Kao što vjerni čitatelji Lupige znaju, nije običaj pisca ovih redaka, da recenzira okolo po književnoj rubrici, ali ovaj put napravit će iznimku. Doduše uopće niti nije riječ o recenziji, već tek o malom skretanju pažnje na jedno od onih štiva za koja volimo reći kako se "gutaju" i to u samo jednom dan(h)u. Iznimka je i to što nije riječ o nekom novom izdanju, koje možete pročitati jedino ako se zaletite u jednu od mnogih skupih hrvatskih knjižara i ostavite solidnu svotu novaca, već o skupini uvezenog papira izdanog u nakladi Matice Hrvatske, kojeg možete pronaći na policama gotovo svake knjižnice.
O čemu je dakle riječ? Riječ je o "Svili", djelu hrvatskom čitateljstvu uglavnom nepoznatog talijanskog književnika, Alessandra Baricca. Baricco živi u Torinu, gdje je organizirao školu tehnike pisanja i gdje radi kao voditelj jedne eminentne televizijske emisije o književnosti, a upravo o toj temi Baricco ima štošta reći u što ćete se uvjeriti kada uzmete ovaj roman u ruke i uvidite kako perfektno u njemu gradi priču na dokumetarističkim osnovama. Roman je to koji se čita odjednom, bez pauze za WC ili cigaretu. Roman koji ima tek 65 rijetko ispisanih stranica, ali u kojima je rečeno toliko toga, pa možda čak i previše toga. Toliko toga, dio neke životne zagonetke, nekog nedefiniranog osjećaja koji vas je "dohvatio" barem jednom u životu, a veliki su izgledi da nikada niste saznali što je to zapravo.
Takva je i Svila, tajanstvena, zagonetna i čarobna. Ustvari ispravka - takva je bila meni, a možda će vama biti tek obična priča. Priča o francuskom trgovcu svile, koji je usljed zaraze dudovih svilaca koja je zahvatila cijeli svijet, prisiljen otići u daleki i nepoznati Japan, zemlju na kraju svijeta, gdje zaraze nema, ali je prodaja dudovih svilaca ilegalna. Bilo je to, kako sam Baricco kaže, 1861. Flaubert je upravo pisao Sallammbo, električna rasvjeta bila je još puka pretpostavka, dok je s druge strane Oceana Abraham Lincoln vodio bitku kojoj nikada neće vidjeti kraja. U tom dalekom i tajanstvenom Japanu, do kojeg se putuje tri mjeseca, Herve Joncour, kako se zove "naš" trgovac, inače iznimno inertan lik, upoznaje, odnosno bolje rečeno ne upoznaje neku ženu čije oči nisu bile istočnjačkog obilka i čije je lice bilo lice djevojčice i koja će mu promijeniti život.
Napetost i magičnost ovom romanu daju i neprestana konstrukcijska ponavljanja motiva koji tim ponavljanjem dobijaju na snazi kojom vas očaravaju. Nema nepotrebnih, stranicu dugačkih opisa, sve je pisano kratkim i jasnim rečenicama sa puno osjećaja i ekspresivnosti. Ukoliko nekome to i nije bitno (u tom slučaju ta osoba nema niti najmanje trunke osjećaja) onda se može zadovoljiti svojevrsnim povijesnim uvidom u razvoj europske svilarske industrije.
Možda će to za vas biti obična pričica. Možda! Jer nije tu riječ samo o ljubavi već i o nečemu drugom, o nekoj čudnoj boli, koja može istim inenzitetom boljeti cijeloga života, boli koja ne prestaje. Riječ je o žudnji za nečim što nikada nećete doživjeti, za nečin neostvarivim, a bilo je tu i znali ste da je to upravo to, kao što sada znate da toga neće biti, jer jednostavno nemoguće je. Ja se samo nadam da sam nekome uspio skrenuti pažnju!