Meni, koja sam ostala u začaranoj šumi nekog vlastitog svijeta, knjiga je još uvijek najdraži dar, neopisiva vrednota i najljepši su mi oni trenuci koje mogu provesti među pjesmama meni nepoznatih ljudi i osjećati kako ih na poseban način upoznajem. Tako i Aidu, koja mi je sve rekla, ali se krije u onome što mi je prešutjela.

„Desni mozak“ je zbirka suočavanja sa sobom. Upoznavanja sebe uranjanjem u svoje najdublje bunare duše. To je zbirka emocija nakupljenih u mladom biću koje je tijekom određenog vremena dokučilo kako u njemu šćućuren čuči pjesnik – još malo uplašen sam od sebe, još trunku nesiguran u sebe, još s pitanjem koje vrišti: Jesam li to doista ja!? Prava ja!?? Pjesmu po pjesmu Aida dolazi do odgovora.

Da, to sam ja i zato što jest tako drugim očima gledam svijet i sve što se oko mene događa. Zato što to jest tako, ne uspijevam napisati one „najljepše pjesme koje nikome ne trebaju“ – jer toliko malo ljubavi mlado biće osjeća u zraku zagađenom zloćom i nedostatkom moralnih normi, izostankom svake potrebe vaganja životnih vrijednosti. A pjesnik to čuje svojim srcem i ne može ostati nijem. Svaka je njegova pjesma novi vapaj za ljepotom koju smo počeli pronalaziti u tragovima oko sebe.

„Desni mozak“ je i zbirka spoznaje. Kako smo sve češće pusti otoci i kako nas neke sile koje ne možemo kontrolirati sve više i više udaljavaju jedne od drugih. Spoznaje kako je prošlost prošla, a da bismo dočekali budućnost moramo si pod svaku cijenu pronaći jednu svoju „ljubičastu zemlju“. No, to je i zbirka potrebe reći! Zbirka koja kazuje da ravnodušnost nije more koje je potopilo svijet. Aida zna snagu riječi i neće se libiti upotrijebiti ih, ona jednostavno odbija mogućnost da baš ništa ne pokuša kako bi promijenila stvari na bolje i neće dopustiti da njen boravak ovdje postane i ostane besmislen!