Autorski projekt redatelja Bobe Jelčića "Ko rukom odneseno" u produkciji zagrebačkog Teatra &TD dobitnik je Velike nagrade "Večernjeg lista" za najbolju predstavu u cjelini na netom završenim 39. Danima satire Fadila Hadžića, a glumcima ove predstave Marku Makovičiću i Ivani Krizmanić pripale su nagrade za najbolju mušku odnosno žensku ulogu na festivalu, dok je Jerko Marčić, treći član glumačke ekipe, dobio jednu od pet ravnopravnih glumačkih nagrada. Andras Urban najbolji je pak redatelj na Danima satire, nagrađen je za režiju predstave "Životinjska farma" u izvedbi umjetničkog ansambla riječkog HNK Ivana pl. Zajca. Tako je odlučio Ocjenjivački sud - Hrvoje Ivanković, dramaturg i kazališni kritičar, Jelena Miholjević, glumica i Bojana Radović, novinarka i kazališna kritičarka - nakon odgledanih 12 predstava deset kazališnih ansambala iz Slovenije, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Hrvatske, zemlje domaćina festivala održanog od 5. do 20. lipnja 2015. godine.

Već puna četiri desetljeća Satirično kazalište Kerempuh, nekadašnji Jazavac, u Zagreb dovodi predstave što svojom satiričkom žaokom ciljaju u najbolnija i najtraumatičnija mjesta društva u kome su nastale ne bi li upravo smijehom i humorom razotkrile njegovu pravu narav i suštinu. Nije li češki pisac Jaroslav Rudiš, kako nas podsjeća izbornik ovogodišnjih Dana satire, teatrolog i dramatičar Darko Lukić, jednom rekao: "Protiv gluposti se najbolje bori smijehom, nisu li na tom tragu i svi veliki komediografi i majstori pera kroz povijest pisane riječi, od Aristofana i Rablea do Molierea, od Shakespearea do Gogolja, ali i Držića, Nušića, Sterije, Domanovića, Brešana, Matišića...“ Potvrđuje to, uostalom, i natjecateljski program 39. Dana satire koji je ponudio djela autora "u rasponu od velikih klasika komediografije, društvene kritike i satire, preko uglednih suvremenih pisaca do autorskih projekata“.

"Ko rukom odneseno" - nagrada za najbolju predstavu (FOTO: kazalistekerempuh.hr)

„Riječ je o tekstovima Aristofana, Molierea i Orwella, aktualnih britanskih zvijezda Petera Quiltera i Colina Teevana, suvremenih klasika poput Dušana Kovačevića i domaćih pisaca Miroslava Krleže i Slavenke Drakulić. Festivalski reprezentativni su svakako i nekoliko najuglednijih redateljskih imena u Hrvatskoj i susjedstvu, i to abecednim redom: Buljan, Frljić, Jelčić, Mustafić, Taufer, Tomić i Urban. Ti davni i slavni tekstovi i danas su savršeno razumljivi, upravo jezivo prepoznatljivi!", navodi Lukić.

Sam Festival otvoren je predstavom van konkurencije: riječ je o praizvedbi svojevrsnog omnibus - projekta pod nazivom "Ko živ ko mrtav" u režiji Dine Mustafića i produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh, organizatora Dana satire. Predstava se temelji na četiri dramska predloška; dva su teksta hrvatskog dramatičara Mate Matišića, prvi, "Ne kopaj po groblju, molim te (Noćna mora)" otvara predstavu, a drugi, "General", predstavu zatvara, potom je tu još srpski pisac Svetislav Basara i njegove "Martovske Ide" i bugarski dramatičar Hristo Bojčev sa "Zadušnicom". Kroz te četiri dramske minijature vodi nas samo nekoliko glumaca: Nikša Butijer, Branka Trlin, Hrvoje Kečkeš, Borko Perić, Luka Petrušić i Filip Detelić. Matišić, praktično, razrađuje ideju spomenutu već u drami "Sinovi umiru prvi" iz 2005. godine. On samo produbljuje i usložnjava tu potragu za mrtvima nestalim u prošlom ratu, zapravo dovodi je do apsurdnog finala, ona se otjelovljuje u paradoksu cinizma i očaja - ako nam ne želite reći gdje su kosti i tijela naših najmilijih, mi vam iskapamo onoga koji je vama (misli se, naravno, na vlast i državu) najdraži, a to je svakako prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman. Pa se na pozornicu donosi mrtvački kovčeg na kojem je upisano njegovo ime - taj lijes, odnosno svi drugi silni ljesovi (scenografsko rješenje Dragutina Broza) što ćemo ih gledati tijekom sto minuta ovog tragikomičnog igrokaza na granici sna i jave, onoga ovdje i onoga tamo, na crti što veže jučer, danas i sutra, a prelazi preko ponora našeg bola, naših čežnji i strepnji, ti bezbrojni ljesovi ustvari su gradbeno tkivo predstave, njen lajt-motiv, ona se u njima sažima i iz njih izranja.

"Ako nam ne želite reći gdje su kosti i tijela naših najmilijih, mi vam iskapamo onoga koji je vama najdraži" (FOTO: kazalistekerempuh.hr)

A zašto je Franjo Tuđman izvađen iz groba, Karlo, igra ga Nikša Butijer sa punom uvjerenošću u ozbiljnost i potrebu tog čina, odmah na početku objašnjava: "Ovako će vlada i Hrvati, za koje su naši sinovi dali život, napokon shvatiti kako je to kad ne znaš di ti je dite zakopano... Bit će im sve puno jasnije kad neće znat di im je prvi predsjednik... Vidiš da se danas svi kunu u Tuđmana: da je on u temeljima hrvatske državnosti, e sad me zanima kako će reagirati kad smo mi te temelje iskopali..." To je taj Matišićev crni humor, to je ta njegova zaigranost svjetovima mrtvih i živih, ludih, pametnih i otkačenih, on kompilira sam sebe, reciklira se i obnavlja, dograđuje, ali svaki put odlazi stepenicu dalje, podiže ljestvicu sve više, gorak je i opor, ali pun humora i smijeha, bez obzira odakle taj smijeh pristiže. To poentira u drugoj jednočinki, praktično monodrami o Generalu koji se pogubio u smutnjama i nelagodama života u novoj državi, u nekim, njemu stranim, bespućima hrvatske državnosti: "...mislim da smo mi Hrvati bili puno bolji narod dok nismo imali državu... Pogledajte današnje novine, televiziju... Vidite u što smo se pretvorili... plaćaju se vrtići, škole, bolnice... Kakva je to država koja ne može školovati svoju djecu i liječiti ljude? Ja se nisam za takvu državu borio. Kad bi je ukinuli, mogli bi sve ispočetka bolje napravit... Da Hrvatska bude onakva kakvu smo zamišljali dok je nije bilo..."

Taj vapaj za državom kakvu smo svi sanjali i željeli, taj krik očajnika izgubljenog u pustinji zlokobne stvarnosti, to zaprepaštenje i očaj zbog onoga u što se sve to pretvorilo, Matišić donosi domanićevskom snagom sarkastičnog svjedoka društvenih promjena, pada moralnih vrijednosti i cinizma vladajućih - on je onaj koji sve to, poput nas samih, vidi i promatra, ali ništa ne može promijeniti, jedino što mu preostaje to je riječ kojom se suprotstavlja i bori za te, nažalost ugašene i potrošene snove.

Na tragu tog iskaza su i "Martovske Ide" srpskog romansijera i pripovjedača Svetislava Basare kao i "Zadušnica" Bugarina Hrista Bojčeva već uveliko udomaćenog na kazališnim scenama u regiji - sve je zapravo isto, gdje god da se okrenemo, susrećemo iste vjetrenjače. Nije li mudri rumunjski esejist, filozof i nadasve pjesnik davno primijetio da: "bogovi nastaju isključivo jer ljudi kleče pred njima". 

Kada je riječ o natjecateljskom programu, autorski projekt redatelja Bobe Jelčića fascinira minimalizmom kazališnih postupaka i sredstava - sve je tu apotekarskom vagom brižno i precizno odmjereno i odabrano, sve je postavljeno na svoje mjesto: arhitektonika komada je izbalansirana do savršenstva, ništa ne treba dodati niti išta oduzeti, sve je prozračno i krhko, a opet utemeljeno poput dobrog statičkog proračuna. Predstava "Ko rukom odneseno" može podsjetiti na nešto blisko i poznato, nešto što nam se svima, svakodnevno može dogoditi ili nam se upravo sada događa, ona je začudna i neobična jer oneobičava stvarnost, a polazi iz nje, tu su joj korijeni i izvori - riječju minijaturni kazališni čin, glumački besprijekorno odigran, koji satiri daje neka nova sazvučja, odvodi je u neke neistražene predjele kojima se rijetko bavi, a gdje je, također, nasušno potrebna.

Energično, s puno "buke i bijesa" Urban nas vodi svijetom "Životinjske farme" pokazujući nam gdje smo to sve uspjeli skrenuti s kolosijeka, pogubiti se i postati zvijerima (FOTO: kazalistekerempuh.hr)

Andraš Urban "Životinjskom farmom" nastavlja niz uspješnica: nakon "Koštane" i "Neoplante" s kojima je obišao sve relevantne kazališne festivale u regiji, svoj angažirani i politički stav, kazališno, nastoji izreći i inscenacijom slavnog Orwellovog djela. To i izrijekom potvrđuje, zajedno sa svojom dramaturginjom, Natašom Antulov, u programskoj knjižici predstave: "Povijest u kazalištu, kao i sve ostalo, je svojevrsna istina, to jest laž... Povijest se vrednuje iz aspekta pobjednika i ruši pomoću nezadovoljnih i gladnih. Povijest se ne ponavlja, nije krug. Povijest se vrti u spirali i priprema konačno rješenje. Svi smo jednaki. Neki su jednakiji od drugih... Istovremeno 'Životinjska farma' Georgea Orwella služi nam kao svojevrsni društveno-politički memento, alegorijski priručnik za kojim posežemo kada nam se čini da smo zaboravili kako se sve ovo dogodilo... Zato oprezno otvaramo brazdu našeg kolektivnog mementa pitajući se: koliko svinja među nama hoda na dvije noge?" Energično, s puno "buke i bijesa", svojim dobro poznatim "žestokim ekspresionizmom" Urban nas vodi svijetom "Životinjske farme" pokazujući nam gdje smo to sve uspjeli skrenuti s kolosijeka, pogubiti se i postati zvijerima.  

"Za mene u Krčagu postoje elementi i farse, apsurda, komedije karaktera, kao i komedije situacije, komedije zabune, ali i nešto što je u pravom smislu tragično... Iako sam na probama u šali znao reći da radimo 'vodvilj bez vrata', eto, ni taj moj iskaz ne znači ništa, nego ističe sam paradoks tog teksta", kaže redatelj Igor Vuk Torbica. A tekst se zove "Razbijeni krčag", autor je "veliki, nesvakodnevni, rođeni književni talent, istinoljubivi pravdaš i tvrdoglava cjepidlaka (Krleža)", njemački pripovjedač i dramatičar Heinrich von Kleist (1777. - 1811.) Predstava je nastala u veljači ove godine na sceni Teatra "Bojan Stupica" unutar Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, redatelj je Torbica, a na 39. Danima satire njen vodeći glumac, Nebojša Glogovac, u roli suca Adama, osvojio je nagradu "Ivo Serdar" za ulogu najbolje prihvaćenu od publike, dok je Staša Zurovac primio posebno priznanje za koreografiju i scenski pokret u istom komadu, a jedna od pet ravnopravnih glumačkih nagrada pripala je i Svetozaru Cvetkoviću za ulogu Valtera.

Upravo ta paradoksalnost Kleistova dramskog rukopisa, njegov originalni pristup dramskim likovima i dramskom narativu, njegov osjećaj teatra koji ga vodi daleko ispred svog vremena, sve do brehtijanskog, pučkog kazališta, ono je što Torbicu i odličan glumački ansambl pokreće u kreiranju predstave. Kao da u svakom prizoru možemo prepoznati Kleistov duh i nakanu onoga što želi reći, kao da čujemo njegovog drugog, velikog i neshvaćenog junaka, Mihaela Kolhasa: "Kad osjećaš da moram doći do svoga prava ako hoću da nastavim svoj posao, onda mi daj slobodu koja mi je potrebna da ga ostvarim!" U potrazi za tom slobodom kako bi se moglo djelovati sažima se i beogradska predstava, jedna od zapaženijih na proteklom festivalu posvećenom satiri u kazalištu. Kazalištu koje bi se upravo smijehom i satirom trebalo boriti protiv gluposti, te nemjerljive i monstruozne sile pred kojom smo najčešće, bez tog i takvog teatra, bespomoćni. Upravo kao što bi rekao dobri, stari Fritz: "Glupost ljudska djeluje u svemiru po stalnom zakonu njihala. Jučer, danas i sutra, to su tri točke kroz koje njihalo tikatače - tika-taka, tako da glupost ljudska kuca kao sat: uvijek jedno te isto." 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: kazalistekerempuh.hr