Ovaj naslov malo zvuči kao da pišem u knjiškom uredu, ali tako sam morao početi. Prošli tjedan je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom predala izvješće za proteklu godinu i pokazala koliko su političke elite daleko od osoba s invaliditetom. Ali bila je zanimljiva činjenica da se pravobraniteljica jako potrudila napisati izvješće na čak tristo i nešto stranica. Zanimljivo je koliko je stvarno saborskih zastupnika pročitalo i razumjelo što je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak, zajedno sa svojim timom napisala. To izvješće pokazuje da su osobe s invaliditetom u području ljudskih prava na najnižoj ljudskoj granici dostojanstva.

Zanimljiva je još jedna činjenica koja se vidjela prostim okom, a to je da je bilo svega 14 zastupnika od 151, koliko smo ih na izborima izabrali da u Saboru štite naša prava. Izabrani su voljom naroda, ali da narodu služe i da mu pomažu kroz zakonske akte. Tu se pokazalo, u samoj sabornici, da je ovih 14 zastupnika patetično izgovaralo neke riječi i rečenice, i da su svi bili najjači prema ovoj vlasti.

Prazne saborske fotelje kad se govori o pravima osoba s invaliditetom (FOTO: Lupiga.Com)

Zanimljivo je da gospodin Tomislav Karamarko opet nije bio u Saboru, a prima plaću saborskog zastupnika. Nije bio ni Josip Đakić, a kad se radi o ratnim vojnim invalidima, onda je najglasniji. No, kad se radi o drugim invalidima, onda valjda negdje dere po janjetini. I priča ratne priče. I svi ga slušaju širokih zjenica i očiju, kao da im priča Snjeguljicu i sedam patuljaka. Zanimljivo, nije bio još jedan lik u Saboru, ali taj je valjda zaboravio i na kojoj adresi je Sabor. A to je gospodin drug Željko Kerum. I takve mi likove plaćamo da oni ne dolaze na sjednice Sabora kad se radi o najugroženijima - djeci i odraslima sa invaliditetom.

Izvješće je pokazalo još manjkavosti u sustavu obrazovanja - gle čuda, baš u onom Mornarovom ministarstvu koje nema za kipiće za Oskara znanja. Što to stoji u izvješću? Još uvijek imamo problem barijera u školama, pa osobe s invaliditetom ne mogu i dalje ne mogu ući u sve razrede. Imaju problema i u nastavnom planu, jer ih nastavni plan ograničava zbog njihovih poteškoća, koje imaju zbog neke bolesti ili stanja kao dio invaliditeta. Ali imali smo priču, ako se sjećate oko osobnih asistenata za djecu s teškoćama u razvoju i da nije bilo EU fondova, ta djeca danas ne bi imala asistenta u nastavi. A bez asistenta u nastavi, oni se ne mogu obrazovati kao druga djeca. Time im je, svima je jasno, uskraćeno pravo na obrazovanje. To pokazuje da volimo imati osobe s invaliditetom sa što manjim stupnjem obrazovanja da bi mogli njima manipulirati. Što je strašno i žalosno.

Druga stvar su ljudska prava osoba s invaliditetom. Sad ću to navesti jednim primjerom. Mi danas imamo osobe s invaliditetom koje ne mogu dobiti svu zdravstvenu skrb u pojedinim bolnicama i domovima zdravlja zato što su neprilagođene za osobe s invaliditetom. Tragično je da je u 21. stoljeću, kad cijela Europa jako pazi da, ako ništa drugo, osobe s invaliditetom mogu normalno ući u ambulantu, biti pregledani i da im bude pružena adekvatna zdravstvena skrb, da se kod nas još događa da te ljudi moraju fizički na rukama unijeti u ambulantu ili bolnicu, jer nema pristupa za osobe s invaliditetom. To samo pokazuje koliko nam je stalo da osobe s invaliditetom budu ravnopravni građani u ovoj zemlji.

U zemlji u kojoj se voli krkati janjetina i kupovati mercedese od 450.000 kuna, a u isto vrijeme govoriti da nemamo za zdravstvo, obrazovanje i osobe s invaliditetom. I dok nam sirotinja kopa po kantama i traži sebi za obrok, među tom sirotinjom se nalaze i osobe s invaliditetom koje tako bijedno žive, od 900 do 2.000 kuna. Što se pokazalo opet i u izvješću pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, ali nije to štrecnulo niti Milanku Opačić, koja je, usput rečeno, spomenuta u tom izvješću povodom novog Zakona o socijalnoj skrbi, koji smanjuje prava i samim osobama s invaliditetom.

"Ova zemlja izgleda kao Alan Ford, ali još uvijek nismo našli cvjećarnicu iz koje te ideje izlaze" (FOTO: Pixabay)

Ali zato je Milanka Opačić sebi u Centru za obuku pasa vodiča Silver nabavila malog zlatnog retrivera, da ga socijalizira ili možda da pas nju socijalizira za osobe s invaliditetom. Ova zemlja izgleda kao Alan Ford, ali još uvijek nismo našli cvjećarnicu iz koje te ideje izlaze. Vrlo zanimljivo. Ali neću zaboraviti još jednog lika. A to je predsjednik Sabora Josip Leko, od kojega ovim putem zahtijevam da sljedeće izvješće pravobraniteljice sluša barem jedna trećina saborskih zastupnika. Ili ću kao građanin tražiti da Sabor ide u stečaj. A Josip Leko neka bude stečajni upravitelj, jer ovo stvarno nema smisla. Ovo je igra, kao da se Pinokio igra s malom djecom i belji.

Porazna je činjenica da je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom slušala raspravu samo 14 zastupnika u Saboru. Nju isto tako molim da sljedeći put, ako ih bude manje od jedne trećine, da pročita svoje izvješće i demonstrativno izađe iz Sabora i napiše pismo političkim liderima da neće sudjelovati u farsi stečajnog Sabora i stečajnog upravitelja Josipa Leke. Jer ovo ne da je bilo tužno, nego je bilo jadno. A mi, osobe s invaliditetom, ne želimo da nas se doživljava jadnima. Toliko od mene, spaljeni Hrvoje na spaljenim gumama, do sljedeće kolumne lijepi pozdrav, zdravi i veseli bili! 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com