Romanom „Grad u zrcalu“ Mirko Kovač zaključuje svoj ciklus proza posvećenih zavičaju, naglašavajući u izjavama za medije kako je taj roman zrcalo njegovih prijašnjih knjiga, odnosno njihov posljednji odraz u tom zrcalu. Roman je ispripovijedan iz pozicije prvog lica jednine, od strane lika koji je i sam književnik, čime se sugerira autobiografičnost teksta. Međutim, iako bi bilo pogrešno sudbine protagonista iščitavati kao istinite i prenesene iz stvarnog piščevog života, u građu je pisac ipak utkao i neka vlastita iskustva kao i djeliće biografija svojih bližnjih, što je uostalom činio i u svojim ranijim djelima, neprestano svjestan da ma koliko pisali o sebi, to je uvijek život drugoga, i obratno. U Kovačevim je prozama uloga pripovjedačeva literarnog „ja“ da na svome tijelu u naše doba donese barem djelić povijesti, a u Kovačevim se djelima - kao što je to slučaj kod svih velikih književnika uostalom  - prošlost uvijek prelama kroz ljudske sudbine i njihovu intimu, što je i u novome romanu neizostavno prisutno.

Pripovjedač „Grada u zrcalu“, inače i sam književnik, vere se po obiteljskom stablu i njiše mu grane obarajući na papir plodove životnih priča koje tvore kroniku njegove porodice, odnosno „obiteljski nokturno“, što je i podnaslov romana. Iz pozicije odrasle dobi pripovjedač rekonstruira prošlost i prisjećajući se vremena svoga odrastanja sabire rasute trenutke svoga i života svojih bližnjih proživljenih na tvrdom hercegovačkom kamenjaru, ponajviše se ipak zadržavajući na životnoj priči i sudbini svoga oca, pomalo neodgovornog i prilično grubog, ali inteligentnog patera familiasa, koji je u čestim lutanjima u koja se upuštao – ako ništa drugo, onda u zemlju alkohola  – bezuspješno pokušavao pobjeći od sebe sama. Uzevši književnika za pripovjedača Kovač se upušta i u propitivanje procesa nastanka književnoga djela, odnosno umjetnosti, kao i osvješćivanje smisla umjetničkog stvaranja, odnosno pisanja, ali se ne libi ni komentiranja i analize vlastita rukopisa, posredujući pritom i pojedine anegdote iz svoga bogatoga književničkog iskustva. No, pri pisanju ipak neprestano pazi na koherenciju rukopisne arhitektonike koja unatoč čestim metaliterarnim ekskursima i digresijama ni u jednom trenutku ne biva narušena, niti poljuljana. 
             
Iako su sudbine ljudi o kojima piše ponovo obilježene političkim i ideološkim silnicama Kovačev je novi roman ipak lišen oštre društvene kritičnosti koja je karakterizirala njegova prethodna djela. Unatoč nokturalnosti naznačenoj u podnaslovu, autorov je izričaj puno manje opor i turoban u odnosu na ostatak piščeva opusa, a erotika koja je jedan od Kovačevih najčešće rabljenih motiva, u novome je romanu prisutna tek u naznakama i u puno blažoj varijanti, što je također u cilju omekšanja iskaza, odnosno ostvarenja blagog i melankoličnog ozračja, kakvo je i imanentno sjećanjima, odnosno podvlačenju crte pod prijeđeni put. Pojedine su dionice novoga romana nabijene izrazitom emotivnošću što posebice odlikuje zaključnu epizodu posljednjeg pripovjedačevog susreta s ocem u sanatoriju.

Tijekom toga susreta pisac otkriva jednu novu, dotad još nepoznatu stranu očeva karaktera, doživljavajući ga na poseban način, „kao novo srodstvo, kao nepoznatog oca, ali nažalost na njegovu samom kraju, kad je čak i za svijeću kasno“. Iako svjestan svoga kraja koji je sve bliži - pa tako i svoj boravak u sanatoriju nije nazivao liječenjem već „vježbom da se umre bez žaljenja“ - pripovjedačev otac tijekom tog susreta – koji se sastojao čak i od čitanja oporuke – neprestano održava veselo raspoloženje i time ponovo iskazuje vlastitu opsjednutost „vedrinom smrti“. A ta je ljubav prema crnom humoru baš kao i sklonost nelinearnom pripovijedanju – otac je naime smatrao da je pripovijedanje bez digresija sporo i dosadno – tek dio očeva nasljeđa, prepoznavanje kojega se u piščevu vlastitu „dvojničkom“ identitetu i karakteru nadaje vjerojatno i najosebujnijom odrednicom rukopisa. Izvrsnim romanom „Grad u zrcalu“ Mirko Kovač suvereno dovršava višesveščanu, ali i višedesetljetnu „vožnju uskotračnom prugom obiteljskoga vlaka“ kroz krševite predjele zavičaja, rasplićući magije života i halucinacije dječaštva na literarno nesvakidašnje moćan način te potvrđujući ponovo predjele djetinjstva kao nepresušno vrelo umjetničkog stvaranja.