Umro je Kemal Monteno, čovjek kojeg ne treba posebno predstavljati i čijem nasljeđu se ništa što itko od nas ovih dana napiše, neće moći ni dodati, ni oduzeti. No, neovisno o tome, bilo bi nepristojno prešutjeti. Kao što bi bilo nepristojno pisati patetične panegirike, da bismo ispunili formu. Manje je bitno što je taj čovjek specifičnog i upečatljivog glasa bio idol čitave jedne generacije, koja je uz njega odrastala, zaljubljivala se, rastavljala, ženila i ugodno starila. Puno je bitnije to što nitko tko ima, makar i djelić duše i razumije jezik glazbe nije mogao ostati imun na sevdah u kojeg bi ga Kemo poveo sa svakim refrenom koji bi pjevao.

On je bio pjevač patnje koja se nije mogla sakriti ni u durskim pjesmama, kojih nije bilo malo. Mogli bismo sada nabrajati brojne hitove, amblematsku pjesmu o Sarajevu, čitav niz uspješnih suradnji koje je ostvario i pri tom ni u čemu ne bismo bili u krivu. Sve su to bile na svoj način velike pjesme. Osim što bismo počinili pogrešku da nam promakne ono najbitnije što je Monteno ostavio iza sebe.

Tko je ikad čuo "Bacila je sve niz rijeku", morao se do kraja raspasti pri svakom slušanju i oprezno rukovati s tom pjesmom u budućnosti. Čak i da nije znao ništa o okolnostima njezina nastanka. To je bila pjesma koja uzvišeno ubija i garantirano skraćuje život uspješnije od nikotinskog dima. Koliko li smo je samo puta premotavali, slušajući je na isluženim kasetama, u ranim danima rata i u svakoj situaciji koja je tražila bol. Da ništa osim te pjesme Kemo nije napisao bio bi veliki doajen, po riječima Ahmeda Burića.

No, onda je došao rat i negdje u paklu Sarajeva, nekim čudnim kanalima, preko tko zna koliko posrednika dogodio se taj fatalni spoj dvojice umjetnika. Njega i Arsena. Naoko je ta suradnja iznjedrila samo jednu pjesmu „Ja se nadam“. No, to nije bila samo pjesma. Bio je to krajnji iskaz košmarnih emocija. Bola i poraza, ustrajnosti i nadanja, te prigušenog, ali jasno iskazanog optimizma. Monteno i Arsen su u ovoj pjesmi izrekli sve ono što je ogromna većina ljudi u svim tim godinama ratnog užasa osjećala. Kroz njih je progovorilo društvo, snažno i nimalo patetično. Direktno i do kraja predano. Kad bi netko tražio da se u jednoj pjesmi opiše ratno iskustvo ovih prostora iz devedesetih godina, svaka dilema bila bi potpuno izlišna. Veličina ove pjesme je u tome što je pored svih navedenih emocija koje je emitirala, poslala poruku kako prijateljstvo nadilazi ludilo, smrt i granice te kako se umjetnost ne može ubiti.

"Malo kad se ovakva tri čovjeka i ovakve tri sudbine nađu ujedinjenje u lošim vremenima" (SCREENSHOT: YouTube)

Negdje u isto vrijeme, 1995. godine, Monteno napušta izmrcvareni grad i zajedno s Indexima i ostalim gostima danima puni zagrebački Lisinski. On je u tom času za sve ljude u Hrvatskoj bio Sarajevo. Ono Sarajevo s čijim su bolom dobronamjerni suosjećali. Grad i zemlju prema kojoj su pristojni građani ove zemlje osjećali dubinsku nelagodu zbog onoga što je 1993. i 1994. godine proizvela hrvatska politika. Energija tih koncerata bila je čudna. Bili su istovremeno izraz bijesa i nemoći, ali i duboke svijesti da se ipak preživjelo i da Monteno dolazi iz nepokorenog grada. Samo oni koji su iskusili što je značilo ući u tadašnje Sarajevo i kroz onaj improvizirani tunel dostaviti tamošnjim prijateljima nešto hrane ili pokoju riječ utjehe, bili su do kraja svjesni snage njegove i Arsenove pjesme.

Nisu samo oni pjevali one strašne refrene umilnim i prijetećim glasovima, u upropaštenom jeziku, kako se s nelagodom pitala ova njihova pjesma. Odgovorila su im dvojica umjetnika, nimalo slučajno zazivajući Danijela Ozmu i njegovu ulicu. Taj zlosretni umjetnik, kojeg malo tko pamti, skončao je 1942. godine u Jasenovcu, da bi ga Arsen i Monteno pozvali u pomoć kao sudruga. Da se zajedno izbore sa sličnim ciklusom zla. Malo kad se ovakva tri čovjeka i ovakve tri sudbine nađu ujedinjene u lošim vremenima. Zbog čega se dogodilo nemoguće. Pjesma „Ja se nadam“ svojom je lirskom snagom i krikom otpora nadmašila čak i „Bacila je sve niz rijeku“. Dok je prva skraćivala život i ljubavnom patnjom ubijala, potonja je nudila nadu i ohrabrivala.

Umro je Kemal Monteno, kao što ćemo svi prije ili kasnije umrijeti, ali nam je ostavio pamćenje i ideju da se ne smijemo miriti sa sudbinom, neovisno od bezizlaznosti situacije u kojoj smo se našli. Da Sarajevo od danas više neće biti isto, nema smisla previše dvojiti, ali da nam je Monteno dao više nego što bi se pristojan čovjek usudio i pomisliti, a kamo li tražiti, to je valjda svakom jasno.

Adio legendo, ostao ćeš dio mašte i muzike te.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Josip Regović