Jeste li se ikad, dragi moji, odvažili naći s nekim tipom/curom onako na slijepo? Savjet odmah na početku: bolje nemojte.

Da ne ispadne totalna generalizacija; nisu baš svi blajnd dejtovi osuđeni na propast. Samo njih recimo, statistički, anketno gledano 99,5%. Potaknute mojim patetičnim žalopojkama, drage prijateljice odlučiše naći mi muškarca, jer njihova teorija glasila je već ofucano: klin se klinom izbija; stoga zasukaše one rukave, uhvatiše se rašlja, teleskopa, nautičkih karata te krenuše u potragu među (ne) znance za likom koji bi meni po njihovoj procjeni savršeno odgovarao. Nakon zaista iscrpnih intervjuiranja, detektivskih provjera tipa ex girlfrends: kakav je u krevetu (bitno:), kakav je za sudoperom (da li ga se tamo uopće ima prilike vidjeti), te da li donji veš mjenja dnevno ili kod njega važi teza: kad se uprlja samo preokreni, vrijedit će i sutra; odluka je pala na jednog Dalmatinca, Splićana, s privremenim boravkom u Zagrebu. Napominjem da ja zaista nisam imala pojma o ovoj potrazi te da me iznenadan poziv tipa, da ga prenesem u originalu: "Di si srićo moja, čujen da si malo daun u zadnje vrime, ja san ono šta ti triba, hoćemo li popit piće večeras, hoćemo li, srićo moja?" pomalo zatekao nespremnu, te sam u toj zatečenosti, bez prevelikog razmišljanja, što će reći vrlo impulzivno reagirala te pristala na naš susret. Mrmljajući tihe kletve (upućene mojim brižnim prijateljicama i mojoj popustljivosti) uputila sam se na sastanak upriličen te nedjeljne večeri na Trgu bana Jelačića (koje li originalnosti), ajde dobro ne baš ispod sata ali blizu jer Splićanin se, jel'te baš i ne snalazi po gradu, a čemu komplicirat kad je ovo najjednostavnije. Otkucava vrijeme sastanka, tipa još nema, prolazi 10 minuta, tipa još nema. Javlja se napokon, tu je par 100  metara od trga: "Oprosti mi srićo moja, eno ga stižen, uteka mi tramvaj, trinaestica, iskupiću se ja tebi što si čekala, vidićeš da hoću, srićo moja." Ajde dobro, neka te, pričekat ću patetično još tih par 100 metara. Zaustavi se 13-ica, uzbuđenje u meni raste, ispadaju neki likovi: hip-hoper klinac od nekih 12 (nije), muškarac u 50-tim, dotjeran za večerašnji plesnjak u kavani Dubrovnik, iz očiju curi očajna nada (nadam se da nije), poispadala još hrpa raznih likova, međutim od mog Splićana naizgled ni traga. Napokon začujem kraj sebe poznati dalmatinski melodičan naglasak, okrenem se i ugledam njega (da napomenem, nije sve u izgledu ali na prvi pogled pomaže), da ne opisujem usporedit ću tipa s golmanom Hajduka. Hm, najs.

Nakon što je raspoloženje večeri naglo poraslo, uputismo se u pravcu ....on je rezervirao ne znajuć za bolje: ".......rezervira san nam mista u Bobana, oćeliti to odgovarat'? Ako neće srićo možemo mi i nigdi drugdje....". Veoma, nazovimo pasivno agresivno. Bez puno prigovora odšetasmo do Bobana, čavrljajuć usput, trošeći ubrzano teme, već predosjećajuć' (ja) pomalo da se približava posljednja nam zajednička večera. Šta da vam kažem, ugurao me za stol (izvukao, uvukao stolicu), naručio umjesto mene, ne samo ono kruto već i ono tekuće. Ne bih imala ništa protiv da je neki znalac ili da me prethodno, ako ništa drugo barem iz pristojnosti, pitao što ću popit pojest, može li mi on nešto preporučit........ vrlo brzo se tip distancirao od onog prvotnog : "...oćeliti to odgovarat?" Kako je dalje tekla večer stvari su se naveliko pogoršavale; priznajem da nisam neka pričalica i da mi je prisutstvo muškarca koji posjeduje moć govora (brbljavac) uvijek dobrodošla, ali hej koji put mi dozvoli reć barem: da, ne, hm, tako je, slažem se ili ne, moje mišljenje je...... Uglavnom, tu večer činilo se da za stolom sjedi samo on uz neku moju jedva vidljivu siluetu koja je pokušavala ne pretvorit se od tolikih upijenih njegovih mišljenja, događaja, iskustava, stavova u njegovog dvojnika. U zraku su se već nazirale zaruke, moje preseljenje u Split, djeca, kuća, njegova majka koja će me naučit sprimat spizu onako kako to on voli.... "...nije da ti prigovaran, srićo moja, ali malo duža vesta (haljina) boje bi ti pasala, možda da si obukla bičve (čarape), a i volija bi te vidit onako podignute kose u punđu...., ma ima vrimena dotirat ćemo mi sve to na svoje misto...., ma zna san ja da će od ovega bit nešto." Sve to uz očaravajuć osmijeh i pogled koji bi otopio sante leda. Međutim, alarmi koji su se potiho počeli glasati već početkom večeri, sada su gromoglasno zavijali u mojoj glavi. IZGUBI SE BRZINOM MUNJE, ŠTO PRIJE MOGUĆE, GLAVOM BEZ OBZIRA.  

Duboko vjerujem (what do you think?) da imam svako opravdanje za to što sam se uz promrmljanu ispriku : "odoh do toaleta", pokupila, zaobišla toalet i šmugnula kroz izlazna vrata van iz Bobana i van iz mog budućeg Splitskog idilično-zatvorskog života.

Neka ga Pletikosa, neka ga lip pogled namore, neka ga srićo moja.

Još uvijek nisam dobila povratnu informaciju kako je srića reagirala na moj bijeg; s obzirom da je nemoguće kako bi on u nečemu mogao "falit", vjerojatno je duboko uvjeren kako sam, plaha kao srna, pobjegla uplašivši se njegove izbijajuće prejake muškosti, te da sam upravo iz tog razloga prava ženica za njega.