Kuhano vino na osunčanoj terasi Amsterdama usred zime, poseban je doživljaj. Iako mi je ledeno i od samih naočala, moram ih držati jer je sunce postalo presvijetlo i previše blješti. Trg je odavno ispunjen ljudima, studentima, ljubavnicima, turistima, psima, golubovima ...  U kamp prikolicama, pretvorenim u kioske, prodaje se fast food, a ljudi, privučeni mirisom, obožavaju kupovati. Na jednom mjestu se prodaju oliebolletjes (nešto slično zagorjelim uštipcima u šećeru u prahu), što je tradicija u Nizozemskoj za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika, ali i tijekom cijele zime, na drugom mjestu se nalazi vijetnamski štand sa poznatim loempiama (meso i povrće u lisnatom tijestu, prženo u fritezi, uz slatkasto ljuti umak), te nezaobilazni štand sa ribom – od razne ribe, naglo pohane u fritezi, do famoznih sirovih haringi, serviranih uz veliku porciju luka.

Ponosni Amerikanac No-Much-Brain se slika sa haringom u ruci, okrenutoj prema glavi koju je jedva izvrnuo prema gore ali „chees“ pogled ipak prema kameri, te spušta ribu u usta, proždirući uz grimase „fuj, zanimljivo, well, bljak, mmmm, okay!“ i završava samo njemu i njegovoj grupi šaljivom poukom u stilu Travel Channel. U isto vrijeme 459 Japanaca sve to marljivo, uporno i hrabro fotografira i snima, smiješeći se na znak „Sad!“. Ispred muzeja Madame Tussauds, red za karte se proteže skroz preko ulice, što i nije tako strašno jer ulice nisu široke.

Trebalo bi pronaći vrijeme kad nema tih gužvi i na miru pogledati sve te figure. Unutra je zapravo prekrasno. Osim samih figura, radi se o profinjenim kompjutorskim manipulacijama, gdje se možeš naći u prostoriji iz koje se povijesni likovi figurativno pojavljuju pred tobom ili u trenu cijeli planet Zemlja, u svom plavetnilu izranja ispred, iza, iznad i ispod tebe, što se pretvara u ogromni ocean, koji ti se približava iz daljine, a onda ugledaš stari brod prekrasnih jedara kako plovi prema tebi, te dotiče obale koje se pretvaraju u kuće, kuće u ulice, a ulice u Amsterdam. Čovjek u nekoliko minuta postane i zemljina os i svemir koji drži Zemlju i bespuće mora i stari jedrenjak i kuća i grad, a ugodan glas  u intervalima govori o povijesti nastajanja grada. Za doživjeti to, vrijedi čekati i na drugom kraju ulice, posebno ako je iza tebe veliki izlog sa vješticom koja, umjesto na metli, jaše na divovskom falusu.

Kuhano vino na stolu još se puši, pepeljara puna čikova, koja se prazni kad se isprazni, dva magazina, od kojih  čitam „Quest“ i primjećujem ženu sa masnim, mliječnobijelim nogama, koje sunča. Obje je ležerno prebacila preko druge stolice, cipele bez čarapa, a zasukala je i rukave, te glavu  naslonila na naslonjač jer je period sunčanja već počeo. S vremena na vrijeme rukom posegne prema flaši Grolscha na stolu i potegne dobar cug. U drugoj ruci cigareta, te se igra praveći dimne krugove u preciznim razmacima. Pući usne. Zijevne. Za trećim stolom tri američke studentice, koje glasno pričaju urbanim njujorškim naglaskom. Onda se smiju, nešto komentirajući, a jedna od njih se odvali smijati poput praska, u razmacima ha, ha, ha. Počinjem se smijati i sam, ne zbog njenih komentara kupaonica i WC-a u Nizozemskoj, nego zbog njenog zaraznog, trbušnog smijeha. Njih tri su valjda dugo tražile odgovarajući stan i svi su im bili premali i preskupi. Neki su bili u naseljima u kojima žive samo crnci, neki su bili bogu iza nogu i onda su zapazile da u nekim oglasima piše „royal flat“.

Unajmile su nešto skuplji njihov kraljevski stan i onda su shvatile da je „royal flat“ običan stan, malo veći, u kojemu se nalazi kada za kupanje. Obična, bijela kada. Ovoj koja se zarazno smijala, osim što joj je bio čudan naziv, bilo je i super što se može izvaliti u kadi i igrati pjenom, poput Isadore Zelde u „Strahu od letenja“, kad ostane bez frajera. Rekla je da sad moraju kupiti i frižider za hlađenje boca jer će joj trebati za silni pjenušac, kojeg će popiti, ležeći u toj kadi jer sluti da joj je život poput dnevnika Bridget Jones u Amsterdamu. Osim toga, kupit će stotine onih jeftinih, mini svijeća i osjećat će se svečano. Druge dvije su bile nezadovoljne jer sada nemaju tuš kabinu, a u zamjenu su dobile kraljevski stan. Sve tri su bile jako nezadovoljne čudno neugodnim holandskim zahodskim školjkama. Tako su male i voda se nalazi tek pri dnu, te je uvijek iznova moraju puštati. Ova sa smijehom je dodala da moraju obavezno pogledati gdje se može kupiti wc papir, koji ne šmirgla i potražiti majstora da im u kupaonicu i u WC stavi normalne prekidače za svjetlo. Sada imaju one što vire iz plafona i kada hoćeš upaliti svjetlo moraš  špagu povući prema dolje. To isto moraš kada želiš ugasiti svjetlo. Problem je u tome što su sve tri već nekoliko puta to bile potrgale jer su vukle naglo, te im je onaj wow susjed iz Egipta, koji živi sa ženom kojoj ne mogu vidjeti ništa drugo osim šaka, popravljao instalacije. Kada se ova poluanoreksična studentica, koja je neprestano pila „Vital“ vodu iz flaše, sjetila kako su prvi dan u kupaoni palile svijeću, njena cimerica se opet počela zarazno smijati, a ja sam pogledao na mliječno bijelu „susjedu“, koja je već povremeno hrkala.

Uzmem svoje ledeno kuhano vino da ga  dokrajčim, a netko me uhvati za rame, tako da viknuh: „Jooj!“, a poznati glas mi reče: „Sve ti je to od nekretanja, stari moj.“ I prije nego što bilo što rekoh, Toni privuče stolicu k sebi i sjedne.

- Eeeej, Toni, pa di si ti meni? Je, je, od nekretanja al da se više nisi usudio!

- Ajde, ja trčim okolo po gradu, tražim otvorene dućane jer onoj moj fali nekaj za ručak, a ti ... Jebe ti se. Tu sjediš, cugaš i ... Ma, daj pljugu! – uzme Toni cigaru, podboči se i pogleda oko sebe ispod oka.

- Jebate, pogle ovu – pokazuje Toni prema susjedi koja hrče.

- Naroljala se dromfulja pive i misli da je na plaži. A kad dođe doma bu spekla frikandelu. Ne, ne, bu čekala da joj donesu pizzu, pa nedjelja je! – prasnu Toni u smijeh.

- Šta je Toni, fali ti Špica, a? Oš' nešto popit? – pitam.

- Ma ke fali ... Špica jebate ... Nisam bil ... evo, ravno godinu dana. Sve ovo ni vredno jedne zagrebačke subotnje Špice, stari moj .... Nego, daj, di je ta cuga? – maše konobaru.

Toni otpija svoj Tuborg, ja espresso i pričamo o silnim poskupljenjima otkako je uveden euro, o Vladi koju pod hitno treba rušiti, o sve otvorenijoj mržnji prema strancima i najmizernijim plaćama u zapadnoj Uniji, o djeci koja s njim pričaju samo nizozemski i našoj zaostaloj proaustrougarskoj inferiornosti i osjećaju manje vrijednosti, o jebenim avionima i novim propisima – ma, više mi se ni ne leti - i „jedinoj pravoj istini“ da je jedina stvarna prijetnja zapravo Amerika. Onda Toni iskapi treću pivu, pogleda na sat i reče:

- U, jebote, jel ti znaš neki dućan, koji još radi?

- Mislim da ti je otvoren onaj mali Albert Heijn, a ako nije, ne gine ti kuhača, haha.

I samo što moj očajni zemljak otvori usta da izusti neizostavno „jebi se“, razdragano nam priđe, blagorečeno punačna, rumena Holanđanka „made by Gouda kaasindustrie“, noseći u vrećici dvije tegle Podravka ajvara, raznoraznih čajnih, jetrenih, ribljih i inih pašteta, Poli salame, bombona negro, tik-tak, bronhi i pez, te neizostavnu Vegetu, sve kupljeno kod Turčina i puna nade upita na lošem hrvatskom:

- Jesta vi li Hrvatska muško?

Mi se malo zgledasmo, pogledima se pitajući, koje sad pa ova lujka i Toni se naceri:

- Naravno, zar se to ne vidi, ovakva ljepota! – pogleda me, vješto namignuvši.

Ohrabrena Nizozemka već vadi ajvar na stol i sva usplahirena govori:

- Ja obožavam ajvar. Ajvar, ajvar, ajvar! Mmmmmmmm ... lekker! Ja ga svaki dan jedem – ponosno govori - Mažem ga na turske lepinje, isto ko i paštete. I kuham sve s ajvarom. Ali više volim ovako, bez ičega. Narežem i  luka, pa ga jedem uz ajvar.

- Super, samo ... to je jako masno da bi se tako često jelo – kažem – treba biti oprezan.

- Joooj, jesam, priznajem, jesam se zdebljala. Ali sad sam spala na 115, a imala sam 128 kg! – pobjedonosno govori.

- Inače, ja sam Marva – sugovornica pruža ruku i eto, upoznajemo se.

- Rekla sam da će moj muž biti samo Hrvat i nitko drugi! Ja volim ajvar, a Hrvati rade ajvar. I sa svojim mužem ću odseliti gdje god on bude htio. Imala sam ja puno frajera, znate. Dođu i odu. Ne znaju cijeniti pravu ženu, a neće ni moj ajvar – tužno govori Marva.

- Marva, znaš, ne bih te htio razočarati ali ajvar prave i Makedonci i Srbi i Bosanci i Slovenci i Turci, a ne samo Hrvati – ozbiljno će Toni, jedva zadržavajući smijeh

- To kažem da ti povećam šanse. Ovako, kad znaš to, nije ti tako sužen izbor frajera.

- Ma daj. Evo ti, na – pokazuje Marva na etiketu.

- Vidiš da piše gdje je napravljen! Ko da ja ne znam. Ja i moj muž Hrvat ćemo imati i bebu. Pisala sam ja puno oglasa u ... „Plavi oglasnik“ - izgovara teško to „oglasnik“.

- Dobila uvijek hrpu pisama, a da ne govorim o internetu!

- I? – pitam, Toni mi daje znak očima da mora krenuti, a ja njemu znak „začepi, uživam!“.

- I pisali su i ja njima pisala duga pisma. Ja volim pisati obična pisma, olovkom, pa onda stavim ruž i stavim cmok, cmok, cmok na pismo, uzmem svoj parfem i malo da se osjeti moj miris.

Toni i ja se zgledavamo

- A ne internet. I slala sam slike, doduše, pomalo, od starije prema novijoj, ne sve odjednom. Romantika. Ali kad kažem da ja volim ajvar i da ću sa čovjekom svoga života preseliti u Hrvatsku i fino kažem da više nema varanja, te pošaljem i video pozdravnu kasetu, više ne odgovaraju. Neće. Mislila sam da su Hrvati bolji jer rade ovako dobar ajvar. Bio je jedan. Neko malo mjesto. Kad sam napisala da sam na socijalnom, ali mi moj socijalni radnik traži posao, ni on više nije pisao. Svi samo pare, pare, pare. Taj balkanska čovjek samo za para, samo za euro – uzdahnu Marva, otvori staklenku i prstom zagrabi dobar komad ajvara, poliza i opet uzdahnu.

- Ah šta se može. Nego, mi bi morali poći – reče Toni.

- A ti, kakvo ti muškarac, zgodno dlakavo moja hrvatsko beba? – upita ga ona puna nadanja.

- Sorry Marva, ja oženjena muškarac – ipak prasnu u smijeh.

- A ti, lepo zelena oko? Sva snažno, crno, moja srce? – uputi mi pogled pun očaja.

- Sorry Marva, ja muškarac od Atlantida, ne za tebe – slegoh ramenima.

- Ne hrvatska muška? To Atlantida isto Hrvatska? To ima ajvar?

- Ma, nema više Atlantida. Ja  jedina ostalo muška. Ja u Nederland – razočarah Marvu.

- Milo moja hrvatsko Atlantida beba. Ti sa mnom, mene učila jezik. Mi jesti ajvar i imati beba. Moja po-poo-pooood-drafka muž. Moja život!