Sedam prevedenih knjiga na hrvatski u zadnjih devet godina (Kako vam Proust može promijeniti život, Utjehe filozofije, Ogledi o ljubavi, Seks, šoping i roman, Ljubim i pričam, Umijeće putovanja, Statusna tjeskoba), britanskog 40-godišnjeg filozofa i psihologa Alaina de Bottona čine jednim od najpopularnijih suvremenih stranih autora u nas. Njegov je uspjeh još veći ako znamo da se u slučaju tih knjiga radi o publicistici, odnosno esejističkim knjigama, što je ipak manje obljubljena vrsta štiva od beletristike.

No, za razliku od dosad prevedenih knjiga koje su svoju popularnost jednim dijelom osvojile zahvaljujući autorovoj strategiji da esejistiku piše na način blizak romanesknom pripovijedanju, s velikim udjelom autobiografičnosti i konfesionalnosti u cilju recipijentove identifikacije s pripovjedačem, nova de Bottonova knjiga ''Arhitektura sreće'' gotovo je u potpunosti lišena takvih postupaka, te je pisana, uvjetno rečeno, ''udžbenički'', s manje literarnih pretenzija. To je ipak čini donekle manje prijemčivom od prijašnjih knjiga u kojima je ideje, zaključke i promišljanja o ljubavi, umjetnosti, psihologiji, kulturi, filozofiji, književnosti, putovanjima i tjeskobama koje muče suvremena čovjeka de Botton obogaćivao brojnim autoreferencijalnim dionicama i nerijetko uz ironijom obojen humor na vlastiti račun, što je u priličnoj opreci s uvriježenim, klasičnim i prevladavajućim načinom pisanja publicistike i esejistike.

Neupućenu bi se čitatelju na osnovu prethodno izrečenog de Botton možda mogao učiniti srodnim našemu Igoru Mandiću, što bi bio ishitren i neutemeljen zaključak – de Bottonove su knjige naime pisane u terapeutskoj maniri (ali donekle i nakani) bliskoj knjigama o samopomoći (od kojih su ipak puno manje površne i otkrivaju veliku autorovu erudiciju i znanje o mnogim područjima ljudskog života, što kod pisaca knjiga spomenute vrste ipak nije slučaj) dok je Mandićeva misija da trgne, unespokoji, uznemiri i probudi u žabokrečinu intelektualne lijenosti uronjenog čitatelja (ali i predstavnike vlasti).
 
Kao što u jednom intervjuu i sam naglašava, Alaina de Bottona privlači analiziranje psiholoških čimbenika i traganje za odgovorima na pitanja poput - zašto se ljudi zaljubljuju, što je samoća, što našim životima daje smisao - na tragu čega je i u svojoj novoj knjizi ''Arhitektura sreće'', u kojoj se bavi ljepotom i njezinim utjecajem na čovjekov život. Svoju knjigu ''Umijeće putovanja'' de Botton je zaključio apostrofiranjem vlastite naklonosti ideji Xaviera De Maistrea iz njegove knjige ''Putovanje po mojoj sobi'' gdje čitatelja potiče na otvaranje očiju i razdvajanje vlastite okoline od pukih uporabnih svojstava kojima je inače obilježena, u cilju uočavanja ljepote u detaljima predmeta iz najbližeg nam svakodnevnog okružja, čime život otkrivamo u svoj njegovoj višestrukosti, bogatstvu i zanimljivosti. Na tome tragu, u  ''Arhitekturi sreće'' de Botton nastoji čitatelja otvoriti prema misli da naš okoliš i njegov izgled utječu na naše raspoloženje i način na koji razmišljamo te se trudi da uočimo koliko je naš identitet neizbrisivo povezan s mjestom na kojem se nalazimo i prostorima u kojima boravimo, ali i koliko se s njima mijenja.

Njegova je teza da boravak u ružnoj sobi može u nama probuditi misli o ispraznosti života, dok nas osunčana soba popločena vapnencem boje meda može ispuniti najsvjetlijim nadama. Prihvatimo li legitimnost tih tvrdnji, suočit ćemo se s cijelim nizom novih pitanja i onom mučnom točkom oko koje se vrti dobar dio povijesti arhitekture. To je naravno pitanje: kako zapravo izgleda lijepa zgrada, i što je to uopće ljepota? U najvećem dijelu svoje knjige de Botton nastoji iznaći odgovore upravo na ta pitanja, i to na način da, u obliku svojevrsnog udžbenika iz povijesti arhitekture, kronološkim redom putuje kroz etape razvoja arhitekture iznoseći primjere lijepih i manje lijepih zgrada i građevina i ukazujući na razloge zbog kojih se pojedini arhitektonski uradci smatraju uspjelima i lijepima te naglašavajući zašto neki od njih ne zaslužuju divljenje. U tu svrhu de Botton je knjigu ispunio s više od stotinu fotografija i nacrta građevina na koje se u tekstu referira i na čijim primjerima obrazlaže svoja promišljanja, što čitatelju uvelike olakšava razumijevanje njegovih tvrdnji.
 
U knjizi de Botton donosi pregled razvoja promišljanja arhitekture, uz rasprave o ljepoti obuhvaćajući i razmatranje funkcionalnosti građevina, a veliku pažnju pridaje i ambijentiranosti zgrada, njihovoj uklopljenosti u okoliš te komunikativnoj moći svih objekata, kako predmeta koje koristimo u svakodnevnom životu tako i prostora i kuća u kojima boravimo. Pri pisanju o ekspresivnom potencijalu građevina i njihovoj asocijativnoj komunikacijskoj moći, posebice apostrofiranima na primjerima vjerske arhitekture (npr. katedrale kao divovski dragulji od kamena i stakla koji su trebali raj iz svetih knjiga učiniti vidljivim) do izražaja dolazi autorova, u ovoj knjizi uglavnom zatomljena literarna pretenzija. Pišući o vjerskoj arhitekturi de Botton dolazi do još jedne od svojih važnih teza, one o ekvivalentnosti vizualne i etičke domene – da lijepe zgrade posjeduju moć da nas usavrše, moralno i duhovno, odnosno da je lijepa arhitektura ustvari verzija dobrote u neverbalnom idiomu. No, osim nesvjesnog utjecaja zgrada i njihovog izgleda na naše razmišljanje i raspoloženje, pa možda čak i na naš karakter, de Botton u knjizi apostrofira i funkciju arhitekture kao spomenika našeg identiteta, odnosno naše žudnje da se posredstvom kuće u kojoj živimo prikažemo svijetu pomoću registra koji se ne svodi na riječi – našeg nastojanja da jezikom predmeta, boje i opeke svijet dozna tko smo mi.

De Botton se ne libi zakoračiti i na sklizak teren pitanja ukusa, te se u nekoliko poglavlja trudi osvijestiti psihološki mehanizam koji se krije iza našeg shvaćanja za lijepo, a koji nam omogućuje da pobjegnemo od dvije velike estetičke dogme: shvaćanja da postoji samo jedan prihvatljivi stil, ali i mišljenja da su svi stilovi jednako vrijedni. Pri naglašavanju prisne povezanosti našeg vizualnog ukusa i našeg osjećaja za vrijednosti de Botton se poziva na Stendhala, čiju je tezu o ''ljepoti kao obećanju sreće'' zapravo uzeo kao moto svoje knjige (apostrofiran već i u višeznačnom naslovu knjige), ponovo nas time podsjećajući na svoju tvrdnju o potrazi za srećom kao temeljnom ljudskom nastojanju, koju opetovano obrazlaže i u ovoj, kao i što je to činio i u svim prethodnim knjigama. U svojim dosadašnjim djelima de Botton je teme poput filozofije i psihologije, u akademskim časopisima obrađivane na širem čitateljstvu nepristupačan i često nerazumljiv način, pokušao učiniti prijemčivim i lakše shvatljivim, što mu u novoj knjizi ponovo uspijeva, ovoga puta s arhitekturom, i opet uz pregršt popratnih ilustracija, fotografija, citata i referenci na brojna ugledna imena iz povijesti književnosti, umjetnosti i filozofije.