Ovih se dana pojavila posve nepotrebna zabrinutost stanovnika zbog „opasnosti“ skladišta za istrošene radioaktivne izvore u zagrebačkom Institutu Ruđer Bošković. Radioaktivnog otpada praktički u Hrvatskoj niti nema, odnosna ima (istrošenih radioaktivnih izvora) ga oko 60 m3 i sasvim je dobro zbrinut u Institutu Ruđer Bošković, još od osnutka Instituta. Nekima koji žele dobro živjeti od tobožnje brige za nuklearni otpad potrebna je afera sa skladištem za istrošene radioaktivne izvore lociranom u Institutu, da bi mogli trošiti golemi novac osiromašenih stanovnika Hrvatske za tobožnje istraživanje lokacija za izgradnju odlagališta RAO u Hrvatskoj za uvoz radioaktivnog otpada.

Stoga uporno svojataju i nuklearni otpad iz NE Krško, a u tom cilju im je odavno HEP osnovao poduzeće za skladištenje radioaktivnog otpada koje je poslije promijenilo ime u agenciju za poseban otpad (valjda ljepše zvuči uhu neupućenih). Neki od takvih su i članovi „hrvatskog“ tima (za dogovaranje o NE Krško), koji su pomogli još 1987. godine da Slovenija izigra Hrvatsku (kada je trebala ulagati u izgradnju u elektranu u Hrvatsku), a čine to kontinuirano i danas. Svojevremeno je čak jedan od članova „hrvatskog“ tima izjavio da Hrvatska ne može u Europsku uniju dok ne izgradi odlagalište za slovenski otpad, čemu ne treba komentar.

 
Radioaktivnog otpada praktički u Hrvatskoj niti nema

„Galama“ oko skladišta istrošenih izvora radioaktivnosti u Institutu Ruđer Bošković odgovara mnogima duboko uronjenima u kriminal i korupciju (u energetici se štete mjere milijardama USD i nitko ništa ne poduzima), a u nju se nedovoljno informirani na žalost uključuju i mnogi koje ne znaju što je u pozadini cijele priče. Važnije bi bilo u Hrvatskoj uspostaviti djelotvoran sustav za upravljanje u krizama ili izvanrednim stanjima, jer se i u NE Krško može dogoditi nesreća, a vidi se prilikom svakog izvanrednog događaja posvemašnja nespremnost za reagiranje.
 
Velikim dijelom „galama“ je izazvana i nedovoljnom informiranošću javnosti i napose novinara - koji informiraju (?) o radioaktivnosti i drugim mnogo važnijim temama za život stanovnika. Kao nekadašnji inspektor Republike Hrvatske za sigurnost NE Krško i posljednji ratni zapovjednik sustava za zaštitu i spašavanje stanovnika, dobara i okoliša RH (razorenog usred rata), ostavljam Vam na čitanje jedan moj tekst napisan još 2004. godine, da se informirate i vidite što je u pozadini „galame“ i kakva je realna opasnost od radioaktivnog zračenja. 

U potrebe afere svojataju i nuklearni otpad iz NE Krško

Zajednički ugovor o korištenju NE Krško sa Slovenijom iz 2002. rezultirao je i materijalnom štetom za stanovnike Hrvatske u iznosu od oko 2 milijarde USD, a da sigurnost i eventualne posljedice nesreće u toj elektrani za stanovništvo u Hrvatskoj niti ne spominjemo. U Hrvatskoj nema nikakvog suvislog sustava za zaštitu i spašavanje u slučaju nesreće u nuklearnoj elektrani, a ne postoji niti za druge vrste ugrožavanja stanovnika, dobara i okoliša unatoč brojnim upozorenjima stručnjaka i struke o nužnosti uspostave. Ne smije se zaboraviti da je elektrana relativno blizu Zagreba i da havarija u njoj itekako može ugroziti stanovnike Zagreba i većeg dijela Hrvatske. Stoga bi prvenstveno zbog sigurnosnih razloga elektranu što prije valjalo staviti izvan pogona i konzervirati.

Dva su sporazuma međurepubličke razine koji određuju sudbinu NE Krško – koja je već odavno postala vrlo opasna igračka političara. Ozbiljnost prvog sporazuma iz 1971. u kojem se uopće ne spominje skladištenje radioaktivnog otpada i razgradnja elektrane, neupitna je, ali ga je Slovenija već u niz navrata, bez ikakve reakcije političara iz Hrvatske, prekršila. Nasuprot tome sporazumu, sljepoća političara, nebriga za interese Hrvatske i golema šteta izazvana Hrvatskoj ovim drugim iz 2002. su itekako mjerljivi.

Zajednički ugovor o korištenju nuklearke sa Slovenijom rezultirao je i materijalnom štetom za stanovnike Hrvatske u iznosu od oko 2 milijarde USD

Podsjetimo se da je Slovenija zajedno sa Srbijom još 1987. proglasila moratorij na izgradnju nuklearne elektrane u Hrvatskoj, kada je bila obvezna ulagati u Hrvatskoj. Na taj način oštetila je Hrvatsku za oko 700 milijuna USD. Spomenutim sporazumom iz 2002. političari u Hrvatskoj su to Sloveniji oprostili i uz to preuzeli troškove skladištenja radioaktivnog otpada i razgradnje NE Krško, što ih do tada nije imala, koji sigurno prelaze 300 milijuna USD. U novije vrijeme spominje se iznos od oko 350 milijuna Eura. Oproštena je i vrijednost pet godina neisporučene i otuđene energije od 1998., koja nije mala. Iznosi oko 900 milijuna USD (po cijeni koju plaćaju kućanstva). Neki od članova „hrvatskog“ tima pomogli su još 1987. da Slovenija izigra Hrvatsku, a čine to kontinuirano i danas.

Kao što su u Sloveniji 1987. referendumom odlučili da neće ulagati novac (što su bili obvezni međudržavnim ugovorom iz 1971.) u izgradnju elektrane u Hrvatskoj,  isto tako su 1997. odlučili da se u Sloveniji ne može graditi odlagalište za radioaktivni otpad iz elektrane Krško. Svojevremeno je jedan od članova „hrvatskog“ tima izjavio da Hrvatska ne može u Europsku uniju dok ne izgradi odlagalište za slovenski otpad, čemu ne treba komentar.