Pavao Pavličić je ime koje i površnom pratitelju hrvatske književnosti ne može biti nepoznato jer se radi o našem najproduktivnijem piscu, redovitom članu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te profesoru na Zagrebačkom filozofskom fakultetu (na Odsjeku za komparativnu književnost), odnosno autoru koji je u 30-ak godina spisateljskog rada objavio više od 60 knjiga, a čija bibliografija osim cijelog niza romana i zbirki kratkih priča obuhvaća i desetak znanstvenih djela u kojima se Pavličić bavi temama iz starije hrvatske književnosti i književne teorije.
 
''Literarna sekcija'' Pavličićev je novi roman u kojemu on beletrizira nekoliko svojih čestih tematskih preokupacija. Kako već sam naslov sugerira, Pavličić se u novome romanu bavi temom umjetničkog, odnosno književnog stvaranja, što je bila tema i nekoliko njegovih prethodnih romana; kao što je već u nekoliko navrata bio slučaj i radnja novoga romana smještena je u fikcionalni slavonski gradić Varoš čime autor tematski dijapazon svoga rukopisa obogaćuje i zavičajnom odrednicom, a čitanjem otkrivamo kako su enigmatičnost i fantastični motivi kao svojevrsni piščevi znaci raspoznavanja i u novome romanu ponovo nezaobilazno prisutni.

Enigmatičnost je pritom u funkciji dinamiziranja, odnosno atraktivizacije fabule u cilju održavanja recipijentove pažnje, ali se fantastični motivi u slučaju ovoga romana doimaju na silu uguranima u rukopisno tkivo, bez izrazitije potrebe osim analogijske funkcije, u smislu ukotvljenja rukopisa u korpus piščevih djela. A možda su fantastični motivi našli svoje mjesto u tekstu kako se rukopis ne bi činio pukim prepisivanjem stvarnosti te autor na taj način iskazao opozicijski stav spram prevladavajuće neorealističke prozne matrice? Bilo kako bilo, otkloni u fantastiku u ovome slučaju su rijetki i blagi, i ne relativiziraju pouzdanost iskazanog.
 
Osnovna odlika romana je multiperspektivnost, odnosno polifoničnost; Pavličić naime pred čitatelja rasprostire tekstove devetoro polaznika literarne sekcije koji su se s profesoricom koja je sekciju pokrenula (a čiji književni uradak otvara roman) dogovorili da napišu svoje viđenje devetodnevne opsade njihova gradića, događaja koji je obilježio njihove živote. Kao što je obično kod takvih inicijativa slučaj, polaznici su amateri i većinom nisu vični pisanju (osim lika novinarke) što Pavličić iskorištava kako bi iz različitih kutova sagledao stavove (ponekad i stereotipne) koje ljudi imaju o pisanju i o onima koji se književnošću bave, te kako bi propitao motivaciju koja ljude potiče na pisanje.

Tako neki od polaznika za perom posežu radi liječenja svojih frustracija (inženjer arhitekture), drugi pokušavaju ispraviti poslovni propust (novinarka), neki ispituju granice svoje kreativnosti (grafičar), pojedini pišu radi dokumentiranja i svjedočenja (željezničar), ali im je svima zajedničko da žele izraziti svoju istinu i svoje viđenje događaja, što je zapravo jedna od temeljnih ljudskih potreba i način samoostvarenja i identitetnog utemeljenja. Pavličić se pritom ne propušta pozabaviti još jednom svojom čestom temom – odnosom umjetnosti i života, odnosno književnosti i zbilje, što čini na način blizak primjerice Orsonu Wellesu u njegovom glasovitom filmu ''Građanin Kane''.
 
Svaki od polaznika literarne sekcije iznosi svoj doživljaj opsade gradića u kojemu žive, izlažući pritom svoju životnu priču, ali usporedo pišući i o pojedinim sumještanima koji su imali važnu ulogu u tim za njihov gradić sudbonosnim događanjima, tako da čitatelj dobiva panoramsku sliku cijelog jednog lokalnog mikrokozmosa u kojemu se isprepliću sudbine na čiji tijek često velik utjecaj imaju i neki sitni, naizgled beznačajni događaji i međuljudski odnosi iz prošlosti, a koji se ponekad ispostavljaju presudnima čak i za egzistencijalnu opstojnost ljudi iz najbliže okolice. Pavličić vrlo suvereno vodi priču koju, iako se ne radi o kriminalističkome štivu, on ipak obogaćuje i elementom enigme (vezane uz misteriozno rušenje zgrade gimnazije), čijem rasvjetljavanju čitatelj svjedoči u samoj završnici kada postupno gradirana napetost doseže svoj vrhunac.
 
Međutim, autoru valja prigovoriti zbog nedovoljne diferencijacije diskursa – iako se polaznici literarne sekcije i po obrazovanju kao i po dobi i spolu međusobno razlikuju (željezničar, urar, medicinska sestra, inženjer arhitekture, student, novinarka, knjižničarka, grafičar i profesorica) njihove su rečenice gotovo identično strukturirane, služe se istim vokabularom, bez primjetnije međusobne razlike u bogatstvu njihova rječnika, i nitko od njih ne poseže za dijalektalnim izričajem, vulgarizmima ili slengom – ukratko, kao da se u svih devet tekstova radi o jednoj te istoj osobi koja ih piše. Osim u tome, autor je previše vidljiv i u preočitoj shematiziranosti rukopisa – opsada gradića trajala je devet dana, polaznika literarne sekcije je također devet, i naravno, svaki od njih obrađuje drugi dan opsade (i to kronološkim redom), tako da ni jedan od tih devet dana ne biva zanemaren i svaki dobiva jednak prostor, što ostavlja dojam pretjerane artificijelnosti i iskonstruiranosti.

Tu dolazimo do paradoksa - većina se Pavličićevih rukopisa temelji na enigmatičnosti i svoju draž imaju u nepredvidljivosti fabularnog razrješenja, s čime je geometrijska preciznost strukture tih rukopisa u priličnoj opreci, a čime efekt iznenađenja biva umanjen. Stoga se nameće zaključak da je Pavličićevo osobno stajalište o književnosti vjerojatno najbliže gledištu liku urara Zoltana Takača koji osjeća tremu pri pohađanju literarne sekcije jer književni tekst poistovjećuje sa satnim mehanizmom koji mora raditi precizno i bez zastoja, s besprijekorno posloženim kotačićima. Vjerojatno se upravo u tome i krije razlog Pavličićeve velike popularnosti kod publike, kojoj on ipak ne podilazi, već joj, između ostaloga i formulaičnošću svojih štiva, s uspjehom – prilazi.