Grozno je kad vidim svoje kolege u najboljim godinama i u cvijetu mladosti - u staračkom domu. I onda si postavim pitanje: pa zar osobe s invaliditetom nemaju pravo na dostojanstven život? Moji prijatelji, kad ih napuste roditelji, ako nemaju nikoga svog moraju završiti u staračkom domu, jer im je potrebna medicinska njega oko njih samih, zato što sami oko sebe ne mogu. Ali to nije razlog da budu smješteni u domu umirovljenika. Da stvar bude gora, ako imaju mirovinu i invalidninu, onda im to uzimaju centri za socijalnu skrb i s tim pokrivaju njihove troškove boravka i brige o njima u domu umirovljenika. Da opišem malo kako to izgleda.

Oni dođu u dom umirovljenika, budu smješteni u stacionarni dio, to je dio koji ima potrebnu njegu za osobe s invaliditetom, koje ne mogu brinuti same o sebi i koje jednostavno za to nisu krive. I onda, kad dođete, vidite osobu ili u krevetu ili u kolicima. Stacionarni dio staračkog doma ima nekakav red. Znači, njega se obavlja rano ujutro, a drugi dio njege se tek obavlja navečer. Što znači, ako se u međuvremenu nešto dogodi, onda postoji šansa da osoba bude mokra, zmazana i jednostavno ostavljena takva kakva je. To ne ide na dušu sestara koje rade u tim domovima, nego jednostavno ima previše teških slučajeva da bi se one svakome mogle posvetiti tijekom dana. No, ja općenito mislim da osobe s invaliditetom nemaju što raditi u staračkim domovima, zato što je lijepo vidjeti staricu i starca na sat-dva, ali živjeti s njima je druga stvar. Nisu stariji ljudi krivi, da se odmah razumijemo, ali ne možete miješati kruške i jabuke.

Ono što me najviše smeta je to što godinama nitko nije napravio stambene zajednice za osobe s invaliditetom, da mogu samostalno živjeti i da ne moraju ovisiti o svojim obiteljima, nego da imaju pravo na svoj život kao i svaki drugi čovjek. S ovime je poniženo ljudsko dostojanstvo osoba s invaliditetom, ali i pravo na izbor osoba s invaliditetom. Država kao država, po njima mi invalidi možemo spavati i, da prostite, u svinjcu. Meni je još jedna činjenica zanimljiva. Osobe s invaliditetom koje žive u domovima umirovljenika od centra za socijalnu skrb dobivaju naknadu od sto kuna mjesečno. Pa gospodo političari, kako bi bilo da netko vama da sto kuna i kaže živite od toga čitav mjesec. Ako ništa drugo, imaju pravo na sapun, šampon, toaletni papir i sve što im je potrebno za njegu. A to nije ni dovoljno za sto kuna, a imaju pravo popiti i šalicu kave, čašu pive, soka... Oni su, priznat ćete, ipak prije svega ljudi, koji imaju pravo na ljudsko dostojanstvo. Znam otići do svojih prijatelja u staračke domove, pa im onda odnesem malo voća, malo keksa, malo čokolade, pa onda i vidim te njihove obroke. Obroci su standardizirani kao da se hrani malu djecu. Šnita sira, malo paštete i to je to. A onda se dogodio slučaj Ana Marije Miškulin.

Sve dok političari neće imati u svom životu osobu s invaliditetom o kojoj se oni brinu, invalidima i osobama s invaliditetom neće biti bolje (SCREENSHOT: HRT)

Nju su prvo roditelji alkoholičari zlostavljali i da to nije primijetio njezin prijatelj i prijavio učiteljici, ta cura danas ne bi bila živa. To govori koliko pojedini centri brinu o osobama s invaliditetom. I onda su Anu Mariju Miškulin zbrinuli u Centar za odgoj i obrazovanje 'Dubrava', gdje je ona završila zvanje upravni referent. Ali kako u Hrvatskoj ne postoje stambene zajednice za osobe s invaliditetom, onda je Ana Marija Miškulin morala završiti sa svojih 20 godina u domu za starije i nemoćne osobe. Ipak, pokazala je veliku hrabrost i volju da se bori za sve svoje kolege, da se konačno ostvare stambene zajednice za osobe s invaliditetom. I tu joj ja skidam kapu do poda, jer je pokazala da ima veliko srce.

Ovaj slučaj pokazuje kako državu baš boli briga kako osobe s invaliditetom žive, tko se brine o njima, da li su zlostavljane ili nisu, da li imaju sve što im pripada po svim pravilima i zakonima, ali pokazuje još jednu svinjariju. Da nije bitno gdje ga staviš, bitno je da je on tamo, i da državu boli briga kako se te osobe osjećaju. Znakovito je da je Ministarstvo socijalne politike i mladih, baš u emisiji "Hrvatska uživo" na HTV-u, gdje sam ja gostovao kao komentator slučaja Miškulin i svih ostalih osoba s invaliditetom koji žive u staračkim domovima, demantiralo da takvi slučajevi postoje.

Pomoćnica ministrice Iva Prpić se čudi da su osobe s invaliditetom smještene u staračke domove. Taj problem je toliko star da je taj model preuzet još iz bivše Jugoslavije, pa sve do dana današnjeg. Moram uzeti u zaštitu socijalne radnike koji će sad imati problema zbog toga što su osobe s invaliditetom smještene u staračke domove. Ali oni jednostavno nisu imali kud smjestiti osobe s invaliditetom, jer Hrvatska nije napravila ništa gdje bi te osobe živjele, a da to ne budu starački domovi. Po ne znam koji put mene jako ljuti kad se gospodična Iva Prpić čudom čudi i zove revizije u staračkim domovima. Isto je tako bilo i u vrijeme HDZ-a. Prema tome, sve političke opcije koje su vladale ovom zemljom pokazale su grde stvari. Da ih osobe s invaliditetom ne zanimaju, osim pojedinaca poput Mladena Novaka i Dragutina Lesara.

Ali, ja to pridajem njima kao pojedincima, ne sustavu. Sve dok političari neće imati u svom životu osobu s invaliditetom o kojoj se oni brinu, invalidima i osobama s invaliditetom neće biti bolje. Isto tako, upućujem kritiku i osobama s invaliditetom. Ana Marija Miškulin nam je svima pokazala: kad znaš što hoćeš i kako se postaviti prema problemu, i kad ga pametno iskomuniciraš, onda dobiješ javnost na svoju stranu. Ja bih volio kad bi Ana Marija Miškulin upisala fakultet, obrazovala se i zaposlila. Ona bi svima pokazala da u Hrvatskoj osobe s invaliditetom mogu živjeti samostalno i misliti svojom glavom. Još jednu stvar moram zahvaliti. Nije reklama, ali stvarno vrijedi.

Nemojmo zaboraviti ni prijatelje Ane Marije Miškulin, koji su pokazali, prvo: da je gledaju sebi ravnopravnom. I da će još pomoći u onome što Ana Marija Miškulin ne može. I drugo, da su oni uz nju kad joj god bude trebalo. Bravo za prijatelje! A sad jedno veliko hvala Hrvatskoj uživo. I cijeloj ekipi na čelu s kormilarkom Majom Sever, koja pokazuje da se i od teme za osobe s invaliditetom može napraviti tema dana. Mi ćemo u "Hrvatskoj uživo" i dalje pratiti ovaj problem. I dok se on ne riješi - nećemo odustati. I za kraj, molim sve ostale medije - sad je krajnje vrijeme da se svi uključimo i da probamo pomoći osobama s invaliditetom, da imaju pravo živjeti samostalno i bez granica u svom životu. Toliko od vašeg kolumniste, na već istrošenim vrućim gumama. Sad idem kod vulkanizera da mi stavi svježu porciju vrućih guma, ali da fino mirišu, da ne smeta Ministarstvu socijalne politike i mladih.

Vaš Hrvoje Antonio Belamarić. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot HRT

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".