući ambicije, talent, napore, viđene domete i okolnosti u kojima stvaraju učesnici takmičarskog programa, u vremenu nenaklonjenom pozorišnom stvaralaštvu i institucijama kulture, te posebno u složenim i teškim uslovima u kojima Sterijino pozorje opstojava, kao i primarnu odanost novosadske publike Sterijinom pozorju, žiri jednoglasno odlučuje da dodeli dve zaslužene Sterijine nagrade: Sterijinu nagradu svim učesnicima 62. Pozorja i Specijalnu Sterijinu nagradu publici…“

To, da zvanični, stručni žiri ne nagradi nijednog umjetnika poimenično, što je presedan u povijesti Sterijinog pozorja, izazvalo je munjevito buru negodovanja u medijima i na društvenim mrežama, ta odluka nazivana je „arogantnom i nihilističkom“ (Ana Tasić u Politici), „besmislenim terorističkim aktom protiv pozorišta i onih koji ga čine“ (Kokan Mladenović, redatelj), „zastrašujućom destrukcijom koja devalvira festival“ (Snežana Trišić, redateljica), „ponižavanjem kolega“ (Željko Hubač, v. d. direktora drame Narodnog pozorišta u Beogradu, i sam dramski pisac), „prezirnim pogledom sa visine, potezom nezameranja za koji nije potrebna nikakva hrabrost“ (Biljana Srbljanović, eminentna srpska dramska spisateljica). 

Kako je moto 62. Sterijinog pozorja „Porodični i drugi demoni“, budući da je u fokusu svih odabranih predstava upravo porodica, i to ne ona sretna i uspješna, nego nesretna, disfunkcionalna, hendikepirana, ugrožena, obespravljena ili opterećena patološkim odnosima, kao da su se ti demoni što ruju i razgrađuju obitelji iz predstava preselili s pozornice u samo tkivo teatra, ugnijezdili u krvožilni sustav kazališta i festivala te tamo nastavili svoju ukletu, razarajuću misiju. Selektor 62. Sterijinog pozorja, ujedno i direktor festivala, odgledao je ukupno 81 predstavu - 64 nastale prema djelima domaćih, srpskih dramatičara i od njih sastavio natjecateljski program od devet kazališnih komada, postavljenih mahom u Beogradu, ali i u Somboru, Vranju, Novom Sadu, ili rađenih kao koprodukcije teatara iz Kranja i Celja, odnosno Beograda i Sarajeva. 

Postojala je i druga grupa predstava, nenatjecateljska međunarodna selekcija „Krugovi“. Za nju je konkuriralo ukupno 17 projekata iz Turske, Mađarske, Rumunjske, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore te Bosne i Hercegovine. Tako se Sterijino pozorje opet vratilo svom izvornom konceptu, njegovanju suvremene srpske drame, dakle domaćem autoru u najširem smislu te riječi, ali su vrata ostavljena otvorena i zanimljivim i vrijednim predstavama u regiji, u čijem je korijenu također domaći dramski pisac, odnosno autor iz te sredine. 

Iz Hrvatske je tako na ovogodišnje Pozorje stigla predstava „Tri zime“ Tene Štivičić u režiji Ivice Buljana i izvedbi HNK iz Zagreba, čak tri predstave iz Bosne i Hercegovine, i to iz Banja Luke, Sarajeva i jedna sarajevsko-novosadsko-zenička koprodukcija, kao i autorski projekt Arpada Schilinga „Exit“, ponikao u Mađarskom državnom pozorištu „Csiky Gergely“ u Temišvaru, u kojem su sudjelovale i kazališne kuće Srbije i Rumunjske. 

Natjecateljski program otvorilo je Beogradsko dramsko pozorište komadom „Moje dete“ autora Stojana Srdića u režiji Ane Đorđević, koja će reći da je naišla na nesterotipnu, pametnu priču o najugroženijima. 

„To me privlači, i zaista postoje ljudi koje iskreno zanimaju problemi napuštenih, izmrcvarenih, napastvovanih, zlostavljanih, i bez oklevanja kažem da spadam među njih…“, dodaje redateljica ove tople kazališne storije o jednoj romskoj obitelji, nedaćama s kojima se susreće, ambisima i ponorima u koje ponire. 

„Novo doba“ mladoga autora Vuka Boškovića u izvedbi Bitef teatra iz Beograda i ArtHuba iz Sarajeva, a u režiji Dine Mustafića, „scensko je istraživanje mehanizma tranzicije koji je počeo u zločinu i donio profit odabranima“, kako kaže redatelj. Polazna točka su, ustvari, neki od eseja Viktora Ivančića, redatelj, autor i glumci provode nas kroz svijet licemjerstva i laži kojima smo svakodnevno zasipani, to je zapravo nastavak istraživanja kazališnih postupaka i tehnika koje već godina rabi Dino Mustafić čvrsto opredijeljen da upravo kroz teatar progovori o sprezi etičkog i estetičkog u kazališnom činu. 

Odjek nekih drugih, nama danas možda još manje shvaćenih vremena odzvanja predstavom „Elektra“, poetskom dramom Danila Kiša iz 1968. godine, u vrlo suptilnoj i rafiniranoj režiji Ive Milošević i izvedbi beogradskog Narodnog pozorišta. Kiš jeste utemeljen u Euripidu, ali zapravo tka vlastiti dramski spjev od tananih niti poezije i strasti, vlastitih asocijacija u susretu s antičkom Elektrom, sve je prožeto tom tajnom mita, arhetipa i rituala iz pradavnog doba, a dvije sjajne glumice, Nada Šargin kao Elektra i Dušanka Stojanović Glid u roli Klitemnestre, oživotvoruju taj drevni obred osvete i žrtve glumački maestralno. 

U natjecateljskom programu posebno mjesto zauzela je jedna mala, ali briljantno brušena i iscizelirana predstava iz Pozorišta Bora Stanković u Vranju. Teatar je to što su mu vlastite prostorije izgorjele, probe se održavaju u nemogućim uvjetima u zgradi biblioteke, produkcijski uvjeti ravni su, dakle, nuli – no ipak stvorena je predstava što zrači izuzetnom ljepotom, snagom i osjećajnošću. Riječ je o još jednoj inscenaciji nekog djela pisca Bore Stankovića, nakon izvanredne „Koštane“ Andraša Urbana, Stanković je majstor ispisivanja duha vremena i atmosfere doba u kojem žive njegovi junaci: predstava se zove „Ruža, uvela“, a redatelj je ovaj put Milan Nešković, dok je lavovski dio posla obavila dramaturginja, praktično suautorica dramskog predloška, Jelena Mijović. Ona kreće od pripovijetke u naslovu predstave, ali potom isprepliće bezbroj drugih tokova, linija, likova njegove pripovjedne proze, ona savršeno hvata i uobličava njegovo osjećanje svijeta i prikaz tih ljudi, mjesta i vremena u kojem žive, a Nešković, kao izuzetno pažljiv i prodoran tragalac skrovitih zabiti ljudske duše, uz minimum scenske tehnike, sam izmišljajući najjednostavnija a efektna scenografska rješenja, postupno i s punim poštovanjem prema piscu otvara taj iščezli svijet jedne male varošice na kraju svijeta, da bi nas naveo da progledamo i uvidimo kako se njeni žitelji iz tih, ne tako davno prohujalih godina, stvarno ne razlikuju mnogo od nas danas, da su njihove čežnje, boli, radosti, ljubavi i patnje ono što čini i dobar dio naših života danas. 

Jedan drugi, veliki književnik također izrastao na ovom tlu, Meša Selimović, jednom je zapisao: „Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.“ Sterijino pozorje, u svom 62. izdanju, progovorilo je o toj muci i bijedi, ali i o onim ma kako kratkim i sićušnim trenucima ljepote koji se pojave u životu i najvećeg otpadnika i gubitnika – kazališna predstava mjesto je na kojem ćemo susresti i te pobjednike i te pobijeđene i upitati se - uz koje se svrstati, gdje to mi pripadamo? 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: snp.org.rs