Autor knjige Ivan Lovrenović  je cijenjen pisac u jednoj zemlji gdje se već godinama cijelovitost jedne nacije sustavno razbijala na njezinu etničnost. Tako imamo Muslimane kao originalne predstavnike zemlje, a pogrešno prikazane Srbe i Hrvate kao produžene ruke Hrvatske i Srbije. Tome je pomogla i osvajačka srpska politika i recimo nespretna politika Bobana i Tuđmana, koja se na kraju pokazala najgorom baš za hrvatski narod u Bosni. Ovo su u kratkim crtama polazišta knjige, koja nadalje pokušava ocrtati povijesni, politički i vjerski prikaz naroda koji se u novijoj povijesti više puta našao na krivim putevima, u krivim povjesnim usudima. Najveća vrijednost knjige po meni je njena narativno esejistička forma. Lovrenović piše o Bosni i Bosancima, ali nikad s aspekta promatrača, nego uvijek dosljedno kao dio toga naroda, pa autor gotovo emotivni opisuje npr. svoga djeda ili svoj kraj kao dio povjesnog vrtloga.
Njegova knjiga govori o svetom, ali i istodobno i ukletom trokutu Srbi-Hrvati-Muslimani koji je s jedne strane prikaz kako tri naroda kroz neko razdoblje mogu živjeti gotovo harmonično, dok se u drugom trenutku ta harmonija pretvara u krvavi ratni pir, predvođen gotovo uvijek jakim vanjskim utjecajem. Čak i ako niste Bosanac, teško da možete ostati nedirnuti Lovrenovićevim prikazom života u Bosni kakvim ga poznaje njegovo djetinjstvo, ali možete tako ostati i potreseni činjenicom što je ostalo od Hrvata kao naroda u Bosni. Knjiga govori o jednoj "dobroj Bosni" i Bosancima kakvima ih poznajemo, bilo da govori o legendarnom fra Marijanu Šunjiću, ili o muslimanskom selu Baljvine koje je cijeli posljednji rat pripadalo teritoriju Republike Srpske, a da u njemu za sve vrijeme rata nitko nije stradao.
Knjigu preporučam svima, ljubiteljima Bosne, povjesničarima, kršćanima, muslimanima i pravoslavcima.