Dječak od prašine nijemo podiže lijevu ručicu skidajući prljavštinu s lica, a zatim gledajući krv slijepljenu na dlanu i bez emocije na licu, briše prljavštinu od narančastu stolicu ambulantnih kola. Nagih i prljavih nogica, u kratkim hlačicama i majici isprljanoj prašinom i krvlju, sjedi tako dječak iz ruševina s bolnom tišinom na licu. 

Ništa i nigdje na Svijetu u tom momentu nije, niti može biti izrečeno, a da bude suvislo, pa da objasni ovaj Svijet petogodišnjem Omranu Daqneeshu iz sirijskog Alepa.

Noć je i dječja mašta trči nekom stazom u snovima, držeći za ruku plišanog medu. Tu plešu likovi iz najljepših dječjih bajki i slikovnica, svi na jednom mjestu, skriveni u tom svemiru dječje maste. A onda su te noći u Alep, gdje je živio Omran, neki ljudi iz daleke zemlje poslali bombe, srušili dječakovu spavaću sobu i u njoj mališanove snove.

Noć je, i pod slabom vidljivošću neki čovjek u naručju iznosi malenog Omrana iz ruševina, odnosi ga u ambulantna kola i posjeda na narančastu stolicu. 

Omran, dječak od prašine, izgubljen i u potpunom šoku podiže lijevu ručicu i dlanom briše krv i prašinu s lica, potom dlan od stolicu ambulantnih kola, brišući valjda tako i svu prljavštinu ovog Svijeta.

Opet ruševine (FOTO: Hina)

U tom momentu, mogli ste vidjeli, dogodilo se nešto strašno i užasno, nešto što vjerojatno do sada mnogi ljudi na ovom Svijetu nisu ni vidjeli ni doživjeli. Preko puta, vidite li to, iza svakodnevne ušminkanosti i licemjerja, pohlepe i nezasitosti zapadnoga svijeta i inih političkih i vjerskih institucija, smaragdnih odaja u carstvima istočnih voždova i kalifata, u odjelima i bijelim košuljama, zlatnim manžetama i crvenim kravatama, ulizanim cipelama i štiklama, skupim haljama i krunama - zavaljenim ispod kojekakvih zastava u udobne vladarske fotelje - gleda Vas nijemo petogodišnji dječak od prašine, iz ruševina, prljav, krvav, i u svojoj tišini.

I gleda ovaj Svijet - ravno u oči.

I ponovo, kao i slučaju trogodišnjeg Aylana Kurdija, dječaka kojem su svi snovi o sretnom djetinjstvu zauvijek nestali u valovima i dubinama mora u blizini Bodruma, na turskoj obali gdje je pronađen mrtav - more suosjećanja i blic emocija što se lijepe na virtualne zidove društvenih mreža, pristižući iz cijelog svijeta, i šaljući dramatične pozive za pomoć i mir. 

Jedan video i fotografija pred kojom se mora pokleknuti, pasti, što od ljutnje zbog nemoći, ali i nade, jer Omran je za razliku od Aylana ostao živ. On je istovremeno i poruka iz ruševina ovog svijeta - dječak od prašine koji u svojoj tišini postaje simbolom svog užasa i horora ratnih stradanja - preživjeli dječak koji živim očima gleda u gospodare oružja i ruševina, ravno u oči, u njihove sigurne obiteljske dnevne boravke i u njihov ušminkani licemjerni svijet.

I zaista, tko su ti ljudi, ti gospodari oružja i rata? Tko su gospodari tih ruševina Omranovog djetinjstva?

Toliko organizacija na svijetu i pokreta za mir - Ujedinjeni narodi, UNICEF, World Wision, Crveni križevi, Caritasi, Liječnici bez granica, političke stranke i platforme, veliki i mali predsjednici država, na tisuće deklaracija i ispisanih tekstova - i što?

Opet ruševine!

I zaista, gospodine predsjedniče američki, gospodine predsjedniče ruski, nobelovci za mir, velika britanska kruno i bogati saudijski prinčevi, gospođo i gospodo briselska, europska - tko su gospodari tog oružja i tih ruševina? Što stoji na kontejnerima s oružjem na putu za Alep? Kako ono bješe - made in...?

Aylanu Kurdiju više niste mogli odgovoriti - niste ni trebali, Aylan je mrtav. Ali morat ćete odgovoriti Omranu, a i vašoj djeci jednoga dana, jer preko puta, vidite li to, iza svakodnevne ušminkanosti i licemjerja, pohlepe i nezasitosti zapadnoga svijeta i inih političkih i vjerskih institucija, smaragdnih odaja u carstvima istočnih voždova i kalifata, u odijelima i bijelim košuljama, zlatnim manžetama i crvenim kravatama, ulizanim cipelama i štiklama, skupim haljama i krunama - zavaljenim ispod kojekakvih zastava u udobne vladarske fotelje - gleda Vas nijemo petogodišnji dječak iz ruševina - gleda Vas iz Bosne i Afganistana, iz Iraka i Libije, iz Ukrajine i Sirije, Palestine ... gleda Vas - ravno u oči.

I ništa ne govori, samo nijemo podiže lijevu ručicu skidajući prašinu i krv s lica, gledajući Vas, i brišući prljavštinu od narančastu stolicu ambulantnih kola.

Svu prljavštinu ovog Svijeta.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina