Zvonimir Husić nas je nakon 6 objavljenih zbirki pjesama prošle godine iznenadio svojim prvim romanom, naslova Smjer nepoznat. Riječ je bila o autobiografskom rukopisu u kojem je pružio intimistički prikaz prvih dvadesetak godina svojeg života, obilježenih neimaštinom i vrlo čestim promjenama mjesta boravka, da bi ga na zadnjim stranicama ispratili na vlak za Niš, gdje odlazi na služenje vojnog roka.

Njegov novi roman vrlo zanimljivog naslova Mačak koji je sišao sa stabla i otišao u podstanare, kao svojevrsni nastavak prijespomenutog romana, započinje izlaskom glavnog junaka iz vojske 1957. godine i njegovim povratkom u Zagreb. Kako je on sad već zašao u svoje dvadesete, nimalo ne čudi činjenica da je tematika kojom se autor u ovom romanu bavi prvenstveno – ljubavna. Preciznije, od prvog pa sve do završnog, 20. poglavlja, u romanu pratimo junakove ljubavne avanture, i to u rasponu od naivnog (ali - vrlo burnog) mladenačkog zaljubljivanja, kada je robujući testosteronu trčao za svakom koja bar na trenutak zadrži svoj pogled na njegovoj pojavi, preko niza razočarenja (koja čak obuhvaćaju i jedan 6 mjeseci “dug” brak!), do njegove, uvjetno rečeno, emotivne “zrelosti” kada je odlučio da je od sad pa nadalje on taj koji postavlja uvjete, vodi glavnu riječ u vezi, i - koji “daje nogu”. Ali i koji, za promjenu, “nabija rogove”! Da bi naposljetku, na zadnjim stranicama romana, prilikom dočeka Nove (pretpostavljam, 1960.) godine, ipak napokon ugledao Nju, i postao “odlučan otrpjeti zloću vjetrova koji su ga šibali, pobjesnjeli nalet svakog plimnog vala; on je riješen u namjeri hrvajući se životnim ratištem uzdići ljubav u njemu shvatljive prostore; njegovo, potraga za i otkrivanje Arkadije napokon je okončano. Mogao je mirno sjesti uz prijeđeni put, osvrnuti se sjetno na mrak kroz koji je pjevajući prolazio; odložiti glogov štap o koji se upirao udarajući njime o kamenje iz kojeg su iskre bivale jedina svjetlost koju je ostavljao u stihovima, i nakon svih promašenih lutanja, zbog kojih se toliko puta osjećao ništavnim, okruniti vijencem lovora, jer on je bio pobjednikom”. Pa makar to bila i Pirova pobjeda, jer je nakon svih gubitaka i promašaja, barem nju zavrijedio. A radi li se zaista o Pirovoj pobjedi ili će ipak uslijediti pir, nadam se da ćemo saznati u narednom Husićevom romanu.

Za razliku od prethodnog romana, Mačak koji je... manje je ambiciozno, i bitno ležernije i opuštenije štivo, sa osjetno vedrijom atmosferom od prethodnika. Glavni su razlog tome naravno, junakove mladenačke, najljepše godine života, a u kojima, kao što znamo - “svako odijelo dobro stoji i svaka rana manje boli”, pa smo u romanu često svjedoci brojnim razuzdanim provodima i tulumima čije veselje nije moglo umanjiti niti opće siromaštvo s kraja pedesetih godina prošlog stoljeća u koje je radnja smještena. Tako se upravo napuštanje sumornog i tmurnog ugođaja koji je “krasio” roman Smjer nepoznat ispostavlja najistaknutijom razlikovnom stavkom u odnosu na ovaj “nastavak”. No, još je jedna bitna razlika koja dijeli ova dva romana i smješta riječ nastavak pod navodnike. Naime, Smjer nepoznat  pisan je u prvom licu jednine i u njemu iz subjektivne vizure autora pratimo junakovo djetinjstvo, a kako i mnoge činjenice iz romana odgovaraju podacima predočenim u tzv. bilješci o piscu, sve je nedvosmisleno upućivalo da je riječ o autobiografskom pismu. Za razliku od toga, Mačak... je napisan u trećem licu, a dok se u prethodnoj knjizi niti na jednom mjestu ne spominje junakovo ime, u Mačku... lik čije dogodovštine pratimo zove se Trpimir (ime koje ima određenu sličnost s autorovim, ali se Husić ipak tako ne zove). Iako i ovdje ponovo veliku i važnu ulogu u romanu ima i autorov brat Josip – Pepi (kojem je prethodni roman i posvećen) kao i njegova supruga Nena, i mada u romanu osim ljubavnoj svjedočimo i Trpimirovoj pjesničkoj inicijaciji (još jedna sličnost s autorom), rečenim postupcima Husić kao da se ipak pomalo distancira od lika čije dogodovštine opisuje. A time i kao da se ograđuje od svojih (pardon, Trpimirovih) ljubavnih (ne)uspjeha i poručuje: Ne, nisam to ja, pa zar mislite da sam ja bio takav smotanko?

No, u toj autoironizaciji osobno prepoznajem samo dodatni postupak postizanja opuštenijeg ugođaja i ležernosti, ali ipak ne i napuštanje autobiografskog diskursa. Tome u prilog ide i višekratno ponavljanje motiva putovanja u nepoznato, kao metafore (nepredvidljivog) života, (“Trpku ne preosta drugo no da nastavi putovanje svojom cestom oslanjajući se na glogov štap kojim je kroz život udarao o kamenje i na taj način kročio put kroz vlastitu samoću”.), a koja predstavlja dodatnu povezujuću nit između ova dva romana. 
Prijespomenutim postupkom autoironizacije Husić je uspio ublažiti i neke mane svog rukopisa koje su ipak evidentne (prerijetka liričnost koja je u prethodniku bila bitno osjetnija, ponovno površno prelaženje preko nekih dionica, guranje u zapećak nekih likova koji su zaslužili bar mrvicu više pažnje, ali i stereotipno oslikavanje nekih drugih aktera priče).

Također bi se moglo prigovoriti i dijalozima koji su kod Husića “knjiški”, odnosno premalo životni i nedovoljno autentični, a nauštrb njih autor je, nažalost, zanemario poetičnost svog izričaja, koja je inače bila najveća odlika njegovog romanesknog prvijenca. Kad je riječ o dijalozima treba reći i to da čudi kako se niti jedan od brojnih likova ne koristi kajkavskim dijalektom (a radnja je smještena u Zagreb). Nekome će možda zasmetati i Husićevo pomalo konzervativno, staromodno pismo, no s obzirom na autorovu vremešnost (rođen je 1934. g.) takav je stil razumljiv, a predstavlja i dobrodošao predah u poplavi suvremene “nabrijane” proze.

No, iako roman Mačak koji je sišao sa stabla i otišao u podstanare kvalitativno zaostaje za svojim prethodnikom, sasvim ga fino nadopunjuje, i svojim šarmom, ležernošću i optimističkim duhom, svakako zavrjeđuje čitanje.
Dakle, želite li lagano, neopterećujuće štivo, knjigu za opuštanje, Mačak ... je dobar izbor za vas.