U bečkom Habana clubu visi na zidu njegova slika i ispod nje sjajna rečenica: “Ovdje radost nije privilegij!” Nedavno smo ga opet mogli vidjeti u Evianu, na majicama i zastavama antikapitalističkih prosvjednika. Mladi Che, čuvena beretka sa zvijezdom, duga kosa, kameno lice i vizionarski pogled. Hasta la victoria siempre! Ta fotografija kruži svijetom već više od četrdeset godina, točnije od 1960., kada je tadašnjeg ministra industrije revolucionarne Kube fotografirao Alberto Korda za vrijeme manifestacije u Havani. Mnogi drugi fotografi također su na svoj način pridonijeli stvaranju mita o Cheu i njihove radove danas imamo priliku vidjeti u pariškome Muzeju Montparnasse.

Kada se iznova pregleda biografija Ernesta Guevare, istraži legenda koja se razvila nakon njegove smrti, koju je svojim akcijama poticao za života, kada se pritom pogledaju njegovi portreti praćeni upečatljivim citatima iz knjiga i govora, tada je jasno da je Che danas nenadiđeni apostol komunizma i borbe za bolji svijet. Još kao argentinski student medicine Ernesto je krenuo, baš kao kakav svetac, na prva putovanja, na kojima će upoznati svu bijedu Latinske Amerike, susresti mnoge važne drugove, među njima i Salvadorea Allendea, raditi kao liječnik na suzbijanju lepre i, konačno, sve se više priklanjati pozivu revolucionara. S tog putovanja u pismu svojoj tetki 1953. Che piše da se još jednom osvjedočio o zlu koje proizvodi "kapitalistička hobotnica" i da se, s rukom na slici druga Staljina, zakleo da se neće smiriti dok ta prokleta zvijer ne bude uništena.

Zanimljivo je da je Che još kao dijete obolio od astme i da ga je upravo zbog toga vojna komisija proglasila nesposobnim. Ta greška u procjeni teško je pala mladom Guevari kojem je trebala vojna obuka. Vještinu u vojnim pitanjima, unatoč mišljenju stručnjaka, ubrzo će dokazati na djelu, dok će sklonost uniformi potvrditi činjenicom da iz nje nije izlazio zadnjih desetak godina života. Godine 1955. boravi u Meksiku, gdje radi kao liječnik i gdje nalazi ono što je tražio po cijeloj Južnoj Americi, naime, pravo društvo za akciju. Prvo upoznaje Raula Castra, koji će ga uskoro spojiti sa svojim bratom Fidelom. Prisjećajući se te noći, Che je svjedočio da je prvi dio susreta protekao u razgovoru o svjetskoj politici, a da je već pred zoru bio na popisu ljudi koji će se brodom Grandma prebaciti na Kubu.

Fidel je samo rekao da je u trenutku kada je susreo Chea imao pred sobom već vrlo obrazovanog revolucionara. Tamo u Meksiku Ernesto Guevara će zadobiti svoj glasoviti nadimak i to zbog nepopravljive navike da svaku rečenicu završava sa che, što na argentinskom dijalektu znači stari ili kompa. U trenutku kada se ukrcava na brod Grandma u funkciji službenog liječnika ekspedicije, Ernesto Guevara nakupio je već prilično mnogo znanja po pitanju ratovanja. Nakon prvih pobjedničkih akcija u unutrašnjosti Kube Castro ga unaprjeđuje u komandanta gerilskih snaga. To je prvi veliki uspjeh u jednoj karijeri, koja će svoj vrhunac imati u pobjedi kubanske revolucije 1959. Većina fotografija koju nalazimo na izložbi “Cheova zvijezda u Parizu” vezana je uz razdoblje dolaska na vlast i prvih godina na dužnosti ministra industrije.

Fotografije Raula Corrala, Alberta Korde, Osvalda i Roberta Salasa, Renéa Burrija i Liborija Novala svjedoče tako o javnim nastupima, govorima, masovnim manifestacijama i političkom životu kubanskog vrha, ali i o trenucima razonode kojima su se prepuštali prekaljeni revolucionari. Te fotografije možda su i najzanimljivije, jer često prikazuju Castra i Chea kako, na primjer, igraju golf u svojim maslinastim uniformama i vojničkim čizmama ili opušteno love sabljarke. Che, dakako, ne ispušta kubanku iz usta, uvijek s prepoznatljivom beretkom na glavi i jednako je fotogeničan dok pozira u svom uredu ili dok polugol radi s radnicima u luci, dajući tako dobar primjer inteligenciji i rukovodstvu.

No, život političara i ambasadora Kube po svijetu dosadit će Cheu negdje oko 1965. To je vrijeme njegova nestanka iz javnog života i optuživanja Castra za njegovu navodnu smrt. Istina je da je Castro neslužbeno udaljio Chea s važnih funkcija. Tih godina Che je bliži Maou negoli Moskvi, a najviše ga je tada zanimao revolucionarni potencijal Trećeg svijeta te se iznova spremao u gerilu. Tada piše čuveno oproštajno pismo Fidelu i kreće u avanturu u Kongo, koja će se ubrzo pokazati potpuno promašenom.

Tada brije bradu i skraćuje kosu, te kao urugvajski inženjer ulazi u Boliviju 1966. na svoj posljednji apostolski zadatak. Stvari ne idu najbolje, ali Che ustrajava u svojoj krivoj procjeni. Kapitalistička zvijer ipak ga je dohvatila u listopadu 1967. Che je mučen, a onda i ubijen na zahtjev bolivijskog predsjednika. Strašnu fotografiju mrtvog Chea vidio sam na pariškoj izložbi “Corpus Christi”, koja je tematizirala suvremene pojave motiva Kristove muke. Izmučeno i izrešetano Cheovo tijelo pokazuju bolivijski vojnici pred očima svjetske javnosti, ali ni to neće biti dosta, pa će mu odrezati obje ruke, kako bi dokazali da se uistinu radi o Cheu, i pokopati ga na tajnome mjestu.

Radikalna borba, beskompromisnost, nasilnost, nepristajanje na mjesto u bilo kakvoj strukturi, ideološka mješavina komunizma i anarhizma, primjeren život revolucionara, "prikladna" smrt, te konačno fizička dopadljivost, bili su elementi koji su stvorili mit o Che Guevari po jednoj više-manje hagiografskoj shemi. Taj mit, koji očito ne gubi na snazi sa svakom novom generacijom, nisu poljuljala ni poznata Cheova hladnokrvnost u obračunu s protivnicima, ni razvijanje teorije mržnje u borbi s neprijateljem, ni zagovaranje atomskog obračuna za vrijeme kubanske krize.

Uostalom, “mi imamo sastanak s poviješću i ne možemo sebi dopustiti da se bojimo”, govorio je Che, a njegove riječi i danas odjekuju ulicama Seattlea, Genove i Porto Allegrea, posvuda gdje se gaji nada u konačnu pobjedu nad tom zvijeri koja i dalje unesrećuje svijet pred našim očima. U tom mitu, kao u nekoj apokaliptičnoj viziji, na kraju odlučne borbe i na početku nekog boljeg svijeta čeka Che. Hasta la vista, el comandante!

Igor Štiks (Feral Tribune, 13. lipnja 2003.)