Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došla na srpskoj slavi hrana za stol, a jedan rmpalija halapljivo dohvatio meso pa ga rukama čereči i trpa u ralje. "Nožem, brate, nožem", diskretno ga domaćin munuo laktom, a ovaj se trgnuo i dohvatio nož: "Koga, brate, koga?"

Ima taj vic i videospot, vidjeli ste ga ovih dana na YouTubeu, zapis iz Bratunca, sa tamošnjeg tradicionalnog vašara na Makivije, blagdan svetih mučenika Makaveja, gdje se okupljeni narod dobro podliven mlakim pivom dohvatio u kolo, pa sve veselo poskakujući i podvriskujući zapjevao: "Oj, Pazaru, novi Vukovaru, a Sjenice, nova Srebrenice!"

"Oj, Pazaru, Vukovaru" novi je ljetni hit, srpska Macarena ili Lambada. Nakon što je bratunačka verzija poharala regionalne top-liste, otkrilo se kako je ta pjesma već neko vrijeme obavezni dio repertoara seoskih derneka, krsnih slava, vašara i svadbi od Vrnjačke Banje do Banje Luke, pa se već sutradan pojavio i videozapis s jedne tipične srpske svadbe, na kojoj o Sjenici novoj Srebrenici pjeva neki mišićavi bilmez, praćen smijehom oduševljenih uzvanika što za stolovima udaraju ritam noževima i žlicama. Nož, žlica, Sjenica.

Teza o banalnosti zla jedna je od najeksploatiranijih i najizlizanijih teorija uopće – nesretna je Hannah Arendt vjerojatno onomad i umrla od štucanja - ali rijetko kad je imala tako efektan i precizan filmski zapis. Oba su snimka, naime, zastrašujuće slična, i – isključimo li zvuk - jednako zastrašujuće banalna.

Na prvoj slici vidimo tako svjetinu okupljenu pred zgradom Opštine Bratunac, narodno veselje u kasnu uru uoči Makivija, prvog dana Gospojinskog posta: uhvatilo se za ruke staro i mlado, debeli muškarci sa zlatnim lancima i njihove oznojene žene u iznošenim štiklama, metiljavi mršavi muškići u tijesnim majicama Dolce Gabbana i plavokose djevojčice u majicama na Hello Kitty, pa pocupkuju po prljavom asfaltu ljepljivom od piva, dva koraka naprijed, jedan nazad, iju-ju.

Na drugoj pak slici vidimo isto kolo, isti su likovi, isti debeli muškarci i njihove oznojene žene, isti tinejdžeri u šaniranim majicama i djevojčice na Hello Kitty, samo ovaj put u kafani. Tu je i mlada u šestom-sedmom mjesecu trudnoće, i kum s mikrofonom – bilmez s mikrofonom je uvijek kum – i muzičari koji, s nepojamnom dosadom na licu, na automatskom pilotu odrađuju umpa-umpa-iju-ju.

Zvuk je, podsjećam, isključen, pa ne čujemo što sviraju, ali nepogrešivo znamo: to su oni uvijek isti idiotski erotski deseterci o mojoj maloj i mom velikome, na koje se debeli muškarci grohotom smiju, njihove oznojene žene stidljivo hihoću s rukom na ustima, djeca besramno zlorabe priliku da legalno naglas govore "kurac" i "pička", a podnapiti kumovi kite muziku novčanicama od deset eura, pa svi zajedno pocupkuju po podu ljepljivom od piva, dva koraka naprijed, jedan nazad, iju-ju.

Onda uključimo zvuk i čujemo: naravno da je dvostih u desetercu, naravno da su posrijedi vašarske doskočice za grohotom smijanje, stidom hihotanje i muziku čašćenje, samo što to nisu više duhovite rime o mojoj maloj i mom velikome, već o nožu, žici i Srebrenici, o Pazaru novom Vukovaru i Sjenici novoj Srebrenici.

Efekt bi trebao biti sličan kao u klasičnom horror obrascu, gdje se šok postizao davajući užasu nevino obličje djeteta, igračke ili klauna. Ovdje tu ulogu igraju nevini vjerski praznik ili provincijska svadba, sa sve djecom i klaunima, ali efekt-šoka ipak izostaje. Baš, uostalom, kao u horror filmovima, gdje odavno više ne očekujemo čudovište iz močvare, već s nepojamnom dosadom na licu čekamo kad će ona slatka plavooka djevojčica u majici na Hello Kitty dohvatiti tatinu motornu pilu. Bolesni stihovi o Vukovaru i Srebrenici odavno se više ne pjevaju samo na otkrivanjima spomenika Draži Mihailoviću, okupljanjima ratnih veterana ili promocijama seoskih četničkih vojvoda: danas je to obavezni dio repertoara na svadbama, slavama, rođendanima i maturalnim zabavama, ili o crkvenim blagdanima poput bratunačkih Makivija, davnih i nesretnih makabejskih mučenika, Makaveja.

Ima o tome poučna jedna priča, nije Kožin vic, već pripovijetka objavljena u razmjerno popularnoj zbirci, možda ste čitali, Biblija se zove. Elem, imala majka Solomonija iz plemena Makabejaca sedam sinova, Habima, Antonina, Guriaha, Eleazara, Eusebona, Hadima i Marcela, što su se za vladavine seleukidskog cara Antioha Epifana odbili pokloniti Zeusu mjesto Jahvi. Zbog toga su, zajedno sa svojim starim učiteljem Eleazarom - jedan po jedan, od najstarijeg do najmlađeg - pred očima majke Solomonije najstrašnije mučeni i javno pogubljeni. Sve od tada, štuju se na taj dan makabejski mučenici, sedmoro braće i njihov učitelj, osmorica Makaveja što su glavom platili ispovijedanje pogrešne vjere.

Ima i o tom štovanju zgodna priča, zapravo autentično, tradicionalno srpsko narodno vjerovanje za blagdan Svetih mučenika Makaveja: osim što se općenito smatra da se na Makivije iz nekog razloga nije mudro kupati u rijeci, vjeruje se i kako čovjek, ako ne poštuje Makivije, može pući na živce ili pomjeriti pameću. U nekim krajevima Srbije takve se onda kadi bosiljkom, a ponegdje smatraju da im se neće pronaći lijeka dok ne izbroje sve sjemenke u maku.

Vi ćete, jasno, reći da je riječ o pukom praznovjerju, ali gledajući Bratunčane kako se drže za ruke i uz mangupski smiješak sandžaklijskim muslimanima prijete Vukovarom i Srebrenicom, jedino je prihvatljivo objašnjenje kako su - pošemerili pameću. Ne samo da ne poštuju svete Makaveje već ih na njihov blagdan otvoreno i brutalno zajebavaju zazivajući novu Srebrenicu – mjesto gdje su upravo biblijski, kao u Knjizi o Makabejcima, pogubljene sve muške glave pogrešne vjere. Na dan, eto, kad su pogubljena osmorica makabejskih mučenika, oni bi ih pobili ne osam, već osam hiljada.

Nazovite to, rekoh, praznovjerjem, ali ponudite onda drugo objašnjenje. Nije pred zgradom Opštine Bratunac - ili na onoj svadbi, ili gdje se već pjeva ovih vrelih dana Gospojinskog posta – masovne grobnice po Sandžaku prizivalo apstraktno Zlo, Satana ex machina, čudovišta s kokardama iz ravnogorske močvare, već ono njegovo banalno, svakodnevno lice, u razgaženim štiklama ili dječjim majicama na Hello Kitty – nasmijano lice pomjerene pameti.

Nije stoga naivno vjerovati u makabejsko prokletstvo. Naivno je vjerovati da se to liječi bosiljkom i makovim zrnom.

Boris Dežulović, Oslobođenje