Nekoliko godina mi je trebalo da pročitam ovaj roman, ne iz razloga što je to neko štivo za čije svarivanje treba proći poduže vrijeme, već jednostavno, da ne zaobilazim istinu, zato što nemam vremena i uvijek su tu neke preče stvari. Možete vi sada reći kako lažem i kako je to zato jer sam o autoru i njegovim djelima gajio neke nepotrebne predrasude, recimo zbog njegovog predsjedavanja klubom HDZ-a ili prenaglašenog rodoljubnog pisma i politički angažirane proze. Možda i niste tako daleko, jer proteklih godina mnogima je ovaj profesor hrvatskog jezika i književnosti, Hrvat, rimokatolik, otac dvoje djece (zar samo dvoje?), bio meta napada, ponajprije zbog njegovog govora, kojeg su ti isti okarakterizirali kao govor mržnje. Neki drugi Aralicu drže visoko osviještenim rodoljubom, čovjekom na mjestu, takvi i jesu glavni razlog zbog kojeg je on jedan od najprodavanijih pisaca u Hrvata. Neki treći pak idu toliko daleko da Ivana Aralicu proglašavaju najvećim hrvatskim romanopiscem nakon Krleže.

Sve to na stranu, životopis i predrasude, bilo pozitivne bilo negativne, nas ne zanimaju, jer vrijeme je da riječ, dvije kažem o svojim dojmovima o "Tajni sarmatskog orla", o jednom zapravo nepoznatom Aralicinom romanu. Nepoznatom u odnosu na, recimo, Fukaru, Konjanika, Pse u Trgovištu, Četverored, Što sam rekao o Bosni ili u odnosu na Ambru.

Zapravo sve je krenulo kada sam jedno jutro, ni sam ne znam kako, u ruke uzeo knjigu koju mi je jednom prilikom prije pet, šest godina, ostavio miro@lupiga.com i koja od tada na mojoj polici služi isključivo za skupljanje prašine i iščuđavanje radoznalih gostiju kako pas može tako izgristi knjigu. Šta je, rekoh, više ta tajna sarmatskog orla … idem samo malo zaviriti u uvod. Kad ono na samom početku - intriga. Aralica raspravlja je li uvod nekom djelu potreban i ako jeste, u kojem je to slučaju. Tu nam autor govori zbog čega se uopće odlučio na pisanje istog. Iako ne strepim kako bih njegove riječi mogao krivo interpretirati, citirat ću, nekako mi je tako lakše: Ona je građena (priča romana op. ja) ili, točnije, ona se zbila na čudan način i postoji ozbiljna opasnost da je površnost svrsta u bajku, u izmišljotinu. S druge strane, zbila se u prostorima i situirana je u detaljima koji pripadaju prepoznatljivom svijetu, pa se može dogoditi da je poistovjete s dokumentom. Ne zna se što bi bilo žalosnije: ili da je svrstaju među priče sa čudnovatim zgodama, ili da je drže za otisak toliko puta viđenog, dosadnog i neproduktivnog svijeta. A ona bi htjela biti nekom vrstom simbioze bajkovitog i stvarnosnog … Dakle, sve vam je već jasno. Aralica je priču utemeljio na stvarnom događaju, faktu, dokumentu o nečemu što se stvarno dogodilo, ali gradeći priču o njemu on dodaje i oduzima onoliko koliko misli da je potrebno. Valjda. A priča je itekako zanimljiva.
 
Sve počinje raspravom iz sfere povijesti umjetnosti - Tko su to Santacroceovi, ljudi koji su svojim slikarskim umijećem uljepšali niz crkava, kapelica i samostana na vrlo širokom području jadranskog primorja - od Kotora do Kopra, a sve to tijekom 16. stoljeća. U vrlo dobro argumentiranoj raspravi, u koju su uključeni neki hrvatski velikani povijesti i povijesti umjetnosti (Kukuljević, Karaman, Ljubić, Carrara), glavno pitanje je da li je Santacroce našijenska obitelj ili je riječ tek o običnim strancima, profesionalcima, kakvih je u srednjem vijeku na desetke prodefiliralo jadranskom obalom. Tu je moje oduševljene našlo najjače uporište, jer na umu treba imati da je povijest ipak moj fah, pa se tako može protumačiti moj natprosječni interes za datu tematiku. Ključan faktor u odgovoru na pitanje o Santacroceovima je dokument pronađen u mletačkom arhivu u kojem se nalaze zapisi iz 16. stoljeća sa suđenja Bartolomeu Santacroceu, mladom i nepoznatom slikaru iz nešto poznatije radionice obitelji Santacorece, kojeg pred venecijanskim sudom tuže Pustinjaci iz samostana u Blacama na Braču zbog nedovršenog, a plaćenog poliptiha u njihovoj nikad podignutoj crkvi. Na osnovu tih, postojećih ili nepostojećih, spisa (zapravo nije niti bitno da li tu počinje fikcija ili ne, pa čak ni je li uopće sve fikcija)  Aralica plete priču u kojoj se na misteriozan i magičan način isprepliću prošlost i, za tu prošlost gotovo pola tisućljeća udaljena i nepojmljivo kompleksna, budućnost. Živote, prošlost i budućnost naprosto povezuje stalnost. Stalnost ljudskih sudbina i stalnost u mijeni svijeta koji nas okružuje.

Naime, sve je počelo kada Bartolomeo dolazi u Blace naslikati sporni poliptih, odakle nakon nekoliko mjeseci, nedovršenog posla nestaje. Kako je misteriozno nestao, tako se i vratio ne sjećajući se gdje je bio i što je radio. No, našavši se na mletačkom sudu počinje se prisjećati. On je zapravo Bariša Križanić iz Splita, profesor umjetnosti i konzervator, rođen u 20. stoljeću. To je zapravo to, početak priče, a bit će tu i odlaska u budućnost, pa povratka u prošlost, svega i svačega naizmjence, da ne dužim, jer već sam prekardašio s prostorom. Ono što želim reći, reći ću vrlo jednostavnom terminologijom, koja to i nije. Prvih dvjestotinjak stranica knjiga je izuzetno zanimljiva, čita se sa nevjerojatnom lakoćom, bolje reći guta se s nevjerojatnom lakoćom. Tih dvjestotinjak stranica, prvenstveno svojom slojevitošću i onim nečim realno-mističnim posjeduje, usudio bih se reći, potencijal remekdjela. Potom se stvari razvodnjavaju i oduševljenje postepeno, ali sigurno opada. Roman tek na mahove ponovno dobiva nešto od onoga što je imao u svom početku, a čak niti najava odgonetanja misteriozne tajne po kojoj je roman i dobio ime, ne unosi neko pozitivno komešanje u čitatelju, a upravo ona je zamišljena kao nositelj romana. Na trenutke sam čak poželio da tajne ni nema i da o njoj ništa ne ovisi, jer mnogo su dojmiljiviji oni dijelovi koje je, vjerojatno, autor zamislio perifernima i na kojima je gradio priču (ne želim ni pomisliti da su ti dijelovi bili samo obične sluge golemoj tajni koja je usputno rečeno skroz bezveze). Zapravo držim kako je ta tajna sarmatskog orla nepotrebno opterećena nekom velikom, bitnom temom, koja će dati užasno bitnu poantu. Nepotrebno, a trebam li reći kako je tajna "rodoljubna" prije svega.

Moram primijetiti i kako Aralica u nekoliko navrata pretjeranim i zamornim opisima odvlači čitatelja iz onog gutačkog žara zbog kojeg ustvari većina ljudi i voli čitati. Takvo što umara čitatelja (odnosno mene) koji (odnosno opet ja) nakon pedesetak stranica mora na neko vrijeme odustati od čitanja, bez obzira da li ga konačni rasplet silno zanima (opet moram ugurati sebe, jer moram naglasiti kako je za mene konačni rasplet sudbine Bartolomea iliti Bariše, nikako ne ona tajna). No, nemojte me krivo shvatiti i pomisliti kako Aralica ima problema s opisima, jer takva teza jednostavno ne stoji, a kao dokaz tome priložit ću vam jedan od meni interesantnijih kratkih opisa. Sučeva su pitanja bila kao ovnovi, sprave za razbijanje tvrđavskih vrata: danima su bubnjala po njegovu mozgu. Drobila mu lubanju kao kolac puževu kućicu, uporno i bez nakane da prestanu dok sudac iz njega ne izvuče što želi znati.

Izgleda kako Aralica ne bi bio Aralica kada nas ne bi počastio sa svojim, nazovimo to, ideološkim krhotinama. Ipak nisu te krhotine tako eksplicitne kako se moglo očekivati, bez obzira što je više nego simptomatično što su, eto primjerice, sva tri demona koja se mladom Bartolomeu za boravka u Blacama, ukazuju oživljavajući s njegovog poliptiha, ljudi iz Ivanova, sela pokraj Zadra, u čijem je demonstvu ključnu ulogu odigrala partija (komunistička, jakako). U nekim drugim prilikama, vremenima i svjetonazorima možda bi se oni na slici pojavili kao junaci ili simpatični sporedni likovi, no ovako su umjesto savršenih tjelesnih proporcija i nasmiješenog lica dobili rogove, repove, kopita i demonstvo. Glavni krivac za to njihovo demonstvo je lokalni partijski rukovodilac, Sibo Goleš, koji uništava sve redom, svakoga tko mu stane na put, pa čak i one ravne sebi. Možda je jedna od njegovih žrtvi i sam Aralica koji je kako je poznato također stradalnik komunističkog vremena, a živio je u radijusu Sibinog djelovanja, u Zadru. Goleš utjelovljuje većinu onih loših strana socijalističkog sustava s nametnutom ulogom preslike onih "partijaca" koji su sve postigli sasvim slučajno, bez ikakvog idealizma (pa čak i onog "pogrešnog"), njišući se onako kako vjetar puše (pojava inače poznata u hrvatskom političkom životu početkom devedesetih, osobito u HDZ-u). S tim Golešom, komunističkim sijačem nevolja, jada i muke Bartolomeo će se podrobnije upoznati onda kada kao Bariša posjeti budućnost i okusi prokletstvo ljudske sudbine. Tada će Bariša vidjeti kako je čovjek malen i nemoćan u sudaru s totalitarnim sistemom. To bi bilo nešto u stilu one "povijesni usud hrvatskoga naroda".

Sada sam utrošio već previše prostora pa je vrijeme da se lagano uputim prema kraju ove priče, na kojem treba istaknuti najveću vrijednost ovog vrlo dobrog romana. Naime, jednostavno fascinira autorov trud uložen u pripremu za pisanje, jer Aralica će vas u tančine upoznati sa životom kakav se živio u 16. stoljeću uz toliko usredotočenosti na detalje da čitatelju daje jedno, gotovo, filmsko iskustvo, a samo to dovoljno je da pročitano djelo ocijenim četvorkom i svesrdno vam ga preporučim na čitanje, pa makar samo onih prvih dvjestotinjak stranica. Sve u svemu ja sam se dobro proveo, kako u onom "stručnom", tako i u onom narativnom dijelu.