Imre Kertész rođen je 1929. u Budimpešti. Godine 1944. deportiran je u Auschwitz, a nakon toga u Buchenwald, gdje je dočekao oslobođenje. Dobar dio njegova opusa usredotočen je na temu holokausta, što je gotovo neizbježno za svakog pisca koji je preživio to iskustvo. Ali, za razliku od nekih drugih holokaustom obilježenih pisaca – poput Prima Levija ili Jorgea Semprúna – Kertész nije bio poznat širem čitateljskom krugu sve do prošlogodišnje objave dobitnika Nobelove nagrade za književnost. I tu počinju predrasude prema mađarskom nobelovcu; jer iskustvo holokausta iznjedrilo je čitav jedan bitan segment europske proze proteklih 50-ak godina, a literarna produkcija te vrste poklopila se k tome s pojačanim teorijskim zanimanjem za autobiografsku prozu i pitanja identiteta u književnosti. Pa kako nam je onda svima promaknuo baš Imre Kertész? A znamo, povrh svega, da je Nobelova nagrada za književnost posljednjih godina, više nego ikada, bitno određena političkim razlozima, u nekim slučajevima čak i više nego literarnim. (Talijanski laureat Dario Fo, primjerice, nije čak ni pisac, nego je prije svega glumac, da ne kažem komedijaš, ali je ekstremni ljevičar koji je, nakon napada 11. rujna, izjavio praktički da Amerikanci nisu ništa bolje ni zaslužili.)
Kertész, međutim, nije promaknuo žirijima raznih nagrada, pa su mu tako dodijeljene: Književna nagrada Brandenburga 1995, Leipziška književna nagrada 1997, Herderova nagrada 2000, Ehrenpreis Robert-Bosch-Stiftunga 2001. i Hans Sahl-Preis 2002. Valja primijetiti da je redom riječ o nagradama iz germanskoga kruga. Onda se, možda, radi jednostavno o tome da Kertész piše na "pogrešnom" jeziku, u ovom slučaju mađarskom, s kojega se revno prevodi samo na germanskom govornom području? Vjerojatno je i to jedan od razloga zbog kojih je posljednji nobelovac slabo poznat ostatku svijeta; možda je to čak i presudan razlog. Ali...
Ali Nobelova nagrada opterećuje ili, bolje rečeno, povećava očekivanja. To je tzv. pozitivna predrasuda, nakon koje vrlo često slijedi razočaranje. Nakon što sam već dala ocjenu i obrazložila je u uvodu, prisilila sam samu sebe da još jednom pročitam Kertészov Zapisnik. Ostajem pri trojci, jer ako ja i uspijevam prevladati "nobelovsku" predrasudu, Zapisnik ne uspijeva uznosita čela izdržati usporedbu s Esterházyjevom pričom Život i književnost.
Općenito se proza utemeljena na motivu holokausta oslanja na dva elementa: na ispovjedno-autobiografski prosede i na terapeutsko-etičku teleologiju. Premda u pripovijesti Zapisnik autor ne tematizira holokaust (i premda nam njegova djela u kojima to čini nisu poznata), te su sastavnice i ovdje lako prepoznatljive. Već u drugom pasusu Kertész piše: "Ovaj zapisnik ne pišemo zato da bismo ispravljali činjenice... možda još jedino vjerujemo u snagu ispovijedanja koje nas pretvara u braću vlastite samoće i poravnava s onom najdubljom spoznajom..." Ono što Kertésza povezuje s osnovnim obrascima "holokaustovske proze" također je i relativizam istine i laži ("kao da, recimo, vjerujemo u važnost činjenica, dapače, čak u samu istinitost. Mi više ni u što ne vjerujemo..."), te svojevrsna ontološka nakana, koja proizlazi iz one terapeutsko-etičke. Ništa od toga nije samo po sebi problematično; naprotiv, takav je uopćeni obrazac dao vrhunska djela poput Levijevog Ako je to čovjek (Se questo è un uomo). No zamka se krije u tezičnosti, tj. u pretjeranom ekspliciranju etičkih i ontoloških teza književnoga djela, koje katkada može prijeći i u otvorenu didaktičnost.
I upravo je to osnovna boljka Kertészove priče Zapisnik: to je priča s tezom, što samo po sebi ne mora biti loše, ali do te teze čitatelju ovdje uopće nije teško doći. Štoviše, ona ga udara ravno u glavu i ne može joj izbjeći sve i da hoće. Kertész se ovdje ne obračunava s hororom konc-logora nego s hororom (neuspjelog) prelaska jedne navodno liberalizirane granice, one mađarsko-austrijske. Koliko je pripovijest opterećena podzemnim (a ponekad i vrlo površinskim) moraliziranjem, možda dovoljno govori i motto: ni manje ni više nego dio Očenaša! Pa da nije pretencioznosti te vrste, da se autor više usredotočio na detalje (a kada to čini, najbolji je), onda bi Zapisnik bio mnogo bolja priča – što pak ne znači da je loša. Ali ovako pati ponajprije od manjka autoironije (kada se sporadice upušta u ironiziranje, Kertész pokazuje da zna svoj posao), od povremenog mistificiranja spisateljskog poziva, od predosljednog praćenja osnovne fabularne linije. Kada se i upušta u digresiju, Kertész to čini naglo, bez izglađivanja rubova prijelaza iz glavne u sporednu radnju, tj. bez njihova motivskog prelijevanja, pa se digresija čini naprosto nakalemljenom na glavnu priču. Poveznica je, primjerice u digresiji o čitanju Dalíjeva dnevnika, mehanički vremenska: naime, carinik odlazi, a putnik ("gospodin Kertész") uzima u ruke časopis u kojem je dnevnik objavljen i čita. I to što čita ne povezuje s onime što mu se događa (a materijala za to bi se našlo).
Nepotrebna je mistifikacija provedena i kada se radi o određivanju vremena radnje. Na str. 10: "Jednoga lijepoga travanjskog dana godine tisućudevetstotina..."; na str. 16: "godine 1989, odnosno prije dvije i pol godine"; da bismo konačno bili datumski prosvijetljeni tek na str. 32: "dana 16. travnja 1991." Ako je to trebalo stvoriti nekakav suspense, ako je svrha bila ostaviti nas u vremenskom limbu jer Zid je pao ali nije baš sasvim pao... onda to nije sasvim uspjelo. Naime, drugim smo sredstvima posve jasno i gotovo od samoga početka upućeni u vrlo tranzicijsku prirodu razdoblja u kojemu glavni lik, ujedno i pripovjedno Ja, poduzima putovanje iz Budimpešte u Beč. A to razdoblje – i još više ono prije njega, komunističko – kritizira se opet vrlo eksplicitno, iznošenjem jasno formuliranih stavova, a ne u pripovjednoj prozi daleko učinkovitijim sredstvima (opisima, naracijom, dijalozima itd.). Tako je i najupečatljivija rečenica u pripovijesti posve eksplicitno tezična: "kako će biti vraški teško ovu zemlju uvjeriti u njezinu slobodu". Da se našla u kontekstu nekih drugih, manje eksplicitnih rečenica, i ona bi dobila novu težinu. Ovako, da parafraziram, kako će biti vraški teško ovoga pisca uvjeriti u njegovu slobodu – slobodu pričanja priče, bez izričitog postavljanja teze. Opterećen grijehom eksplicitnosti prethodnih stranica, zagušen njime, i kraj pripovijesti gubi na efektnosti i oštrica dosegnute samospoznaje (do ontologije preko terapeutsko-etičke teleologije) biva, nažalost, otupljena.

Péter Esterházy, pak, u potpunom neskladu s naslovom knjige kao cjeline, posve je druga priča. Rođen je 1950. godine, također u Budimpešti. No ako 21 godina – koliko je mlađi od sunarodnjaka nobelovca – nije uvijek dovoljna za nepremostiv generacijski jaz, u ovom je slučaju dovoljna za poetički jaz. Ono što je u Kertészovoj poetici teza, to je u Esterházyjevoj igra. Premda mi je biografizam kao metoda instinktivno mrzak, ne mogu a da Esterházyjevu zaigranost ne povežem s njegovim znanstvenim zaleđem: diplomirao je matematiku (iz koje nam dolazi teorija igara) i neko je vrijeme radio kao sistem-inženjer. Osim toga, potomak je jedne od najuglednijih aristokratskih obitelji Mađarske; to je moglo uroditi spisateljski poticajnom traumom – jer, naravno, on je razvlašteni potomak aristokracije – koja bi svoj izričaj pronašla u ispovjedno-autobiografskom prosedeu i terapeutsko-etičkoj teleologiji.
Ali ne. Jer Esterházy se, za razliku od Kertésza, oslanja prvenstveno na postmodernističku matricu. Tako se u ovdje objavljenoj pripovijesti Život i književnost (a gdje ćeš postmodernijeg naslova!) glavni lik i ujedno pripovjedno Ja predstavlja imenima poznatih likova iz mađarske književne tradicije, za razliku od protagonista-pripovjedača "gospodina Kertésza". Zbog silnih – i silovitih – digresija, u ekonomiji teksta nosiva je linija radnje zapravo najmanje zastupljena. Ali u tome i jest bravuroznost autorova – u pričanju, a ne u priči samoj i njezinoj tezi. Nema tu jasnih rezova ni mehanički nakalemljenih sporednih tokova radnje; cijela se pripovijest razvija u stalnom digresivnom meandriranju. No, Esterházy se nijednom nije izgubio!
Dok nisam pročitala Život i književnost, mislila sam da neću podnijeti više ni jednu jedinu postmodernističku stranicu. Čini se, k tome, da nisam jedina koja tako osjeća, jer odavno je jasno da je neki "novi realizam" (usprkos svim eventualnim negativnim konotacijama riječi "realizam" naslijeđenim iz nekih drugih vremena) u posljednjih desetak godina detronizirao postmodernističku afektaciju i literarnu samoopčinjenost. Ali postmodernist Esterházy, čak i kada piše jaaako dugačke rečenice, nikada ne prestaje biti zabavan, a taj učinak postiže prije svega savršeno odmjerenom autoironijom – dakle upravo onime što Kertészu nedostaje, a spasilo bi njegovu priču.
I Esterházy, baš kao i Kertész, progovara o jazu između europskog Istoka i Zapada koji je preživio i nakon pada Berlinskog zida, ali dok je kod starijeg to izneseno u obliku niza eksplicitnih opažanja i teza, kod mlađeg to izgleda ovako: njegov sunarodnjak u vlaku jede nimalo privlačnu juneću jetrenu paštetu, a protagonist-pripovjedač priziva u sjećanje delicije poslužene večer prije u nekom zapadnoeuropskom gradu. Teza je tako pretvorena u umetnutu mikro-priču, koja se zahvaljujući autorovom pripovjedačkom majstorstvu može čitati i kao zabavna parabola: "Moj je suputnik napokon strgnuo poklopac paštete od junećih jetara. Trgao ga je, razvaljivao, ja sam navijao za kutiju, no izgubili smo. Na smećkastoj su površini čučali veliki žuti, gnojni komadi masti i rupice poput kratera. Uporan je promatrač mogao prethodne večeri na pladnjevima s ribom uočiti i grožđice i komadiće badema." Pa čak i kada je naizgled eksplicitno kritičan ili angažiran ("U doba internacije dozvola nam je bila potrebna i za napuštanje sela. Kao i poslije za napuštanje države."), Esterházy se zaustavlja zapravo na goloj faktografiji i ne upušta se u teške moralne osude, a i zaigrani i (auto)ironični kontekst takvim rečenicama daje novu lakoću. Naprimjer: "sloboda, kao ni glazba, ne poznaje granice. (I slabe rečenice treba dovršiti kako bi ih se poslije križalo. Poput onoga: budi kako bih te mogao ukinuti.)" Taj kontekst spašava tako i one rečenice koje su doslovce prepisane iz Kertészova Zapisnika i koje u polaznom tekstu nobelovca mogu zvučati i pretenciozno. Ključ odmaka koji Esterházy uspostavlja u odnosu na starijega sunarodnjaka sadržan je sav i u jednoj jedinoj negaciji. Jer dok Kertész piše: "U pozadini himbenoga pitanja te carinske osobe, koje unaprijed predmnijeva krivca, u mojim je ušima zagrmio bat čizama..." – Esterházy istu rečenicu započinje riječima (kurziv je moj): "Ja ne tvrdim da je u pozadini himbenoga pitanja te carinske osobe, koje unaprijed predmnijeva krivca, u mojim ušima zagrmio bat čizama, tutnjava revolucionarnih pjesama..."
Ukratko: sve samo ne "ista priča". Kertészu je zapravo učinjena medvjeđa usluga kada mu je priča objavljena u istoj knjizi s Esterházyjevom. Stariji se silno trudi postići željeni učinak i to je tako očito, a mlađi se naizgled samo igra, njegovo spisateljsko čelo nisu orosile teške kaplje znoja, ali istu je priču uspio ispričati ne samo mnogo zabavnije nego i mnogo efektnije i efikasnije.
I, da, valja opovrgnuti negdje, nedavno, od nekoga iznesenu tvrdnju da je ovo prvi prijevod nekog Esterházyijevog teksta na hrvatski. Prijevodi dviju njegovih priča objavljeni su u antologiji mađarske kratke priče Zastrašivanje strašila, koju su priredili Stjepan Lukač, Jolan Mann i Neven Ušumović, a tiskala Naklada MD godine 2001. Toplo preporučujem!

Na koncu, nekoliko riječi o prijevodu, premda je teško i nezahvalno govoriti o tome kada se ne poznaje original. No neki se nedostaci mogu uočiti i bez poznavanja izvornika. Vjerujem da nisam jedini čitatelj koji se s mukom probijao kroz zloupotrijebljene pluskvamperfekte; oni nepotrebno opterećuju rečenice, a u hrvatskom se koriste vrlo rijetko, kada su nužni kako bi se izbjegla na druge načine neizbježna vremenska zbrka. Ostaje nejasnim je li "schilling" namjerno ostavljen u svom izvornom njemačkom obliku, ili možda prevoditeljica Xenia Detoni ne zna da je kod nas uvriježena kroatizirana varijanta "šiling" (uostalom, kažemo i pišemo "funta", a ne "pound"). Ima i nespretnih izbora riječi: znamo što je "utvrđivanje termina" sastanka, ali što je "bistrenje termina"? Rupa na kućnim vratima zove se špijunka, a ne "promatračnica" (osim ako izbor riječi nije čudan i u originalu, dakako). Pogled se može zamutiti, zamagliti, slika je nejasna, zalivena; pogled se može naprotiv i usredotočiti, fokusirati, slika može biti jasna, izoštrena; ali što to znači da mu se "maglovit pogled bio toliko slio da ih je Köves na kraju vidio kao jedan jedini stroj s tri glave i šest ruku"? Naposljetku, želim (moram!) vjerovati da se na str. 35 radi o običnom tipfeleru, ali njegove semantičke posljedice dovode do vrhunskog efekta očuđenja: "jer sam bio izrekao rečenicu koja je nerazumljiva onkološki koliko i semantički, a i glede svoje najuže iskustvenosti". Malo ontologije ne bi bilo naodmet, a potrebe za onkologijom neka nas Bog sačuva.