AUTOR: THOMAS BERNHARD
Wittgensteinov nećak
ocjena:
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Meandar
|
godina izdanja: 2003.
| izdavač: Meandar
Godine 1967. austrijski književnik Thomas Bernhard boravio je u bolnici Am Steinhof radi operacije, pri čemu mu je iz pluća izvađen tumor veličine šake. Istovremeno, njegov najbolji prijatelj Paul Wittgenstein bio je smješten u istom bolničkom kompleksu, ali u drugom paviljonu, onom predviđenom za duševne bolesnike.
Bernhard lajtomtiv njihova istovremenog boravka u susjednim paviljonima iste bolnice uzima kao temelj za autobiografski roman u kojem secira svoje dugogodišnje prijateljstvo sa tim nećakom slavnog austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina.
Paul Wittgenstein i Thomas Bernhard potpuno su srodne duše, blizanački veoma slični i po mnogim afinitetima podudarni, u tolikoj mjeri da to gotovo prelazi granice normalnog.
Bernhard tako u svojem kratkom (120 stranica), ali iznimno slojevitom romanu evocira svoje dugogodišnje prijateljevanje s Paulom, istovremeno literarno obrađujući i još dvije velike teme – umjetnost i smrt.
Kako je roman pisao nakon prijateljeva upokojenja, smrt je konstantno prisutna i sa gotovo svake stranice zasipa nas njezin zadah, da bi naposljetku Bernhard svoj roman skrušeno zaključio osudom samoga sebe, jer je zadnje dane njegova života Paula izbjegavao zbog vlastite komocije i samoodržanja, kako se ne bi morao susresti sa smrću kojom je odisala cjelokupna prijateljeva pojava.
Teme smrti on se dotiče i na stranicama koje tematiziraju njegov bolnički staž; svoje bolničke dane Bernhard oslikava grozomornom uvjerljivošću te nam oporim naturalizmom dočarava vlastite i patnje ljudi sa kojima dijeli bolničku sobu.
Bernhard je s Paulom dijelio mnoge strasti i njih su dvojica u tolikoj mjeri bili slični da portretirajući svoga prijatelja on istovremeno pravi skicu i za vlastiti autoportret, neprestano naglašavajući njihove zajedničke osobine (i osobitosti).
Jedna od njihovih najvećih zajedničkih strasti bila je ljubav prema glazbi, onoj klasičnoj, dakako. Njih su dvojica satima znali bez riječi sjediti, zajedno uživajući u milozvučju Mozartovih i Beethovenovih partitura, a zajednička im je bila i opsesija prema operi.
Osim glazbene, Bernhard se u knjizi dotiče i književne umjetnosti, pri čemu ponajviše do izražaja dolazi njegov ubojiti cinizam. Vrlo su dojmljive dvije kratke epizode kojima opisuje poniženja koje je doživio pri primanju književnih nagrada, a to su stranice iz kojih eruptivnom snagom probija njegova naglašena mizantropija. Bernhard doslovno prezire literarni svijet Beča i njegove ustajale kružoke, zazire od bečkih književnih kavana koje, kako tvrdi, na književnika imaju smrtonosni učinak. I taj osjećaj on također dijeli sa svojim prijateljem Paulom pa oni nebrojene sate zajedno provode daleko od memljivog zadaha bečkih literata, samospasenje pronalazeći u slavnoj kavani Sacher, gdje su imali svoj kutak sa kojeg su promatrali ljude i uživali u sarkastičnim komentarima svega što im je ulazilo u vidokrug.
Njih dvojicu povezuje i velika ljubav prema putovanjima, a kao izraziti velegradski individualac Bernhard je bio mrzitelj ruralnih predjela i prirode, ali je zbog svoje teške plućne bolesti bio osuđen na česte boravke na selu, što je dodatno potenciralo njegovu prgavu narav i mrzovoljnost.
Posebno su duhovite stranice na kojima opisuje jedno njihovo zajedničko putešestvije, kada su radi potrage za novim brojem časopisa Neue Zuericher Zeitung proputovali više od 350 kilometara, i to u autu bez krova. Zbog toga, putovanje je rezultiralo višetjednom prehladom, a naposljetku se ispostavilo uzaludnim, jer svoj primjerak časopisa nigdje nisu našli, što je kod Bernharda raspalilo sav njegov bijes na Austriju, “tu zaostalu, tjesnogrudnu, zabitu zemlju koja je istodobno upravo odbojno opijena ludilom veličine.”
Veliki skeptik i cinik, Bernhard se ne ustručava svijet prikazivati upravo onakvim kakav on jeste, bez imalo uljepšavanja i šminkanja, što mnogima, a naročito njegovim sunarodnjacima, nimalo nije po volji. Naravno, iz razloga što su upravo oni ponajčešće bivali žrtvom njegova beskompromisna pera.
Thomas Berhrad fascinantan je prozni stilist, pravi virtuoz pisane riječi, Wittgensteinov nećak prepun je vrtložnih rečenica i zanosnih igri riječima, a te dugačke, filigranskom preciznošću brušene sentencije nerijetko svojom dužinom prelaze granice jedne stranice.
Jako često on rabi ponavljanja nečega u prethodnoj rečenici već izrečenog, a time osim naglašavanja vlastitog stava i mišljenja iza kojeg neprikosnoveno stoji, postiže i humorni efekt, najčešće crnom bojom obojan. Upravo česta crnohumorna duhovitost olakšava probijanje kroz njegov rukopis pesimizmom i gorčinom obilježen, pri čemu Bernhard ipak, bez rezerve i u potpunosti, ostaje distanciran od i najmanje natruhe populizma i nimalo se ne trudi ikome se dopasti.
Upravo suprotno, on kao da ustrajava na svom izopćenom položaju, prgavosti i neprilagodljivosti, što i sam naglašava tvrdeći da, iako za razliku od svog prijatelja nije smješten na odjel za umobolnike, od njega nije nimalo manje lud. Nego čak možda i luđi. Odnosno , kao što sam kaže:
“Paul nije bio luđi od mene, jer ja sam u najmanju ruku isto tako lud kao što je bio Paul, barem toliko lud kao što ljudi kažu da je bio Paul, samo što sam se ja uz svoju ludost još razbolio na pluća. Razlika između mene i Paula samo je u tome što je Paul dopustio svom ludilu da njime potpuno ovlada, dok ja svom jednako velikom ludilu nisam dopustio da sa mnom potpuno ovlada; on je takoreći u svoje ludilo utekao, dok sam ja svoje ludilo cijeloga života iskorištavao, njime vladao; Paul svojim ludilom nikad nije vladao, ja sam svojim vladao uvijek i možda je zbog toga moje vlastito ludilo bilo čak mnogo luđe ludilo od Paulovog.“ (str. 27.)
Nakon objavljivanja cjelokupne bibliografije Milana Kundere, zagrebački Meandar upravo je ovim izdanjem Wittgensteinovog nećaka pokrenuo ediciju sabranih djela Thomasa Bernharda, a u njoj bi u slijedeće dvije godine trebalo biti objavljeno ukupno deset ponajboljih djela tog austrijskog književnog genija.
Bernhard lajtomtiv njihova istovremenog boravka u susjednim paviljonima iste bolnice uzima kao temelj za autobiografski roman u kojem secira svoje dugogodišnje prijateljstvo sa tim nećakom slavnog austrijskog filozofa Ludwiga Wittgensteina.
Paul Wittgenstein i Thomas Bernhard potpuno su srodne duše, blizanački veoma slični i po mnogim afinitetima podudarni, u tolikoj mjeri da to gotovo prelazi granice normalnog.
Bernhard tako u svojem kratkom (120 stranica), ali iznimno slojevitom romanu evocira svoje dugogodišnje prijateljevanje s Paulom, istovremeno literarno obrađujući i još dvije velike teme – umjetnost i smrt.
Kako je roman pisao nakon prijateljeva upokojenja, smrt je konstantno prisutna i sa gotovo svake stranice zasipa nas njezin zadah, da bi naposljetku Bernhard svoj roman skrušeno zaključio osudom samoga sebe, jer je zadnje dane njegova života Paula izbjegavao zbog vlastite komocije i samoodržanja, kako se ne bi morao susresti sa smrću kojom je odisala cjelokupna prijateljeva pojava.
Teme smrti on se dotiče i na stranicama koje tematiziraju njegov bolnički staž; svoje bolničke dane Bernhard oslikava grozomornom uvjerljivošću te nam oporim naturalizmom dočarava vlastite i patnje ljudi sa kojima dijeli bolničku sobu.
Bernhard je s Paulom dijelio mnoge strasti i njih su dvojica u tolikoj mjeri bili slični da portretirajući svoga prijatelja on istovremeno pravi skicu i za vlastiti autoportret, neprestano naglašavajući njihove zajedničke osobine (i osobitosti).
Jedna od njihovih najvećih zajedničkih strasti bila je ljubav prema glazbi, onoj klasičnoj, dakako. Njih su dvojica satima znali bez riječi sjediti, zajedno uživajući u milozvučju Mozartovih i Beethovenovih partitura, a zajednička im je bila i opsesija prema operi.
Osim glazbene, Bernhard se u knjizi dotiče i književne umjetnosti, pri čemu ponajviše do izražaja dolazi njegov ubojiti cinizam. Vrlo su dojmljive dvije kratke epizode kojima opisuje poniženja koje je doživio pri primanju književnih nagrada, a to su stranice iz kojih eruptivnom snagom probija njegova naglašena mizantropija. Bernhard doslovno prezire literarni svijet Beča i njegove ustajale kružoke, zazire od bečkih književnih kavana koje, kako tvrdi, na književnika imaju smrtonosni učinak. I taj osjećaj on također dijeli sa svojim prijateljem Paulom pa oni nebrojene sate zajedno provode daleko od memljivog zadaha bečkih literata, samospasenje pronalazeći u slavnoj kavani Sacher, gdje su imali svoj kutak sa kojeg su promatrali ljude i uživali u sarkastičnim komentarima svega što im je ulazilo u vidokrug.
Njih dvojicu povezuje i velika ljubav prema putovanjima, a kao izraziti velegradski individualac Bernhard je bio mrzitelj ruralnih predjela i prirode, ali je zbog svoje teške plućne bolesti bio osuđen na česte boravke na selu, što je dodatno potenciralo njegovu prgavu narav i mrzovoljnost.
Posebno su duhovite stranice na kojima opisuje jedno njihovo zajedničko putešestvije, kada su radi potrage za novim brojem časopisa Neue Zuericher Zeitung proputovali više od 350 kilometara, i to u autu bez krova. Zbog toga, putovanje je rezultiralo višetjednom prehladom, a naposljetku se ispostavilo uzaludnim, jer svoj primjerak časopisa nigdje nisu našli, što je kod Bernharda raspalilo sav njegov bijes na Austriju, “tu zaostalu, tjesnogrudnu, zabitu zemlju koja je istodobno upravo odbojno opijena ludilom veličine.”
Veliki skeptik i cinik, Bernhard se ne ustručava svijet prikazivati upravo onakvim kakav on jeste, bez imalo uljepšavanja i šminkanja, što mnogima, a naročito njegovim sunarodnjacima, nimalo nije po volji. Naravno, iz razloga što su upravo oni ponajčešće bivali žrtvom njegova beskompromisna pera.
Thomas Berhrad fascinantan je prozni stilist, pravi virtuoz pisane riječi, Wittgensteinov nećak prepun je vrtložnih rečenica i zanosnih igri riječima, a te dugačke, filigranskom preciznošću brušene sentencije nerijetko svojom dužinom prelaze granice jedne stranice.
Jako često on rabi ponavljanja nečega u prethodnoj rečenici već izrečenog, a time osim naglašavanja vlastitog stava i mišljenja iza kojeg neprikosnoveno stoji, postiže i humorni efekt, najčešće crnom bojom obojan. Upravo česta crnohumorna duhovitost olakšava probijanje kroz njegov rukopis pesimizmom i gorčinom obilježen, pri čemu Bernhard ipak, bez rezerve i u potpunosti, ostaje distanciran od i najmanje natruhe populizma i nimalo se ne trudi ikome se dopasti.
Upravo suprotno, on kao da ustrajava na svom izopćenom položaju, prgavosti i neprilagodljivosti, što i sam naglašava tvrdeći da, iako za razliku od svog prijatelja nije smješten na odjel za umobolnike, od njega nije nimalo manje lud. Nego čak možda i luđi. Odnosno , kao što sam kaže:
“Paul nije bio luđi od mene, jer ja sam u najmanju ruku isto tako lud kao što je bio Paul, barem toliko lud kao što ljudi kažu da je bio Paul, samo što sam se ja uz svoju ludost još razbolio na pluća. Razlika između mene i Paula samo je u tome što je Paul dopustio svom ludilu da njime potpuno ovlada, dok ja svom jednako velikom ludilu nisam dopustio da sa mnom potpuno ovlada; on je takoreći u svoje ludilo utekao, dok sam ja svoje ludilo cijeloga života iskorištavao, njime vladao; Paul svojim ludilom nikad nije vladao, ja sam svojim vladao uvijek i možda je zbog toga moje vlastito ludilo bilo čak mnogo luđe ludilo od Paulovog.“ (str. 27.)
Nakon objavljivanja cjelokupne bibliografije Milana Kundere, zagrebački Meandar upravo je ovim izdanjem Wittgensteinovog nećaka pokrenuo ediciju sabranih djela Thomasa Bernharda, a u njoj bi u slijedeće dvije godine trebalo biti objavljeno ukupno deset ponajboljih djela tog austrijskog književnog genija.
Bernharda treba čitati i čitati i čitati. On počinje točno tamo gdje svi ostali staju: s onu stranu prvoloptaške dopadljivosti, komoditeta i dodvaranja čitatelju. U svoj dnevnik Kafka je jednom zapisao da ne vidi zašto bismo uopće čitali one knjige koje nas ne pogađaju kao sjekira u glavu. Bernhardu