Kako ocjenjujete svoja dva mandata na čelu Hrvatskog novinarskog društva?

- Nisu bila baš puna dva mandata. Drugi mandat je skraćen za otprilike osam mjeseci, jer je promijenjeno vrijeme održavanja skupštine. Ukupno, dakle u tih sedam godina i četiri mjeseca, moja je generalna ocjena da je HND postigao neki veći ugled u javnosti, nego među samim novinarima, pogotovo među onima koji nisu članovi HND-a. Doista je objektivan problem to što je u cijelom tom razdoblju bila ekonomska kriza. Ona se od 2008. godine naovamo itekako odrazila na medije, ponajviše tiskane. Možemo reći da smo svi mi kao novinari prije živjeli bolje nego što živimo danas. To je i objektivan razlog što je raslo nezadovoljstvo novinara zadnjih, recimo, šest godina.

Raspolažete li nekim konkretnim podacima koliko je novinara ostalo bez posla u tih šest godina?

- Ne postoje precizni podaci. Ministarstvo kulture, izrađujući medijsku strategiju, baratalo je s izračunima koji su čak išli do 35 posto ugašenih radnih mjesta u medijima. Oni su do tog postotka došli na osnovu statistike. Zadnji popis stanovništva je pokazao da u Hrvatskoj imamo oko 4.900 novinara, od kojih otprilike njih tisuću ne radi. Pretpostavka je da su to uglavnom diplomirani novinari koji se još nisu zaposlili, ili su pak izgubili posao. U svakom slučaju, stoji ocjena da su mediji u lošem stanju, iako nikad nisu bili više čitani, gledani i slušani nego danas. To je tako zbog novih tehnologija, novih medija. No, problem je naplatiti tu gledanost, čitanost i slušanost. Teško je to i u najrazvijenijim zemljama, a kamoli kod nas. Novinarski posao je nedovoljno plaćen zadnjih nekoliko godina i tu valja naći neko efikasno rješenje. Treba iznaći model, možda deset različitih modela, tako da profesija može preživjeti.

"Novinarstvo nema više neovisnu poziciju" (FOTO: Lupiga.Com)

Je li se kriza osjetila i na članstvu HND-a?

- Osjetila se, nažalost. Ipak, manje nego što su pale naklade novina i prihodi, jer prema nekim podacima prihodi tiska su se u nekoliko godina prepolovili. Naše je članstvo za moja dva mandata palo za dvadesetak posto. Bilo je 3.300 članova kada sam došao, a sada ih je oko 2.600.

Ne mislite li da se kriza ipak najviše osjeti na medijskom sadržaju?

- Da, sve je više novinarstva koje je blisko PR-u. Novinarstvo nema više neovisnu poziciju. Nema, barem koliko bismo željeli, onog poštenog, pravog novinarstva, bez utjecaja sa strane,. Ako gledamo novinarstvo u cjelini, ključno su pitanje mainstream mediji. Imamo dosta neprofitnih medija, kao što je Lupiga i drugi. Oni rastu, sve su bolji i kvalitetniji i njihov rad treba podržati, jer ima veliku vrijednost, ali mainstream mediji nose novinarstvo. Moramo pogledati četiri - pet glavnih listova u zemlji pa vidjeti je li tu kvaliteta bolja nego ranije. Uvjeren sam da nije. U odnosu na ranije godine, kvaliteta novinarskog sadržaja je pala. Drugi problem je govor mržnje, koji se sve više javlja, a koji je također postao izražen u ovim godinama ekonomske pa i društvene krize. Naprosto, postoje neki mediji koji se ni ne mogu nazvati medijima. Prije svega govorim o internetskim portalima, s kojima ne znate što napraviti, jer ih ne možete ni tužiti. 

Možete li konkretno imenovati o kojim se portalima radi?

- Mogu, to je svakako, na prvom mjestu, dnevno.hr, s kojim mnogi imaju problema. Oni optužuju bez ikakvih činjenica i argumenata. Često kleveću i vrijeđaju i to se ne stišava. Mnogi tekstovi objavljeni tamo ne mogu se zvati novinarstvom, jer se često jednostavno radi o izmišljotinama, pamfletima ili pozivima na linč. Ali ima i drugih, rekao bih parabraniteljskih portala, koje netko pokreće i tu ima također opasnih naplavina govora mržnje. Njih gotovo nitko ni ne prijavljuje zbog kršenja pravila novinarske profesije i nepoštivanja Kodeksa časti, jer ih se ni ne drži medijima.

"Mnogi tekstovi objavljeni na dnevno.hr ne mogu se zvati novinarstvom, jer se često jednostavno radi o izmišljotinama, pamfletima ili pozivima na linč" (FOTO: Lupiga.Com)

Što tu zapravo HND može napraviti?

- HND je nekoliko puta reagirao, a čini mi se da Vijeće za elektroničke medije u toj priči može puno više napraviti. I ovom prilikom bih želio reći – neki su čak za zabrane takvih medija kao što je dnevno.hr, ali ja nisam. Međutim, treba omogućiti i kažnjavanje govora mržnje, uvreda i kleveta. Nitko se zapravo ne bavi takvim medijima, jer ih se, kako rekoh, niti ne smatra medijima, ali to ne može biti nikakva isprika. Postoje tu i primjeri govora mržnje koji bi se mogli rješavati kaznenim zakonom, ali to bi uistinu morala biti tek zadnja mjera. Inače, u odnosu na medijske scene drugih zemalja, ne bih za hrvatsko novinarstvo rekao da stagnira više nego drugdje. U pitanju je opći trend, ne baš u cijeloj Europi, ali u ovom našem dijelu, nažalost, jeste. Kvaliteta sadržaja nepovratno pada, a taj problem je, između ostalog, prouzročen i malim tržištem. Mi se ne možemo mjeriti s velikim zemljama, koje krizu mogu puno lakše podnijeti, poput Njemačke ili Francuske. No, vidimo da je Hrvatska po ocjenama slobode medija, u ovom zadnjem izvještaju Reportera bez granica, čak nešto bolje plasirana od Italije. Ukoliko govorimo o regiji ili zemljama bivše Jugoslavije, Hrvatska uz Sloveniju stoji najbolje. Međutim, sve skupa nije baš za neku hvalu.

Je li vlasništvo nad medijima transparentnije nego u neka minula vremena ili još uvijek tu ima puno nepoznanica?

- Postoji zakonska obavezu da se vlasnici medija deklariraju, ali u nekim slučajevima ipak ne možete doći do pravog vlasnika bez puno istraživanja. Nepoznanica ima koliko hoćete. Teško se dolazi do imena pravih vlasnika, postoji dosta prešutnih i tajnih ugovora. To je problem koji bi morao riješiti novi zakon o medijima. Očekivali smo da će Ministarstvo kulture na vrijeme izaći s medijskom strategijom, na osnovu koje bi se predlagale promjene medijskih zakona, međutim sada vidimo da za to neće biti vremena. Rasprave o medijskoj politici su krenule, predviđeno ih je osam, i to će završiti negdje početkom ljeta, malo prije ljetne stanke u Hrvatskom saboru. Tada bi sve trebalo ići i na standardnu javnu raspravu, tako da mislim da neće biti zakonskih promjena u mandatu ove vlade. 

Svjedoci smo da su mainstream mediji za vrijeme Vašeg mandata masovno ukidali dopisništva u manjim gradovima. Čini se da mediji pokrivaju sve manje područje Hrvatske i zapravo Hrvatsku svode na Zagreb.

- U vremenu Interneta i u vrijeme neimaštine kao da strane dopisnike više nitko ne treba, ali Internet ne može biti izlika za ukidanje lokalnih dopisništava, jer on novinarski ne pokriva ono što se događa u provinciji. Novinarstvo je, nažalost, postalo više sjedilački posao, uz kompjuter. Mnogi su dopisnici stradali i uslijed trenda „multitaskinga“, gdje jedan čovjek snima, izvještava i na koncu montira, ako je riječ o televiziji i radiju. Jedan od glavnih problema novinarstva je to da lokalnih dopisnika ima sve manje i da se osjećaju sve ugroženiji, a njihov je novinarski posao ionako uvijek bio puno osjetljivi zbog lokalnih moćnika, koji su često opasniji nego moćnici u Zagrebu.

"U nekim slučajevima ipak ne možete doći do pravog vlasnika bez puno istraživanja" (FOTO: Lupiga.Com)

U Vašem mandatu se dogodilo i uvođenje kaznenog djela sramoćenja.

- Sabor je, srećom, izmijenio odredbu o sramoćenju, ali mi cijelo vrijeme tvrdimo da to nije dovoljno, jer smo tražili izbacivanje sramoćenja iz Kaznenog zakona. Još je 2013. godine došao na snagu novi Kazneni zakon, donijela ga je HDZ-ova vlast, a ova lijevo-liberalna nije ništa napravila da tu nešto promijeni. Cijelo vrijeme smo agitirali, i onda kada je HDZ spremao te izmjene zakona, da se potpuno dekriminaliziraju djela protiv ugleda i časti, da imamo samo građanske procese za naknadu štete, kao što je praksa u cijeloj regiji jugoistočne Europe. Kod nas se dogodio taj regresivni korak, predlagao se i povratak zatvora za klevetu. Srećom to smo uspjeli eliminirati u samom začetku pa zatvorske kazne ipak nisu ušle u Kazneni zakon.

Čini se da u sudstvu danas imamo trend prema kojem su novinari unaprijed krivi za sve za što ih se tereti.

- Da, brojni su pokazatelji tog trenda. Malo tko uopće može biti zadovoljan s našim sudstvom, pa tako njime ne mogu biti zadovoljni ni novinari. Sve češće suci presuđuju protiv novinara i to za stvari za koje se nekad uvijek sudilo u korist novinara. Posljednjih nekoliko godina imamo i udar na novinare u radnim sporovima. Češće gube radne sporove nego što je to bilo ranije, pogotovo u slučajevima „RPO zapošljavanja“, kada se zapravo radi o prikrivenom radnom odnosu. Ako novinar u redakciji provodi cijeli dan, koristi redakcijske resurse, ima sva zaduženja kao što ih imaju i njegove stalno zaposlene kolege, onda je to najobičnije prikrivanje radnog odnosa. Svugdje u svijetu postoje oblici honorarne suradnje, ali ako je posao vezan uz samo jednog vlasnika i točno određeno radno vrijeme, to nije nikakav „RPO“ nego mora biti radni odnos. Suci su tu vrlo nedosljedni.

Odnedavno imamo slučaj da je jedan odvjetnik koji zastupa visoko pozicioniranog političara optuženog za zlouporabu položaja i ovlasti postao vlasnik jednog od utjecajnijih dnevnih listova. Treba li takve stvari sprječavati?

- To je sukob interesa, dosta bjelodan. To područje nije zakonski regulirano. Ne može se propisati u ovim okvirima europskog zakonodavstava da primarna djelatnost izdavača bude samo medijska, nigdje to nije tako definirano. Tu je na djelu sukob interesa, a ono što se može i treba učiniti to bi trebao biti maksimalni pokušaj redakcije da bude potpuno samostalna, potpuno neovisna od vlasnika. Ali, teško je postići to danas kod nas.

"Problem je pisati i objavljivati priče o najvećim oglašivačima, a Todorić je najveći i najmoćniji" (FOTO: Lupiga.Com)

Kada je nedavno održan prosvjed Radničke fronte ispred Kulmerovih dvora, gdje živi Ivica Todorić, najkrupniji oglašivač u zemlji, Novi list je bio jedini komercijalni medij koji je kvalitetno izvijestio o tome. Jutarnji je imao tek crticu, HRT kratko izvijestio na četvrtom programu, a Nova TV ništa. 

- Da, trebalo je tom događaju dati veći značaj. Problem je pisati i objavljivati priče o najvećim oglašivačima, a Todorić je najveći i najmoćniji.

Što je s novcem koji su novinari i mediji izgubili na sudu zbog klevete, što su kasnije demantirala pravosudna tijela? Primjerice, Tomislav Merčep je uzeo novac od novinara koji su pisali o ratnim zločinima, a danas je optuženik za ta djela.

- Ne znam ima li pravnog lijeka za to, ali vjerojatno ima kroz ponovljene tužbe. Znam da je Viktor Ivančić pisao o tome. Vjerujem da se to može pokušati istjerati. Nitko, međutim, ne misli da je lako i prihvatljivo baviti se time. Naravno, ako je za nešto što je ranije proglašeno klevetom dokazano da je to bila istina, onda bi onaj koji je platio odštetu trebao dobiti taj novac nazad. 

Lani HND nije dodijelio nagradu za istraživačko novinarstvo, je li ove godine drugačije?

- Ove će godine biti dodijeljena ta nagrada. Prošle godine je žiri, koji je potpuno samostalan u svom radu, odlučio da pristigli radovi nisu zadovoljili kriterije.

S druge strane imate i ukidanje kolegija istraživačkog novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Postoje li nekakve niše u kojima za tu vrstu novinarstva postoji prostor?

- To su niše uglavnom neprofitni portali. Po meni je loše što je pravog istraživačkog novinarstva sve manje. To nema veze s nagradom HND-a. Prošle godine je očito bilo premalo radova, jer se istraživačko novinarstvo ne stimulira. Ono je skupo, a s druge strane je i opasno za onoga koji se njime bavi. Također, postoje znatna nastojanja da se ono cenzurira. 

Kandidati za vašeg nasljednika ili nasljednicu su Anton Filić, Nikola Kristić, Saša Leković, Gojko Marinković, Ana Raić Knežević te Nataša Škaričić. Imate li favorita?

- Ja sam u redakciji Novog lista, a naša je redakcija predložila Anu Raić Knežević. Ne bih htio dalje eksplicirati, ne bi bilo korektno. 

Ocjena vašeg mandata od 1 do 10?

- To neka ocijene drugi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com