Je li američki predsjednik Dwight Eisenhower izbačen s liste svjetskih antifašista, premda je nakon Drugoga svjetskoga rat, pedesetih godina, blagoslovio najsiroviju policijsku diktaturu Edgara Hoovera, višedecenijskoga šefa FBI-ja i Joa McCartyja, ozloglašenoga republikanskoga senatora?

Nije, naravno. Prije nego je postao američki predsjednik kao general zapovijedao je američkom vojskom koja se iskrcala na europsko kopno da dokrajči Hitlera. Ipak, za razliku od Josipa Broza Tita, njegov doprinos u okršaju s naci-fašizmom nije popljuvan, prezren, devalviran, premazan svim mogućim lažima, unatoč kasnijim strahotama njegovoga predsjedničkoga mandata koje izbijaju iz nepregledne količine dokaznoga materijala o montiranim procesima protiv vlastitih sunarodnjaka. 

Štoviše, ta mračna epizoda interne američke povijesti u Hrvatskoj se danas ni riječju ne spominje, održavajući predodžbu o tvrdokornoj dosljednosti „slobodnoga svijeta“ u kojemu je na kratko, kao tinejdžerka, boravila aktualna predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. To je poučnije da je zahvaljujući dobrim odnosima dvaju zemalja, školska razmjena 1983. godine odvela direktno u Los Alamos, školu koja je otvorena 1946. godine specijalno za djecu fizičara pod kontrolom tadašnje američke komisije za atomsku industriju.

Laboratorij za proizvodnju atomskih bombi u Los Alamosu (FOTO: Wikimedia)

Riječ je, pak, o znanstvenim proizvođačima energetske sile koja je imala održati nadmoć nad SSSR-om u „hladnom ratu“. Posve prirodno, konkurentski odnos koncentrirao je oko škole, ne samo anti-komunizam visoke ratne tehnologije, nego policijsko-špijunsku opsadu preostaloga huverovskog aparata.

Bolna pripadnost KGK

„Kada sam došla, pribojavala sam se kako će me ljudi prihvatiti budući da dolazim iz nesvrstane, ali ipak komunističke zemlje“, govorit će nedavno, kao predsjednička kandidatkinja, posve iskreno iskazujući univerzalni problem pripadnosti svih „dotepenaca“ u novu sredinu. Činjenica da je srdačno prihvaćena, svjedoči o njezinoj socijalnoj inteligenciji kojom je uspjela postići da se u Los Alamosu zaboravi njezin jugoslavenski zavičaj kreiran po zamislima Saveza komunista. Po vlastitom priznanju, apolitičnih roditelja, spas je pronašla u djedu. Bio je, naime, HSS-ovac koji je izvan svake sumnje navijao protiv Mussolinija na njezinoj rodnoj Grobinštini.

No, tu završava znanje Kolinde Grabar Kitarović o lepezi antifašističkih stranaka tijekom Drugoga svjetskoga rata, pa u finišu autobiografske ispovijedi u Večernjem listu zaključuje: „Nakon rata komunisti su preuzeli antifašistički pokret“. Biranim riječima, eto, sugerira da su ukrali junačko autorstvo.

Nije isključeno da su njezini učitelji u osnovnoj školi povijesnu građu reducirali na reprezentativnoga Josipa Broza Tita. Ali već u gimnazijama učilo se o ratnom savezu Komunističke partije s lijevim krilom HSS-a, nasljednika Stjepana Radića. Politička logika koja je Kolindi Grabar Kitarović danas poznata po osobnom iskustvu HDZ-ovke, sama po sebi vodi u zaključak: da je HSS imao dovoljno snage, da nije bio razlomljen na posvađane frakcije raznih usmjerenja, u rizičnoj situaciji stao bi na čelo antifašističke koalicije. Ovako, pak, već 1942. godine, za Prvoga zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću (samo godinu nakon proglašenja NDH - izvan ustaške kontrole) u radnom predsjedništvu sjedio je seljak Pavao Krce, jedan od prvih HSS-ovaca na hrvatskim terenima koji je uz komuniste uhvatio pušku... 

Potpora četnicima

Tako inicijativa i vodstvo u okršaju s talijanskim fašistima, njemačkim nacistima i njihovim nejakim balkanskim ispostavama, neosporno pripada komunističkom predsjedniku Josipu Brozu Titu, kolikogod to bilo mrsko aktualnim američkim desničarima i bez obzira na mladenačke muke američko-hrvatskoga identiteta Kolinde Grabar Kitarović. Naime, nakon njezine natuknice o svojoj HSS-ovskoj mentalnoj djedovini, za Hrvatsku pravi problemi tek nadolaze: ako Josip Broz Tito, Hrvat iz propale Austro-Ugarske, nije organizirao partizanski otpor protiv Hitler-Mussolinijevoga nacrta svijeta - tko jeste? Odgovor je već spreman u susjednoj Srbiji - četnički vođa Draža Mihailović kojega su anglosaksonske zemlje do 1943. godine častile titulom antifašističkoga gerilca na prostoru dotadašnje monarhističke Jugoslavije.

Hoover je "lustriran" na način da se glavni washingtonski aerodrom i dan danas zove po njemu 
(FOTO: Wikimedia)

Od tada, pa nadalje nikome na Zapadu nije smetala država pod tim nazivom Jugoslavija, nego njezino unutarnje uređenje pod Komunističkom partijom, kasnije Savezom komunista. Kojekakvim se argumentima nastajalo dokazati da je njome zavladao revolucionarni mrak. Pa premda je u tome bilo obilje istine uprizorene u Golom Otoku, „udbi“, političkim zatvorenicima, kritike su dolazile u pogrešno vrijeme, sa zakašnjenjem, odnoseći se na prohujale godine. Jer u prvim decenijama nakon Drugoga svjetskoga rata, Hoover i Aleksandar Ranković funkcionirali su tek kao dva imena istih policijsko-špijunskih mehanizama koji hapse i mrcvare ljude prema fantazijama pobjednika koje razdire paranoja od poraza. Panika SAD-a, naime, za nadmoć svoje atomske bombe koja je Japan sravnila sa zemljom – koju je tih godina ugrozio SSSR - pretočila se u praksu koju sami Amerikanci danas nazivaju „lov na vještice“. Po sintagmi, rabile su se klasične metode srednjovjekovne inkvizicije. Ne samo da je nebrojena gomila nevinih ljudi završila u zatvorima zbog tobožnje komunističke urote, nego je FBI ritualno spaljivao „nepoćudnu“ literaturu na radost najprimitivnijega uzorka američkoga društva. Utoliko su u decenijama nakon Drugoga svjetskoga rata komunistička Jugoslavija i kapitalistički SAD bili toliko slični da se na Pantovčaku upravo krči teren onome što se deklarativno odbija: revitalizacija srbijanske četničke opcije.

Sve u svemu, nije lako biti hrvatski nacionalist američkoga tipa:gdjegod se zagrabi u dokumente, raspada se krhki temelj ideološkoga sustava. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia