Vidljivo je bilo iz propitkivanja bivšeg premijera da niti on, kao ni ostali članovi Vlade ne znaju, a niti oni koji su ih ispitivali, a napose hrvatski puk nisu dobili odgovor na pitanje o tome zašto je uopće strancima prodavana INA i kolika je bila njezina stvarna vrijednost kada su je prodavali Mađarima. Nisu znali niti odgovor da li je uopće novac od prodaje stigao u Hrvatsku i u što je potrošen. Nije rješenje zatvaranje onih koji su potpisali štetne ugovore, pa tako i one kolonizatorske o poklanjanju INA-e (2003.) i jadranskog plina (1997. i kasnije), te nuklearne elektrane (tj. ugovora o NE Krško iz 2002.). Umjesto toga trebalo bi barem djelomično nadoknaditi goleme štete koje su izazvali  tako da im se oduzme imovina, kao što se to radi u drugim - civiliziranim zemljama. Umjesto toga neki od njih nagrađeni su milijunskim otpremninama i potom zaposlenjem, bolje reći obilnim primanjima, kod onih kojima su poklonili ono što nije njihovo. Uz ovakva zbivanja i ne činjenja ništa da ih se obuzda, često isticani cilj politike „borba protiv kriminala i korupcije“ postaje najobičnija farsa i temeljito ruši povjerenje stanovništva u one koji vode zemlju. Najvjerojatnije nema izlaza iz krize u energetici, a zbog njene važnosti za gospodarstvo, ni u cjelokupnom gospodarstvu, bez hitne nacionalizacije (dok sve što vrijedi nije „otišlo“ strancima) svega onog što su moćni bogati pojedinci poklonili strancima, koji su se već odavno namirili za ono što su prema tim ugovorima uložili (ako su uopće i uložili).

Velike su razlike u izjavama onih koji su sudjelovali ili tvrde da nisu u rasprodaji INA-e, pa i u onima danim istražnom povjerenstvu Hrvatskog sabora za utvrđivanje činjenica u vezi s privatizacijom INA-e. Jedni su tvrdili (trenutna predsjednica Vlade, neki ministri, bivši rukovoditelj INA-e...) da nisu ništa znali o prodaji INA-e i da su taj posao vodili samo neki pojedinci, a drugi, npr. bivši predsjednik Vlade, tvrde da su svi u tadašnjoj (i sadašnjoj) Vladi bili jako dobro upućeni u prodaju INA-e i upravljačkih prava i da su svi znali sve što su ugovarali.  Očito netko nije govorio istinu. No pitanje je jesu li svi sve ili barem netko iz Vlade išta znali o tome što su i zašto ugovarali i potpisivali? Činjenice pokazuju da svi skupa nisu znali ništa ili su znali vrlo malo. Da su znali vjerojatno INA-u ne bi prodavali ili je pravi razlog njene prodaje (i ne samo prodaje INA-e) golema novo stečena imovina bez poznatog porijekla (učestalo se o tome izvještava u medijima) onih koji su u tome (i u mnogo drugoga) sudjelovali. Tvrdi se da je borba protiv korupcije najvažniji zadatak političara za izlazak Hrvatske iz krize? S obzirom da spomenuto da li je baš tako?

Vidljivo je bilo iz propitkivanja bivšeg premijera da niti on, kao ni ostali članovi Vlade ne znaju, a niti oni koji su ih ispitivali, a napose hrvatski puk nisu dobili odgovor na pitanje o tome zašto je uopće strancima prodavana INA (svuda u svijetu posao s naftom i plinom posebno je vrlo unosna djelatnost) i kolika je bila njezina stvarna vrijednost kada su je prodavali Mađarima (još 2003. i nadalje, ili još prije tj. 1997. – kada je jadranski plin velikim dijelom prodan Talijanima). Nisu znali niti odgovor da li je uopće novac od prodaje stigao u Hrvatsku i u što je potrošen.

Vrlo se lako može analitički pokazati da je vrijednost INA-e u trenutku prve prodaje Mađarima (2003.) bila oko 10 milijardi USD tj. najmanje 5 puta veća nego što je dogovorena cijena njene jedne četvrtine koju su prodali za 505 milijuna USD. Stoga je šteta za Hrvatsku, pri prodaji samo ¼ INA-e već tada bila oko dvije milijarde USD. Danas samo vrijednost hrvatskih pridobivih rezervi nafte ili plina s obzirom na više njihove cijene iznosi između 40-50 milijardi USD. Zašto to golemo nacionalno blago treba biti i dalje prepušteno strancima? Da su znali zašto rasprodaju INA-u zar bi je u bescjenje prodali, da bi zatim nastojali ponovno otkupiti od Mađara samo jedan njezin mali dio – beznačajno, a za Hrvatsku sasvim dovoljno, skladište plina Okoli?

Posve je izmišljen problem skladištenje plina (i izrada novih iz istrošenih plinskih polja), jer je uz sadašnju proizvodnju i potrebe za uvozom plina zapremnina skladišta Okoli sasvim dovoljna. Naglašava ga se samo da bi netko njegovim ponovnim otkupom od INA-e - Mola (zajedno sa plinom) za oko 250 milijuna USD dobro zaradio. Skladište Okoli (4 kompresora, 22 bušotine, zapremnine 558 milijuna m3 plina) kupuju čak za oko 250 milijuna USD, a prodali su 2003. god. četvrtinu INA-e (1/4 od ukupno u INA-nih stotina bušotina, 24 plinska polja sa ukupno 40,9 milijardi m3 plina, 34 + 8 naftnih (i kondenzatnih)polja sa 11,7 milijuna m3 nafte i kondenzata, golema mreža plinovoda i naftovoda, rafinerije... – prema službenim javno dostupnim podacima 2007.) Mađarima u bescjenje, za samo 505 milijuna USD. Zašto se sada uopće odvaja dio posla s plinom (izuzima iz INA-e-Mola) od tehnološki nedjeljivog naftno - plinskog? To je tehnološki posve besmisleno jer je rad plinskog skladišta isto što i rad plinskog polja (dakako, uz dodatak kompresora za utiskivanje plina u istrošeno plinsko polje).

Kako bi ostvarili taj suludi otkup prodanog beznačajnog skladišta plina (sasvim dovoljnog za sadašnje potrebe i proizvodnju plina Hrvatske) naglašavaju njegovu „važnost“, te tvrde da Hrvatska nema dovoljno plina vlastite proizvodnje i da bi zadovoljavala svoje potrebe mora uvoziti plin (po oko 0,4 USD/m3) za oko 40% svojih potreba. To bi bilo točno da Hrvatska ne izvozi (po 0,063 USD/m3 ili 6-8 puta nižoj cijeni nego što ga uvozi iz Ruske federacije) u bescjenje do 33 % proizvedenog plina u Hrvatskoj, što dakako „zaboravljaju“ obznaniti stanovništvu. Službene bilance plina u Hrvatskoj prikazane su grafički i brojčano u slici i tabeli. Da nisu sklopili ugovor o prodaji plina Talijanima, Hrvatska bi uz racionalizaciju potrošnje plina (u HEP-u i Petrokemiji) još neko vrijeme imala dovoljno plina i bez uvoza skupog plina iz Ruske federacije.

Proizvodnja plina na području Hrvatske (2002. do 2007.) zadovoljava 73-95 % potrošnje plina u Hrvatskoj (prema službenim podacima), ali se zbog „mudrih“ osoba i ugovora i do 33% proizvedenog plina izveze u Italiju (trošak Talijana praktički je cijena proizvođenja), pa se stoga izvezeno mora nadoknaditi uvozom plina iz Ruske federacije po cijeni 6-8 puta višoj nego je ona po kojoj ga dobivaju Talijani.

Štete izazvane nekontroliranom obustavom plina industriji 2008. godine (tvrde da su iznosa oko 2 milijarde kuna – pa da bi se namirile, uveden je dodatni porez, tzv. harač na plaće i mirovine), najvećim dijelom su bile posljedica zbivanja – nemara u Hrvatskoj, a manje spora Rusija-Ukrajina. Najvjerojatnije se radi o podvali tadašnjoj Vladi RH, a skrivaju podatke iz kojih se to može pouzdano ustanoviti. Stalno su kukali - paničarili kako sve ovisi o skladištu Okoli (da u njemu ima premalo plina), a ono je gotovo zanemarivo s obzirom na zapremninu 24 plinska polja iz kojih se proizvodi plin u Hrvatskoj.

Stalno govore kako plin treba i dalje poskupjeti, a za stanovništvo je plin (u Zagrebu 2,828 kn/m3 ili 0,545 USD/m3) više od 11 puta skuplji nego je trošak njegove proizvodnje (0,047 USD/m3) iz Jadrana, no ne žele objasniti kome odlazi profit koji čini više od 10/11 cijene plina koju plaćaju stanovnici. Ta razlika i profit su još i veći za plinska polja na kopnu. Stoga je jasno zašto je formula po kojoj taj novac raspodjeljuju proglašena „poslovnom tajnom“. Uz ovakav profit priča je za malu djecu da INA-Mol posluje s gubitkom. U maloj Hrvatskoj je čak 41 distributer plina, ni jedan nije bankrotirao, a to pokazuje da je i distribucija plina izuzetno unosan posao.

Cijena plina za kućanstva u Hrvatskoj s obzirom na kupovnu moć stanovnika među najvišima je u svijetu. Tvrdnja onih koji ga poskupljuju da je plin skuplji u Austriji i Mađarskoj nipošto ne znači da ga treba poskupjeti i u Hrvatskoj. Austrija je 2007. 84%, a Mađarska 89% svojih potreba zadovoljavala uvozom skupog plina, a Hrvatska je zadovoljavala 87,4% svojih potreba proizvodnjom u Hrvatskoj (čija proizvodna cijena je najmanje 8 puta niža od one po kojoj plin prodaje npr. Ruska federacija). Svakom je jasno da je to velika razlika i da plin u Hrvatskoj stoga treba biti znatno jeftiniji nego u spomenutim zemljama, osim ako naš plin ne moramo, zbog ugovora o prodaji INA-e, skupo kupovati od Mađara. Posve je suluda tvrdnja kreatora plinskog harača – tj. planovi da cijena plina za kućanstva u Hrvatskoj treba biti ista kao u EU u kojoj je kupovna moć stanovnika oko 3 puta veća nego u Hrvatskoj. Tko će uz takve planove (da sve treba poskupjeti) uvjeriti stanovništvo u potrebu ulaska u EU?

Amoralno pljačkaške preko svake mjere visoke cijene energenata u odnosu na kupovnu moć stanovnika neke korumpirane osobe usuđuju se nazivati socijalnima. No još ni to im nije dovoljno, pa energente žele još više poskupjeti. Očito se radi o daljnjoj pljački i rasprodaji Hrvatske unatoč brojnim izjavama da se želi stati na kraj kriminalu i korupciji u Hrvatskoj. Jasno je zašto oni koji su potpisali spomenute štetne ugovore ne daju javnosti odgovor na pitanje zašto je u bescjenje prodana INA Mađarima (2003.), zašto je sklopljen štetan ugovor o „zajedničkom“ korištenju plina iz Jadrana sa Talijanima (1997.i kasnije), zašto je potpisan ugovor o NE Krško (2002.) i mnogo toga drugoga.  Ne daju ih zato što je očito, već iz onoga što je o njima doprlo u javnost, da su sklopljeni tako da izazivaju golemu štetu stanovništvu Hrvatske i znače rasprodaju onog najvrednijeg blaga koje Hrvatska ima. Stoga je nužno te ugovore što prije staviti izvan snage i poništiti, jer su se i Mađari i Talijani višestruko namirili za novac koji su platili na osnovi tih ugovora (ako su uopće i platili), a na štetu hrvatskog puka. Nema javno dostupnih podataka koliko je (i da li je uopće) plina iz Jadrana stiglo do potrošača u Hrvatskoj. Žrtve tih ugovora su svi stanovnici Hrvatske – potrošači energenata (plina, električne energije, topline, naftnih derivata) i svih ostalih potrošačkih dobara koje izaziva poskupljenje prekomjerno skupih energenata.

Ako su prilikom prodaje INA-e Mađarima dogovorili da će nam Mađari naš plin prodavati po istoj cijeni kao što nam Rusi prodaju plin (8-9 puta više od proizvodne cijene iz Jadrana) onda je jasno da je onaj koji je to dogovarao, jako opljačkao stanovnike Hrvatske. U mađarsko-talijansko-slovenskoj koloniji Hrvatskoj, bar što se tiče energetike, sve je moguće. Tko nam je kriv što poklanjamo naš plin iz Jadrana Italiji? Koja je korist od toga što se one koji su oštetili Hrvatsku u gospodarstvu za mnogo manje iznose nego što su oni u energetici  sada hapsi? Držanje u zatvoru samo je dodatan trošak za državu, tj. stanovnike. Nije korisno rješenje zatvaranje onih koji su sudjelovali i potpisali štetne ugovore, pa tako i one posve kolonizatorske o poklanjanju INA-e (2003.) i jadranskog plina (1997. i kasnije) , te nuklearne elektrane Sloveniji (tj. ugovora o NE Krško iz 2002. kojim su oprostili Sloveniji obvezu ulaganja u Hrvatskoj, dug zbog pet godina neisporučivanja električne energije iz NEK-a, a preuzeli obvezu uskladištavanja RAO iz NEK-a). Trebalo bi barem djelomično nadoknaditi goleme štete koje su izazvali  tako da im se oduzme imovina, kao što se to radi u drugim - civiliziranim zemljama. Umjesto toga neki od njih nagrađeni su milijunskim otpremninama i potom zaposlenjem, bolje reći obilnim primanjima kod onih kojima su poklonili ono što nije njihovo.  Uz ovakva zbivanja i ne činjenja ništa da ih se obuzda, često isticani cilj politike „borba protiv kriminala i korupcije“ postaje najobičnija farsa i temeljito ruši povjerenje stanovništva u one koji vode zemlju. 

Najvjerojatnije nema izlaza iz krize u energetici, a zbog njene važnosti za gospodarstvo, ni u cjelokupnom gospodarstvu, bez hitne nacionalizacije (dok sve što vrijedi nije „otišlo“ strancima) svega onog što su moćni bogati pojedinci (koji su se zacijelo dobrano okoristili „ugovaranjem“) poklonili strancima, koji su se već odavno namirili za ono što su prema tim ugovorima uložili (ako su uopće i uložili).

Dodatak 1: Ovako su ugovorili sa Talijanima „zajedničku“ proizvodnju našeg plina iz Jadrana 1997.god.:

Kao što je poznato iz objavljenih podataka, ležišta plina u hrvatskom podmorju Jadrana – polje Ivana - sadrže ukupno 11 milijardi m3 pridobiva plina (metana). Polje Ivana je najveće naše jadransko plinsko polje, a rezerve plina su veće nego od svih ostalih zajedno i bile su dostatne za više od dva desetljeća opskrbe svih kućanstva u Hrvatskoj plinom. Planirano je da se ta ležišta privedu proizvodnji uz utrošak 320 milijuna USD što uključuje sustav prikupljanja plina iz plinskog polja Ivana i plinovode prema hrvatskoj (od kojeg se prvo odustalo) i talijanskoj obali. Troškove bi dijelili po pola INA i talijanski partner. Zbog troškova koje je INA imala pri otkrivanju i određivanju pokazatelja pridobivanja tih ležišta (izrada mnoštva bušotina) talijanski partner bi uložio 12 milijuna USD više nego INA (ti troškovi INA-e bili su sigurno barem desetak puta veći). Dakle, Ina će uložiti 154, a talijanski partner 166 milijuna USD. Za ulog od 166 milijuna USD talijanski partner će dobiti 4 milijarde m3 plina. Toj sumi, dakako, treba dodati i iznos od 85 milijuna USD, koje će strani partner uložiti u pogon i održavanje sustava proizvodnje za cjelokupno vrijeme njegova korištenja, a INA 113. Stoga će 4 milijarde m3 plina talijanski partner dobiti za 251 milijun USD (0,063 USD po m3). Ostatak plina iz dijela koji bi po ugovoru pripadao INA-i (7 milijardi m3), ako ga ne bi mogla potrošiti kod nas INA bi prodavala za 0,08 USD po m3. Kako upućeni tvrde da INA, a ni država tada nisu imali novaca za svoje učešće u ovom projektu, svoj udio u troškovima INA će, dogovoreno je, isplaćivati takvom prodajom plina.

Ukupna investicija je:  320 milijuna USD (Talijani 166 - INA 154)
Ukupni troškovi pogona i održavanja u 25 godina: 198 milijuna USD (Talijani 85 - INA 113)
Ukupno: 518 milijuna USD za 11 milijardi m3 ili 0,047 USD/m3

Dakle, proizvodna cijena plina (518 milijuna m3/11milijardi m3) iz jadranskog (najvećeg) polja Ivana je 0,047 USD/m3 dok je iz kopnenih ležišta još i osjetno niža. Stoga je prodajna cijena plina za kućanstva danas (u Zagrebu 2,838 kn/m3 ili 0,545 USD/m3) 11,6 puta viša o proizvodne cijene plina iz Jadrana - Ivane tj. troškova proizvođenja.

Talijani su prema ugovoru dobili 4 milijarde m3 za 251 (166+85) milijuna USD   odnosno po 0,063 USD/m3 (251 milijun USD/4 milijarde m3) što je samo 0,063-0,047=0,016 USD više od njegove prosječne proizvodne cijene. Dakako, Hrvatska od toga ne dobije niti centa. Uz to spojni plinovod na talijansku obalu poprilično je dulji nego onaj na hrvatsku obalu. Ako su promijenili ovaj ugovor kojim su se njegovi kreatori hvalili, neka javnosti pokažu ugovor iz 1997. i one ugovore kojim su ga promijenili. Neka kažu koliko su plina iz Ivane dopremili u Hrvatsku od početka eksploatacije. Prema javno objavljenim podacima troškovi istraživanja koji su prethodili otkriću polja Ivana iznosili su oko 170 milijuna USD, a dogovorno s Talijanima procijenili su ih na 12 milijuna USD. Sve to pokazuje da su talijanski "ribari plina" osim plina dobili još i mreže.

Posve je bilo apsurdno investiciju za najveće plinsko polje u Jadranu isplaćivati Talijanima u naturi tj. plinom iz njega. Ako nije bilo novca za pokretanje proizvodnje plina moglo su dići kredit u inozemstvu ili ne pokretati proizvodnju plina (pogotovo ne samo za izvoz) dok se ne osigura novac. Trošak od 320 milijuna USD (koji je trebalo imati za početak eksploatacije) i nije neki novac za koji se Hrvatska ne bi mogla dodatno zadužiti (zanemarivo prema ukupnom dugu Hrvatske). To je upola manje novca nego što je u Hrvatskoj potrošeno za izgradnju dvorana za rukomet koje su sada samo trošak. Tada možda ne bi imali mnoge skupe puste dvorane ali bi imali dovoljno plina po cijenama dostupnima osiromašenom stanovništvu.

Dodatak 2.: Smanjivanjem neracionalnog trošenja plina Hrvatska bi još neko vrijeme imala dovoljno domaćeg plina za zadovoljavanje potreba

Treba osjetno racionalizirati – smanjiti potrošnju plina u Petrokemiji i HEP-u kojima INA- prodaje plin po znatno nižoj cijeni nego kućanstvima i nego što ga uvozi iz Ruske federacije, a razlika se namiruje prekomjernom cijenom plina za kućanstva. Na taj način mogla bi se smanjiti potrošnja plina u Hrvatskoj za oko jednu milijardu m3 (u Petrokemiji oko 300 milijuna, a u HEP-u 700 milijuna m3) i uz prekid ugovora o štetnom izvozu plina u Italiju, smanjiti ili čak ukinuti potrebu za ruskim plinom sve dok vremenom potrebe za plinom u Hrvatskoj ne porastu (ako će ga stanovništvo moći plaćati).

Petrokemija oko 60% proizvedenog umjetnog gnojiva izveze (više od 300 milijuna m3 plina potrebno za proizvodnju za izvoz), a kućanstva prekomjernom cijenom plina to subvencioniraju. Zašto?  Gdje je tu tržište koje spominju? U svom dvadeset pet godišnjem postojanju Petrokemija je potrošila više plina nego što su sva kućanstva u Hrvatskoj potrošila od početka korištenja tog energenta, da bi oko 60% gnojiva izvezla.

HEP je veliki potrošač plina ali i najveći potrošač električne energije u Hrvatskoj.  2007. god potrošio je 1,41 milijardu m3 plina za energetske transformacije u električnu energiju i toplinu (toplinska mreža), a dobiva ga također po osjetno nižim cijenama nego što ga INA uvozi. No kako ga (i naftne derivate) koristi? Malo se u javnosti zna da je HEP i najveći potrošač električne energije u Hrvatskoj. Gubici električne energije u HEP-ovoj elektromreži (i samopotrošnja u elektranama) su pojedinih godina (npr. 2003. - 3,149 milijarde kWh) čak veći nego potrošnja električne energije cjelokupne hrvatske industrije. Sav preostali hidropotencijal za izgradnji novih hidroelektrana u Hrvatskoj nije dovoljan za namirivanje tih gubitaka. Ovi golemi gubici struje utječu na prekomjerno visoku cijenu električne energije za kućanstva - osjetno je poskupljuju, i nikoga za to nije briga. U europskim zemljama gubici i samopotrošnja bili su još prije dvadesetak godina oko 3 puta manji nego što su u Hrvatskoj danas. Da ih se svede na one u Europi to bi značilo uštedu više od 2 milijarde kWh. Proizvodnjom a zatim prekomjerno nepotrebno izgubljenom električnom energijom, ako se proizvodi u termoelektranama, osim što se nepotrebno troše primarni energenti (ugljen ili mazut ili plin), zagađuje se okoliš.. Potrebno je oko 700 milijuna m3 za proizvodnju 2 milijarde kWh izgubljene električne energije. Da HEP svoje gubitke svede na europski prosjek od prije dvadeset godina to bi značilo uštedu plina od 700 milijuna m3.

Petrokemija plin za proizvodnju umjetnog gnojiva za izvoz (više od 300 milijuna m3/god) i HEP za proizvodnju izgubljene električne energije (oko 700 milijuna m3/god.) trebaju platiti po punoj cijeni plina koji INA-Mol uvozi iz Ruske Federacije (oko 0,40 USD/m3), pa ako im je takav rad tržišno rentabilan, neka samo nastave tako raditi, a ne svoje promašaje naplaćivati od malih potrošača – kućanstava u prekomjernoj cijeni plina, električne energije i grijanja. Dakako, političari koji vladaju tim sustavima to uopće ne razumiju ili ne žele razumjeti zbog samo njima poznatih razloga.

Više o autoru doznajte na ovom linku.