Posljednjih dana u dnevnom tisku počevši s Vjesnikom u četvrtak stali su se pojavljivati napisi o preplaćenim znanstvenicima koji uopće ne moraju dolaziti na posao. Vijest su ubrzo prenijeli i neki portali, a tekst u Vjesniku nadopunjen je već u petak, da bi u nedjeljnom izdanju Jutarnjeg lista sve to bilo spektakularno provjereno i ponovljeno. U centru pažnje se našao institut za kojeg je malo tko do sada znao, a niti novinarki Jutarnjeg lista još nije potpuno sjeo puni naziv Instituta za migracije i narodnosti - IMIN.

Primjer nerada i pljačke poreznih obveznika

U Vjesniku je objavljen dio promemorije i razgovora s v.d. ravnatelja Marinom Maninom, s naglaskom na nepravilnosti i negativnu stranu rada znanstvenika u Institutu. Dotiču se loših navika rada nekih znanstvenika, dolazaka na posao, visokih plaća u znanosti, uvjeta rada i opremljenosti radnog prostora. Taj članak i prateći u Vjesniku od petka i Jutarnjem od nedjelje iznose „prljavi veš“ instituta i znanstvene zajednice, ističući negativne primjere kao pravilo i podvlačeći ideju generalizacije na cijelu znanstvenu zajednicu kao primjera nerada i pljačke poreznih obveznika. U svakom slučaju dovoljno strke da se i Lupiga zapita što se to događa i što stoji iza ovih priča. Stoga smo se i mi raspitali o pozadini događanja u Institutu za migracije i narodnosti, njegovim zaposlenicima i plaćama, kao i o nizu navoda koji su se pojavili u spomenutim listovima. S obzirom da smo otkrili i drugu stranu medalje ne možemo se oteti dojmu da se radi o naručenom skandalu. Uspjeli smo kontaktirati nekoliko zaposlenika Instituta, ali samo je jedan bio voljan razgovarati s nama, i to uz uvjet da mu zajamčimo anonimnost. Objasnio je kako ga s obzirom na situaciju i dugogodišnje maltretiranje u Institutu ne čudi što se kolege boje govoriti s novinarima. Iz tog razloga je, tvrdi, nekoliko osoba sindikatu podnijelo prijave zbog maltretiranja, koje ostaju tek mrtvo slovo na papiru.

- U svim tim slučajevima radi se o maltretiranju ljudi na vrlo osobnoj razini. Najčešće su to razni oblici dernjave na zaposlenike, ali i verbalne prijetnje, kao i vrijeđanja ili uskraćivanje osnovnih prava koja radnicima pripadaju po zakonu, objasnio nam je sugovornik. Dodaje da su sve prijave urudžbirane i dokumentirane, ali se nitko od novinara nije zainteresirao za taj dio priče. Ono što plijeni najviše pažnje u objavljenim tekstovima su ipak visoke plaće, stoga je to bilo jedno od naših prvih pitanja sugovorniku.

- Sama plaća ovisi o izboru u zvanje i stažu te ona u prosjeku iznosi oko 9.000 kuna neto, ali uzmu li se u obzir sve kategorije znanstvenika, uključujući znanstvene novake, prosjek se kreće oko 7.000 kuna neto. S obzirom na visoku stručnu spremu znanstvenika  i prosjeke plaća u javnom sektoru koji je oko 6.000 kn neto, a  koji uključuje sve stručne spreme, to i nisu toliko visoke plaće, smatra dugogodišnji uposlenik Instituta, ne libeći se reći da i među njegovim kolegama ima neradnika. S obzirom na plaću, u tekstovima se spominju i loše radne navike zaposlenika te njihov dolazak na posao samo jednom, odnosno dva puta u tjednu. Logičan izbor za naše sljedeće pitanje.

Internet nije izmislio v.d. ravnatelja Manin

- Normalno, uvijek ima ljudi koji neće raditi i koji iskorištavaju loše postavljena pravila, ali generalizirati i osuđivati skoro cjelokupnu hrvatsku znanost je nadasve bezobrazno i neprofesionalno. Probleme bi trebali riješiti oni koji su ih i stvorili, a ne da preko svojih veza blate ljude u javnosti i time kreiraju atmosferu za smanjenje troškova države, ogorčen je uposlenik Instituta. Navodi i kako je produkcija instituta javno dostupna na internetskim stranicama Hrvatske znanstvene bibliografije (CROSBI) na kojima se može jasno vidjeti da je institut vrlo produktivan, a nipošto leglo neradnika. Govoreći o tvrdnjama koje iznosi Manin o svome doprinosu instituciji kao što su uvođenje interneta, privola zaposlenika na češće dolaske na posao ili poboljšanje radnih uvjeta, naš sugovornik pomalo povišenim i uzrujanim tonom govori da su to puste laži i obični hvalospjevi. Potom sa smijehom pojašnjava da ni servere ni internet nije izmislio Manin, već su na Institutu bili daleko prije njega. Čak štoviše prije nego li je on zasjeo u ravnateljsku fotelju, Institut je imao i vlastitu web stranicu.

Marino Manin (u sredini)

- Zaboravio je ravnatelj, stremeći svom konačnom cilju, spomenuti da se upravo on u svom mandatu nije znao nositi s održavanjem servera, pa djelatnici i po mjesec dana, zbog pada servera, nisu mogli pristupiti službenoj elektronskoj pošti. Zbog ignoriranja takvih problema, cijela web stranica je izgubljena, tako da danas na našem webu imate ustajale informacije, tvrdi nam djelatnik i otkriva kako je usprkos savjetima, ravnatelj Manin riješio stvari na najgori mogući način – kupio je iznimno skupi server, ignorirajući primjere s drugih instituta koji su problem servera riješili na daleko jeftiniji način. Inače, među onima koji su upoznati s radom instituta poznato je da je Manin zapravo v.d. ravnatelja, jer je sudskom odlukom iz siječnja ove godine poništen natječaj iz 2008. godine kojim se Manina smjestilo na čelo Instituta. Iz sudske odluke proizlazi da je Manin zapravo pune dvije godine nezakonito obnašao dužnost, a sada ga je ministarstvo postavilo za v.d.-a. Zanimljivo, praksa u takvim slučajevima nalaže da se za v.d. ravnatelja imenuje zamjenik, odnosno supotpisnik, međutim IMIN nije imao niti zamjenika niti supotpisnika, jer ga Manin u vrijeme obnašanja dužnosti ravnatelja navodno uopće nije želio izabrati. Također, u resornom ministarstvu nisu željeli ni čuti za opciju da predsjednik znanstvenog vijeća preuzme dužnost v.d. ravnatelja.

Prvi stupanj - demonizacija

U Institutu ovu hajku tumače kao nastojanje da se ustanovu demonizira i konačno zatvori, a da se pri tome uzdigne Manina. Tvrde da u usporedbi s većinom drugih instituta koji rade pod okriljem ministarstva, imaju bitno manje financijske troškove, a vrlo dobre rezultate. Naš sugovornik smatra da do ovakvog Maninovog istupa u javnost nikada ne bi došlo da to nije dirigirano iz vrha ministarstva. Upitali smo ga i treba li uopće Hrvatskoj ovaj i ovakav institut, a odgovorio nam je protupitanjem.

U Hrvatskoj općenito vlada pravilo da je od rezultata bitnije kad se dolazi na posao i koliko se sjedi za uredskim stolom, pa makar i digli noge na njega

- Treba li Hrvatskoj znanost, uopće? Problemi koji se tiču ovog instituta zajednički su svim društvenim i humanističkim institutima, pa i šire. Svi instituti djeluju pod jednakim zakonima i pravilima. To je problem cijele hrvatske znanosti, ali on se nikako ne može riješiti demonizacijom iste ili pojedinih instituta, a sve za osobnu korist i političke igre. Vrijednost znanosti ne može se mjeriti s osmosatnim sjedenjem na radnom mjestu. Postoji niz kriterija znanstvenog djelovanja i napredovanja, ali nijedan od njih nije sjedenje za radnim stolom osam sati. Revidiranje, a pogotovo kontroliranje tih kriterija goruće je pitanje u hrvatskoj znanosti, ali na ovakav način blatiti instituciju i pojedince, preko nesavjesnih novinara prodavati tendenciozne i prljave priče javnosti, više je nego degutantno. To samo dokazuje koliko su u ministarstvu sposobni i odlučni nešto promijeniti. Nažalost naš institut nije zapošljavao "podobne" i rodbinu pa je njega najlakše staviti na stup lažnog srama i reći da su krenuli u rezanje troškova i navodne promjene, zaključuje naš sugovornik, pojašnjavajući da nije ogorčen na Manina, već općenitim stanjem u hrvatskoj znanosti.

Kako takav stav uistinu "pije vodu" vidljivo je i iz samog Maninovog primjera. Naime, i on je na stranicama Hrvatskog instituta za povijest u biografiji istaknuo koliko je vremena proveo po arhivama, a za to je "arhiviranje", dakako, bio plaćen. Stoga nije jasno kako sada zbog istih stvari žestoko nasrće na svoje kolege znanstvenike ističući samo negativne primjere. Na Institutu nije tajna niti da je neke dopise i očitovanja ministarstvu u vezi prijedloga novih zakona o znanosti Manin slao u ime cijelog instituta, dok je zaključke znanstvenog vijeća, koji su bili suprotni njegovom mišljenju zanemario i spremio u ladicu. Na kraju možemo se samo upitati, ako je namjera svega da se Institutu stavi ključ u bravu, bi li se trebala cijela znanstvena i šira zajednica konačno očitovati i odrediti civilizacijski smjer koji ima smisla i napretka. Ovako samo tonemo još dublje i neće nas spasiti demonizacija jednog malog instituta, jer tko je sljedeći? Ukinimo znanost i ostat će nam samo birokracija ministarstva.