Šestoro ljudi sunovratilo se niz široke hodnike aerodroma u Chicagu. Valja im za 12 minuta stići s kraja na kraj O'Hare, jednog od najvećih aerodroma svijeta. To je prva slika priče o The Gradu. Slovačku novinarku S. New York zove jače nego ostale. Ova neliječena shopingholičarka na nogama ima cipelice koje idu uz sve osim uz trčanje, a da je fair playa na zemlji ljudi koje spretno zaobilazi stali bi i zapljeskali njezinom sprintu. Na drugom mjestu je lakonogi Indijac, a iza njega kao mlad jelen juri reporter našeg lista. Slijedi kolegica iz prijateljske Etiopije, a posljednja dva mjesta u ovoj utrci na život i smrt dijele nespretni, visoki Haićanin i džentlmenski nastrojen Meksikanac, kao mula natovaren ručnom prtljagom u vlasništvu slabijeg spola.

Za 12 minuta imaju let za New York. Ako ne stignu, karte im važe za još jedan, ali to je tek za šest sati. Izgubiti barem deset sati u tranzitu, a sa tisuću i nešto kilometara Velika jabuka vabi: »Brzo, brže, upalili smo sva šarena svjetla i izglancali staklene nebodere na Manhattanu.«? Nema šanse! Ako netko ne dobije srčani udar – stići ćemo na knap. Srce je izdržalo. Motiviran putnik je najbrži putnik. 

Sljedeća slika – Manhattan. S visine od par tisuća metara imate ga kao na dlanu. Spuštamo se sve niže i niže gledajući igru svjetla na neboderima koji zaslužuju svoje ime. Za par minuta progutat će nas aerodrom La Guardia i eto nas u krvotoku The Grada u idealno vrijeme. Za obližnji grop nebodera svakog trena past će sunce.     

Izlog do izloga

Times Square je prvo odredište putnika koji prvi put stigne u New York. Niz 36. ulicu nanizao se izlog do izloga, ne vidimo pola metra neiskorištenog prostora. Svaki drugi izlog – restoran brze hrane. Mirisi se spleli u vonj kakav nos do sad nije nanjušio. Smrdi ulje iz friteza i miriše pizza, cvrče kobacice na hot dog štandovima, miriše i smrdi iz tajlandskih, kineskih, japanskih i bogapitaj čijih sve ne restorana. Taj vonj se uvukao u svaki zid, u svaku pukotinu na asfaltu. Ulice su zakrčene ljudima i automobilima. Čovjek se doslovno probija tamo gdje se zaputio. Šta je ovo? Ljudi, šta je ovo?

Kako se približavamo Times Squareu na zgradama je sve više svjetlećih reklama. I najzad, evo ga - svijetli kao Betlehem. Valovi ljudi zapljuskuju mu rubove, središnja ploha je uzburkano more. Na ulazu policijski automobil i kraj njega prekomjerno težak pripadnik NYPD-a. Turisti mu prilaze u prosjeku svakih trideset sekundi sa uvijek istim pitanjem: Može jedna fotografija. On uredno pristaje. 

– A može li ovako, kao vi mene hapsite? 

– Može, nema problema. 

– A može li kao ja držim ruke na autu, a vi mi držite jednu ruku svijenu na leđima? 

– Može, kako da ne. 

Svaku želju policajac je spremno ispunio uz obavezan smiješak. Na vratima automobila iza njega piše: »Courtesy, Professionalism, Respect«. Ljubaznost, profesionalizam, respekt. Na Times Squareu ova deviza NYPD-a provjereno važi. Nismo provjeravali važi li isto na križanju avenije St. Nicholas i 125. ulice, u dijelu grada koji sa očekivanim brojem od 117 nasilnih kriminalnih djela godišnje važi za 18. najopasnije susjedstvo (neighborhood) u SAD-u. Gledamo kako ove večeri najfotografiraniji policajac na svijetu udovoljava željama turista i dolazimo u napast da iskušamo granice njegovog strpljenja. 

– A može li da vi mene podignete na leđa, a iza nas ove reklame? 

Vrag nam je ipak dao mira. Više puta smo upozoreni da u Americi s policijom nema šale.   

  Gužva usred noći

New York definitivno ne spava, zaključit ćete u dva sata ujutro, kad vam oči prosuze od buljenja u svijetleće reklame na zgradama i lica ljudi svih rasa i nacija. Kad se zaputite nazad do hotela, obratite pažnju na ljude u 36. ulici. Barem deset će ih razgovati samo sa sobom, a još toliko će biti žicara na potezu ne dužem od dva kilometra. Na kartonima u njihovim rukama zapisane su svakojake poruke: »Dajte mi dolar da ne bi morao tražiti posao«, »Pogurajte pivsku industriju – dajte dolar« ili jednostavno – »Trebam novac!« Nitko vas neće povući za rukav i napasno prositi sitniš. Gužva na ulicama bit će jednaka kao i u deset sati navečer, kad ste se zaputili u prvu šetnju gradom.

Iz hotelske sobe u kojoj smo odsjeli, sa 24. kata Wyndham Garden Inna, osluškivat ćemo kako pulsira grad. Glasovi ljudi i buka strojeva stapaju se u jedan zvuk. Vani kao da ogroman mlinski kotač melje sve što se nalazi na ulici. Svakih desetak minuta do uha dopre zavijanje sirena – policija, vatrogasci, hitna pomoć... 

Spavanje je gubljenje vremena. Već u osam sati ujutro ponovno smo na ulici. Toliko toga treba strpati u oči. Pogonsko gorivo ovog mlina je novac. Tako je i drugdje, ali u New Yorku je to valjda najočitije. Ako nemaš – sjediš u mjestu i prosiš, jer gdje god krenuo nešto će trebati platiti. Čovjek se i ne okrene, a već su mu izbili iz džepa cijelu tisuću dolara. 

– U Americi nitko ne nosi krupne novčanice. Svi plaćaju karticama, a ako izvadiš stotinu dolara gledaju te kao da si ih ukrao. Nije uputno niti pokazivati da imaš toliko novca u džepu.     

Sve brži ritam

S ovim savjetom u glavi i novčanicom od stotinu dolara u ruci mislimo što ćemo i kako ćemo. Ne bi sa stojankom valjalo u taksi, a ne možeš uzeti niti nešto za dolar, pa očekivati kusur. Valjalo bi popiti kavu i doručkovati, ali kud sa stotinu dolara? Iz minute u minutu na ulici je sve više ljudi. Ritam je sve brži i brži. Trebalo bi stići do ugledne televizijske kuće, a ne znamo niti u kojem smjeru uzeti taksi. Nastojeći se orijentirati idemo niz ulice, a ljudi jure svako za svojim ciljem. Kuda, gdje, kako? Ta muka trajala je desetak minuta, a unutar tih desetak minuta dogodio se trenutak u kojem se čovjek osjetio osamljeno kao nikad ranije. Tko bi to očekivao u gradu od osam milijuna ljudi? Nakon prve kave već je bilo bolje. Stotinu dolara je u New Yorku lakše »razbiti« nego su nas upozoravali. Naprotiv, svi čekaju samo na vašu stojanku.

– Ovdje živi nekoliko vrsta ljudi, pojašnjavat će nam Francuz Alex. Blagoslov je poznavati nekog domaćeg, tko vas može uputiti barem u osnove New Yorka.
   
– Jedni su u govnima do grla, kaže Alex, to su ovi najsiromašniji. Drugi su se iz govana izvadili, ali još uvijek na njih smrde. To je niža srednja klasa. Treći ne smrde, ali se još uvijek sjećaju kako je biti u govnima i boje se da tamo opet ne završe. To je viša srednja klasa. Četvrti nisu nikad bili u govnima, ali znaju nekog tko je tamo bio. To su bogati ljudi. Peti nikad nisu niti čuli niti da postoje govna. To su najbogatiji.
   
Svaka od ovih skupina ima svoje dijelove grada, svoje dućane, svoje restorane, čak i svoja prometna rješenja. Sirotinja jede smeće poznatije kao fast food, a bogatiji organski uzgojeno povrće i steakove od stotinu i više dolara za komad. Sirotinja se vozi javnim prijevozom i eventualno žutim taksijem, dok viša srednja klasa zove crne, komfornije taksije. Bogatiji se voze limuzinama, a najbogatiji helikopterima. Stanje na računu je početak i kraj svega. U gradu vlada zakon betonske džungle: veliki jedu male, bogati siromašne.     

Moma, Broadway, Soho, Brooklyn, Governor island, New York Times, nekolicina jazz i blues klubova, Ground Zero – obigrali smo koliko se može u šest dana. Svakog dana grad je sve manje i manje smrdio, da bi se nakon petog dana u potpunosti navikli na njegov miris. 

Sklizak teren

Na svakom drugom gradskom uglu učinilo bi nam se da smo već negdje vidjeli to mjesto, pa bi se nerijetko ispostavilo da je riječ o lokaciji sa snimanja kakve serije ili filma. New York je najbolje izreklamirani grad na svijetu, ali kad se jednom tamo nađete shvatit ćete da filmovima ne treba vjerovati. Toliko muke rijetko gdje se može vidjeti.
   
– Alex, za pet dana ovdje vidio sam više luđaka i beskućnika nego u cijelom svom životu. Kao da su ih u cijeloj Americi skupljali, pa ih sve izbacili na ulice New Yorka.
   
– Mentalno bolesnim ljudima zdravstveni sustav omogućuje hospitalizaciju na maksimalno nekoliko tjedana, a poslije toga, ako nemaš gdje, ideš na ulicu. A beskućnici – njih svugdje ima. Nakon nekog vremena navikneš na njih kao i na bilo što drugo.

Ako na raspolaganju imate samo šest dana – nećete se navići. Naprotiv, sve više i više će vam padati u oči njihova bijeda. S jedne strane neboderi od stotinu i više katova, a s druge ponor u koji padate ako se samo poskliznete na putu i ostanete na par mjeseci bez plaće. Amerika je vrlo sklizak teren. Dovoljno je razboliti se, pa će vas privatno zdravstvo oguliti do kože, prožvakati i na koncu ispljunuti na ulicu u pidžami iz jednostavnog razloga što ste ostali bez novca.     

Isplatilo se   

Na koncu, kad se obišlo sve što se moglo obići, kad se gost sa Zapadnog Balkana nauživao fast fooda, nagledao umjetničkih djela u izvrsnim newyorškim muzejima i galerijama, naslušao jazza i bluesa, odgledao mjuzikl na Broadwayu, posjetio grandiozni Central Park i iskrivio vrat gledajući vrhove nebodera – došlo je vrijeme za put. Unatoč vonju, bijedi koja živote provodi na ulicama i neprestanom osjećaju da se svuda unaokolo odvija surova borba na život i smrt – poželjeli smo se vratiti. Ni onaj nesnosni vonj pokrajnjih ulica nije se činio tako strašnim u autobusu koji putuje na novo odredište – u Boston.

Iza nas ostaju sirotinjske, rubne četvrti, a u glavi se vrte slike blještavih nebodera na Manhattanu, ljubaznih i lijepih ljudi na koje smo se namjerili, klupskih muzičara koji znaju svoj posao i izvrsnih uličnih performera koji bi u manjim sredinama imali znatno veće šanse da postanu zvijezde. U glavi se ponovno vrte filmovi o New Yorku i evo nas kao da ga još jednom, po tko zna koji put gledamo na televiziji. Dok ga ostavljamo iza sebe, New York nas vabi: »Brzo nam se vratite, upalili smo sva šarena svjetla i izglancali staklene nebodere na Manhattanu. I ne zaboravite ponijeti novac.« Isplatilo se riskirati srčani udar na aerodromu O'Hara u Chicagu.

Prvi dio Američkih razglednica pročitajte na ovom linku.

Drugi dio Američkih razglednica pročitajte na ovom linku.


Ladislav Tomičić

Lupiga.Com via Novi list