Razgovor s Jasnom Babić vodili smo 3. svibnja ove godine, na dan kad je najveća istraživačka novinarka Hrvatske od strukovnog udruženja primila nagradu za životno djelo. Pojeli smo najprije slavljenički grah, a potom upalili diktafon. Iz stana u Sigetu, gdje smo se smjestili, pogled je pucao na nebo iznad Trnskog te na neboder Branimira Štulića, jedne od ikona Jasninog vremena. Razgovor, evo, objavljujemo sedam dana nakon njezine smrti, iako tako nije bilo planirano.

NOVINARKE LUPIGE OSVOJILE NAGRADE HND-A: Slobodu nam nitko neće dati!

OTIŠLA JE JASNA: Nema sprovoda, samo golema ostavština

Jasna nam je govorila o svom životnom putu, o novinarstvu osamdesetih i devedesetih, odnosno o novinarstvu kakvo imamo danas. Pričala nam je o društvenoj sceni svoje mladosti, o svijetu kriminalnog podzemlja s kojim je upoznavala svoje čitateljstvo, o kolegama i izdavačima s kojima je radila. Govorila nam je o sebi i svojoj posljednjoj velikoj temi - vješticama. Ispalo je da je ovo njezin oproštajni intervju. Znamo da ne bi imala ništa protiv. Imali smo bjanko potpis.

Je li vrijedilo baviti se sve ove godine novinarstvom?

- Je.

Nisi nikad pomislila da je u pitanju besmislen posao?

- Ne. Osim toga, ja nisam ni sposobna nešto drugo raditi. Ako ti kažem da sam to u svojoj desetoj godini poželjela bit', onda znaš koliko sam tvrdoglava i koliko volim novinarstvo. Usput rečeno, digresija, prvi tekst u životu objavljen mi je u sarajevskim Malim novinama, kad sam imala deset godina.

O čemu je bio?

- Bila je to vijest o otvaranju pruge Zadar – Knin.

Koji su tvoji motivi za bavljenje novinarstvom?

- Moj motiv je bio radoznalost. Željela sam znati što se događa iza kulisa. Beskrajna radoznalost prema ljudima. Ja ljude obožavam. Ne političare. Oni baš i nisu ljudi, ne.

Šta su oni?

- Oni su bezlična bića koja upotpunjavaju nekakvu nomenklaturu. To su ljudi koji igraju uloge. To nisu ljudi koji žive.

Kažeš da si bila radoznala i da si voljela ljude. Što si na koncu o ljudima zaključila?

- Pa, zaključila sam da ljudi pokušavaju preživjeti u svakoj mogućoj situaciji, sa sredstvima koja imaju. Ako je sredstvo da preživiš to da vičeš – živio Pavelić, onda ćeš vikat' – živio Pavelić. Ako misliš da je jedini način da preživiš neka druga parola, onda ćeš vikati tu parolu. Ako misliš da ne možeš preživjet', onda ćeš zbrisati vani kao što su zbrisali gastarbajteri u bivšoj Jugoslaviji ili kao što danas brišu djeca. Kad kažem – preživjeti, ne mislim samo na primarne potrebe. Mislim na atmosferu; da ti nemaš s kim popiti kavu, da nemaš s kim otići u kino, u kazalište...

"Političari su bezlična bića koja upotpunjavaju nekakvu nomenklaturu" - Jasna Babić (FOTO: Privatna arhiva)

Pričaj nam o svojoj mladosti. Stjecajem okolnosti, družila si se s nekim od najvećih ikona hrvatske popularne kulture. Između ostaloga i s Branimirom Štulićem, koji je bježao iz ovog nebodera, u koji gledamo, u vašu studentsku sobu.

- Da, dolazio je u studentski dom, jer se nije slagao sa starim, ali nije on jedini. Rundek je isto tako dolazio u tu sobu, kod Bože Kovačevića. Naprosto, svi smo bili na sličnim ili istim fakultetima i mi smo se svi poznavali. Moja cimerica je, recimo, bila i Tamara Obrovac. Cimer mi je bio i Aki Rahimovski. To je od ovih, kao, popularnih. Zajedno smo se borili. Ja sam se borila tamo da pišem po studentskim listovima, Aki se borio za nastupe, ovaj se borio za svoje, onaj za svoje... Tako se živjelo i naravno da su nam se životi ispreplitali.

Smiješna je anegdota da ste Štulića znali potjerati iz sobe, jer je bio dosadan s gitarom.

- Je, je... Svirao je po cijeli dan i onda bi mu navečer Božo Kovačević, kod kojeg smo mi bili ilegalci, rekao ovako: "Brane, mi bi ugasili svjetlo, jer stvarno više ne možemo". Johnny bi mu odgovorio: "Samo vi ugasite, mogu ja i u mraku".

I dočekala si da od njega naprave mit.

- Pa neka. Volim da mi mitologiziraju prijatelje. Johnny nikome nije naškodio. Ostavio je dobre stvari iza sebe. Doduše, nikad nisam bila ljubitelj njegovih hitova. Ja sam Ekatarina Velika. Meni on nikad nije legao, ali mi je bio drag.

Smetalo ti je kad su mit pravili od Zvečke i Blata.

- Smetalo mi je, jer su to radili ljudi koji su imali neku medijsku moć. Pavić je želio svoju mladost učiniti senzacionalnom i subverzivnom, ali toga nije bilo. Najzaslužniji je za sve to bio Duško Ljuština. Otvorio je more klubova i dao razbarušenim klincima da se zabavljaju. Tako je bilo. I onda je nastala velika produkcija punka i rocka.

Je li te razočarala tvoja generacija?

- Nije. Ovisi... Nisam ja od cijele generacije niti očekivala da će biti nešto, ali, recimo, užasno sam ponosna na jednu Tamaru Obrovac. Znam kako se mučila i kako je počinjala, dokle je dogurala i fenomenalna je! Onda, strašno sam ponosna na Milu Kubata iz forenzičkog centra, kojeg poznajem i koji je napravio nešto stvarno odlično. Sead Alić! Na njega sam također ponosna.

Jasna Babić i Magdalena Obradović na početku novinarskih karijera (FOTO: Tone Stojko)

Jesi li mogla osamdesetih, na početku svoje karijere, osjetiti da će se država u kojoj živiš raspasti na nekolicinu manjih država?

- Početkom osamdesetih - ne, ali negdje od '86. godine i dalje - da. Sjećam se prvog susreta s Miloševićevim mitingom, bio je u Novom Sadu. To je bila takva eskalacija fašizma, s petokrakom zvijezdom. Bilo mi je potpuno jasno da ja ne želim s tim ljudima živjeti u istoj državi. Ja koja sam potpuno anacionalna s tim ljudima nisam željela više živjeti. A onda je na njihovom valu proizveden Tuđman. Nisam željela niti s Tuđmanom živjeti, jer je Tuđman staljinist, koji je vrlo lako postao nacionalist. Svako tko se ozbiljno pozabavi njegovim likom i djelom to će vidjeti.

Kakva je bila selekcija u medijima kad si započinjala? Je li se gledao politički pedigre?

- To se gledalo, naravno. Do osamdesetih nisi mogao biti vodeći novinar Vjesnika ili televizije ako nisi bio u Partiji ili ako nisi imao važnog tatu ili mamu. Sredinom osamdesetih, kad sam bila primljena u Danas, ja sam ostala zapanjena. Svom uredniku Gojku Marinkoviću sam rekla: "Gojko, moraš znati, ja ti nisam u Partiji i ne namjeravam biti". On na to kaže: "Koga to više briga". Eto, to su bile te prijelomne godine. Počela je nastupati demokracija. I taman se otvorio neki prostor demokracije, a onda su se gospoda u svim republikama potrudila da se to zatvori ratom. To je moja impresija.

Misliš li da je to bio dogovoreni rat?

- Nije bio dogovoren. Dogovaralo se poslije. Moraš razgovarati i dogovarati se. Ali, svima je rat bio dobrodošao. Dobrodošao je, naravno, Miloševiću, a dobrodošao je Tuđmanu. Pogledaj ti tu generaciju. Tuđmanova generacija i onih koji su bili oko njega, poput Šime Đodana, zapravo je generacija komunista iz pedesetih i šezdesetih godina. To su ljudi koje je Tito maknuo s funkcija, jer je morao, pogotovo kad se Jugoslavija otvorila prema Zapadu. On nije znao što bi s njima. Bili su demodirani i nisu znali ništa osim glupe povijesti. Fino ih je maknuo, dao im mirovine i oni su zbog toga bili - to se sve vidi u Tuđmanovim dnevnicima - to je frustrirano, to je gnjevno.... Ali to je sve i Srbima napravio! Šta da s njima radiš.

Jasna Babić u mladim danima (FOTO: Privatna arhiva)

Što očekuješ, koliko će još dugo naš "domoljubni zadatak" biti da mrzimo Srbe?

- Nemam pojma, ali ja mislim da ti je to isto predstava. Imaš onih koji dobro žive zato što demonstriraju mržnju prema Srbima ili preživljavaju, imaš neke koji su doista zlopamtila, nekog tko je doista izgubio, jer su mu nekog ubili i koji hrani - tako je bilo nakon svakog rata - to svoje sjećanje i mržnju i ne znam što. Lažu. Ja sam izgubila nekoliko bliskih ljudi i znam koliko bol traje. Ona traje, ali nije istog intenziteta da ti nekog mrziš zbog toga, kužiš? Naravno da lažu i rade predstave, ali - civilizacija je jedna velika predstava.

Iz vremena osamdesetih duboko ti je u sjećanju ostao novinarski zadatak: "Polet on the road".

- Je. To je bio moj oproštaj od Jugoslavije, '86. godine. Povod je bio Kosovo, s kojim je počeo raspad Jugoslavije. Išli smo autostopom, fotić i ja, od Jesenica do Đevđelije, i to samo s turskim kamiondžijama. Upoznala sam, reklo bi se, male, obične ljude. U razgovorima s tim ljudima skužila sam da tu baš nema puno šanse. Svi su bili zbog nečega frustrirani, svi su bili zbog nečega razočarani. Čak ih nije gušila egzistencijalna muka ove vrste, koja je danas puno prisutnija nego što je bila onda. Naprosto, ubila ih je laž, laž i laž.

Ali sličnu situaciju imamo i danas.

- Pa da. Država ti nije, niti jedna, u stanju nešto ozbiljno napravit. Pogle Europsku uniju. Sve je to u regresiji.

I gdje završava?

- U raspadu. Završava raspadom. Ali mislim da je to jedan civilizacijski problem. Moji se prijatelji sa mnom ne slažu, jer misle da je ova informatička revolucija nešto supstancijalno novo. Ja mislim da nije.

Na jednom od novinarskih putovanja (FOTO: Privatna arhiva)

Bojiš li se da bi ova zemlja mogla završiti u fašizmu?

- Neće ništa više ili manje od Europe. Mi smo cijelo vrijeme odjek zbivanja. Tu nemaš moći. Neki dan sam zaključila da su jedina dva moćna, doista moćna Hrvata bili Zrinski i Tito. Osim njih, ti nemaš moćnih ljudi.

Možeš li naslutiti gdje ide Hrvatska?

- Ne. Ja mislim da ova država uopće nema smisla. Ovdje političari uopće ne znaju smisao posla koji rade. Ništa nije određeno; oni ne znaju koji su ključni orijentiri, oni ne znaju osnovne ekonomske zakonitosti. Zato smo dobili Agrokor. Oni ne znaju ni što je socijalizam, ni što je kapitalizam. Zato smo dobili Agrokor.

Radila si za gotovo sve velike novine u Hrvatskoj, za Polet i Danas u Jugoslaviji. Koje razdoblje karijere smatraš najupečatljivijim?

- Rat. Raspad Jugoslavije i rat. Ja mislim da je to u svakoj novinarskoj karijeri najupečatljivije. Gledala sam raspad života, cijelu svoju generaciju potamanjenu, ovako ili onako. Bez obzira da li se ljudi moje generacije danas u svojoj braniteljskoj dreci osjećaju ugodno. Ja u njima vidim očajnike i znam da su otpisani i preskočeni. Nema tih novaca, nema tih penzija koje njima mogu nadoknaditi prisilne mirovine i uništavanje najaktivnijih godina života.

Mnogi tvoji kolege, koji su počeli s tobom, iz tih osnivačkih priča izišli su kao vrlo bogati ljudi.

- Neki. I gomila njih bez ičega.

Osjećaš li se nepravedno zakinutom?

- Prvo, ja sam od Globusa dobila stan. Ja zadovoljna. Kao osnivačica sam radila za stotinu maraka plaće. Kad su skupili neke pare, kad su pare počele dolazit' – meni su oni kupili stan. Mislim da oni meni ništa ne duguju. Kao niti ja njima. O Nacionalu ne bih htjela ništa pričati. Pokoj mu duši. On me stvarno izvarao. Pukanić. Ali, nije važno. Na kraju krajeva, kako mi je rekao – ja sam se bila malo uvrijedila, a zapravo je rekao istinu – ja zapravo ne znam biti bogata. Ja ne znam što bih s bogatstvom.

Na novinarskom zadatku (FOTO: Privatna arhiva)

Pukanić je ubijen. Nikad nismo došli niti blizu odgovora o naručiteljima njegovog ubojstva.

- Nisam bila u prilici da budem istraživački novinar koji će se baviti njegovom smrću, a mislim da ne bi čak bilo niti teško doći na trag odgovorima, ali nikom nije pružena šansa da se time bavi.

Da si se mogla time baviti, odakle bi počela?

- Počela bih od njegove novinarske konkurencije. To ne znači da mislim da je njega Pavić dao ubiti. Počela bih, da sam policajac, s time da najprije sve njih ispitam. Ispitati i mene, jer sam i ja bila ljuta na njega. Imala sam razlog. To se tako radi. Oni su istog trenutka krivom oglasili neku duhansku mafiju. I tu je završila priča. Je'l se tako rade istrage?

Misliš li da je policija namjerno traljavo napravila istragu Pukanićevog ubojstva?

- Apsolutno. Apsolutno..., jer su se ovdje jako uplašili. Ja sam uvjerena da njegovo ubojstvo ima veze s ubojstvom male Hodakice.

Ta je istraga također bila čudna?

- Isti ljudi su je radili. I ja nisam sigurna da je Niko Franjić samo kolateralna žrtva. Pogledaj njegovu biografiju pa ćeš vidjeti da je on radio za "službe" i da se u Nacionalu pojavio upravo kad je Pukanić svima oglasio kako održava vezu s Gotovinom. Dakle, ja ne bih ništa isključila. Da ti ne kažem da je u toku bila vrlo čudna prodaja Nacionala.

Jasna Babić (FOTO: Privatna arhiva)

Postoji li danas uopće istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj?

- Ne može postojati kad te izdavač ne pušta iz redakcije. Moraš s karticom ulaziti unutra, evidentirati radno vrijeme, inzistirati na izjavama... Ne vidiš živog čovjeka. Ti vidiš samo glasove političara. Najdalje što se ode – ode se na Markov trg. I tamo se čeka: molim vas, komentar. Možete li komentirati ovo ili ono. Je li tako? A da bi bio istraživački novinar, ti moraš imati mjesec dana da radiš samo jednu temu. Tko će ti to dati?

Možeš li ukratko reći, što je važno novinaru znati kad se baci na istraživanje neke priče?

- Najprije se treba pouzdati u logiku. Da li je to što ti se servira logično? Moraš dobro poznavati tko plasira informaciju i u kojim okolnostima. Ako si dobro obaviješten o kontekstu, laž ćeš lako prepoznati, jer ona strši. Ne uklapa se u ono što znaš. Treba procijeniti i osobu koja plasira informaciju, odnosno znati njezine motive, ali ključno je uzdati se u logiku i vlastiti zdrav razum. Naravno, bitno je i iskustvo.

Kolegama koji su u vrijeme socijalizma pisali, govorili i radili jedno, dok danas pišu, govore i rade nešto potpuno drugo također ništa ne zamjeraš. Primjerice, Milanu Ivkošiću. Nemaš prezira prema tim ljudima?

- Nemam. To je njihov izbor. Neka oni svojoj djeci jednog dana objašnjavaju. I svima ostalima. Ja nisam sudac, nisam svećenik i znam da je u pitanju egzistencija. Ja mislim da Ivkošiću ne bi bilo lako da je morao napraviti ono što sam ja napravila, okrenuti leđa Danasu i reći: bok, odoh ja u prvu privatnu novinu koja se osniva. Kad se Partija prešaltavala u HDZ on je nešto morao napraviti. Ne mogu mu zamjeriti zbog toga. To je pitanje kakav ćeš život izabrati.

Kakvo je danas novinarsko tržište?

- Ono ne postoji. Kako će postojati? Izdavači proizvode novine. To ti je ista priča, to je isti zatvoreni krug. Treba samo još malo vremena. Isprofilirat će se portali na Internetu koji će biti poštovani i oni koji neće, kako to već biva. Tako je bilo i s novinama. U Jugoslaviji smo imali one čikove i... strašne stvari. Bilo je žutila koliko ti srce želi.

Jasna Babić s majkom Olgom (FOTO: privatna arhiva)

Ne misliš da su današnje okolnosti u kojima živi novinarstvo dramatične?

- Jesu, zbog izdavača. Izdavači žele jeftine i obezvrijeđene novinare. Izdavači žele ono što je Pavić rekao u jednom trenutku, da im novinari dolaze na posao s grčem u želucu. Ako ti novinari dolaze na posao s grčem u želucu, u redakciju negdje na kraju grada, ako se iz redakcije ne mogu maknuti osam, devet sati – onda ćeš takve novine i dobiti. Pavić je zaboravio da smo imali najbolje novine dok smo radili za stotinu maraka i bili veseli što dolazimo u redakciju, što nam on uređuje novine, što je dobar urednik pun ideja... On je to zaboravio, ali ja nisam. Propao je zato što je to zaboravio. I Pukanić je ubijen..., i Pukanić je propao zbog takvih stvari. Počeo je propisivati kako će se novinari oblačiti, monopolizirao je političke veze... Novinar treba pisati o političaru, a on mu ne dozvoljava da do njega dođe, jer će to Puki obaviti pa mu prenijeti što je ovaj rekao.

Država danas izdavačima dnevnih listova pogoduje u iznosima od preko stotinu milijuna kuna i o tome nitko ne govori. Kad je država napravila fond koji davao tri milijuna kuna za rad malih, neprofitnih medija – na noge se digla cijela Hrvatska.

- Naravno. Ti znaš da je u kodu fašizma da najprije nasrne na najslabijeg, jer fašizam je u osnovi kukavička stvar. Druga stvar, njima u tim medijima trebaju izdavači, a ne novinari. Treba im netko s kim se mogu dogovoriti. Onda tu padaju novci. Osnovni grijeh počinili su izdavači. Njihova ideja je da novinari ne budu cijenjeni, da ne budu poštovani i da budu kukavice. To sam vidjela kod Pavića. On se počeo bojati svojih novinara. Nije ih mogao kontrolirati, jer su imali svoje veze, pa ih je sve gurnuo u jednu zgradu i zaključao. Ne samo Pavić. Nije ni Styrija ništa bolja. Svi su oni isti.

Je li se u tvojoj karijeri ikad dogodio neki moment koji bi bio raskrsnica. Je li ti ikad ponuđena nagodba?

- Misliš mito? Meni nikad nitko nije nudio nikakvo mito. Na žalost. Možda bih bila u dilemi, u iskušenju. Nikad se ne zna.

Prošle godine sam vidio da te Josipović ljubi na Trnjanskim kresovima. I ove godine ideš na kresove.

- Pa svake godine idem. Moram odati počast nečemu komunističkom.

Zašto? Zbog majke partizanke ili...?

- Pa, zato što ja vjerujem u komunističku ideju. Lijevu ideju. Da sam slučajno vjernik, zašto bih se ja morala odreći Isusa Krista zato što je Bozanić kreten? Isto tako - zašto bih se ja morala odreći Karla Marxa zato što su političari, prevaranti i zgubidani napravili od njega čudovište? Razumiješ? I neću.

Jasna Babić na terenu (FOTO: Privatna arhiva)

Što kažeš na česte prigovore na (ne)objektivnost novinara koji se usude iznijeti svoja politička stajališta?

- Pa neka mi pokažu objektivnog novinara! Novinar nije objekt, u pičku lijepe materine. On ima potpis, svoj lik i djelo. On odgovara za svoje riječi. Jesi li ti objekt? Pa..., mislim, ti nisi stvar! Onda neka filaju informacijama kompjuter i neka izvlače objektivne vijesti, da vidimo na što će to ličiti.

Radila si s jedne strane s političarima, a s druge – sa svijetom organiziranog kriminala. Puno puta si govorila da su kriminalci pošteniji od političara. Zašto tako misliš?

- Oni mi nisu lagali. Oni imaju svoju omertu i vjeruju čovjeku na riječ. I to je neko poštenje. Oni ti kažu koliko misle da mogu, zataje nešto što bi njih odvelo na sud, a ono koliko su ti rekli – to je uglavnom točno, savršeno. To je moje iskustvo s krimosima. Nitko od njih me nije prevario. Ako daš čovjeku časnu riječ – ne možeš je prekršiti. Ali nikom.

Nisi se bojala da bi te netko mogao ubiti?

- Nisam. Zašto bi me netko ubio kad ih nisam prevarila, niti su oni mene prevarili?

Jedan od tvojih glavnih informatora bio je Veselin Marinov, Bugarin koji je radio za hrvatsku službu, za Perkovića. Možeš li nam reći nešto o njegovoj sudbini?

- Sve piše u knjizi. Koknut je jer je gurao nos u stvari u koje nije smio. On mi je povjerio stvari koje možda ne bi povjerio drugom novinaru.

Kako si doživjela njegovo ubojstvo?

- Bilo mi je grozno teško.

Jasna Babić (FOTO: Privatna arhiva)

Ubio ga je Vinko Žuljević Klica, koji je prije par godina također ubijen, a godinama prije toga u ovom društvu je slovio kao vrlo ugledan čovjek.

- To su vremena o kojima pišem u svojoj knjizi, kad se od jedne mafijaške organizacije, koja je regrutirana iz vojnih krugova – HVO-a, stvarala državotvorna, odnosno poželjna mafija. I onda su se na sudskom procesu rješavali druge, koja im je bila konkurencija.

Nisi se bojala prijetnji. Znam da ti je jednom prijetio čovjek optužen za ubojstva u Pakračkoj poljani.

- Jeste, tamo ispred Nacionala. Objavila sam neki tekst o njima. Čak sam morala biti jako pažljiva i bila sam jako pažljiva. Tip je tražio da se sa mnom nađe i rekao: ja ću tebi oči iskopat', noge ću ti polomit'. Pitam ga: šta je bilo? Ti, kaže, nećeš dobro proći u životu. Rekla sam mu: znaš šta, goni se u tri pičke materine! Tip je nestao u stolici. Bio je potpuno zapanjen takvom reakcijom. Zapravo. onda skužiš da su to kukavice. Dok im politika čuva leđa, dok im država čuva leđa – oni mogu svašta. A kad se nađeš pred njima i zauzmeš njihov gard, onda su manji od makova zrna.

Pratio te niz objeda i optužbi, bila si "udbašica", "labradorica", "glavaševa ljubavnica", "pijanica", "luda žena"... To ti je teško padalo?

- Nije, nije.

Bilo ti je baš svejedno?

- Potpuno svejedno, jer moji prijatelji, ljudi do kojih je meni stalo, odlično su znali tko sam, što sam, šta radim, koliko pijem, s kim se ševim... Sve su znali. Za sve moje mane, nesavršenosti. A oni drugi, koji nisu znali, pa ja sam bila sretna da ne znaju! Znaš ono - šta sad!

Devedesetih su ti provaljivali u stan. Sumnjala si da je u pitanju "služba".

- Sumnjala sam da su Reljićevi ljudi. Ostavila sam im jednom poruku da operu suđe. To je bilo negdje '98. godine. Vidjela sam poslije i da su mi hrvatski obavještajci otvorili karton i opisali ginekološku situaciju.

Zanimljivo, tad je na strani koja se borila protiv Tuđmana bio i Tomislav Karamarko.

- Jeste, bili smo frendovi. Konspirirali smo. I Mesić također.

Jasna Babić (FOTO: privatna arhiva)

Malo ljudi zna o tome koliko si se aktivno bavila proučavanjem povijesti, pogotovo suđenjem i spaljivanjem vještica u Zagrebu i zagrebačkoj okolici. Kad bismo razgovarali o tome, povlačila si paralele s današnjim vremenom. Koje se paralele tu mogu povući?

- Pa, pravosuđe nam se nije puno promijenilo. Promijenila se samo pravosudna retorika. Zato sad više nemaš vještice. Da se razumijemo, te vještice sa stajališta tadašnjeg zakona nisu bile nevine. I one su švercale, muljale, preživljavale ... jadne seljanke. Nekad bi malo uspavale svoje muževe da one mogu otići na ženski spoj, onda bi se napile. Znaš, svašta je tu bilo. Međutim, kad je sistemu zatrebalo ... Evo jedan primjer! Bila jedna baba koja je živjela 1748. godine. Imala je 80 godina. Ona padne u bolesničku postelju, ali ozdravi! Ali, dok je ona ležala njezin sin ukrade joj osebujak. To je bila njezina ušteđevina. Kad je ozdravila, ona ga pita za svoje pare, a on lijepo drito kod svog feudalca i prijavi je da je vještica. I feudalac mu da za pravo. I ne pita za osebujak. Jer, Kako je ona od 80 godina mogla tako poživjeti i preživjeti tu bolest? Oni nisu vjerovali u vještice. Bila je to laž. Mnoge su kmetice, zato što su bile bogate, završile na lomači. Nisam sigurna da su mnogi od ovih naših tajkuna koji su završili u zatvoru do te mjere samostalno griješili. Kao što za Sanadera znam pouzdano da od one četiri optužnice barem dvije nisu točne. To su ti vještice, samo što više nisu ekskluzivno žene. Nisu vjerovali, jer tko je vjerovao u vješticu, taj je se i bojao.

Nedavno su Christine Legarde, Angelu Merkel, Ivanku Trump i druge sudionice "ženskog samita" G20 pitali jesu li feministkinje. Jesi li ti feministkinja?

- Nisam.

Kako to?

- Zato što predobro poznajem sebe i žene. Žene znaju tako lijepo zloupotrebljavati svoju fizičku nemoć da to meni uopće nije dostojanstveno. Osim toga, ja mislim, pogotovo kad je politika i javni posao u pitanju, onda pička i kurac tu nemaju šta raditi. Onda se mjerimo odavde, od vrata na gore. Kao i u novinarstvu. Moramo se izboriti, kao i za novinarstvo. Treba se izboriti doista da žena ima pravo birati hoće li pobačaj ili neće, ali ne postoji globalni svjetonazor feminizma. To spada u ljudska prava. Misliš da će nam kvote nešto pomoći? Ako želiš institucionalizirani feminizam, to je apsolutno pogrešno. S kvotama ćeš dobiti 100 kloniranih naših predsjednica. Ključno je da žena radi. Sve te karijere izmislili su muškarci i to je muški svijet. I onda dolaze žene, koje se, umjesto da grade svoj svijet, bore za muška mjesta. Uopće nije nemoguće napraviti neki ženski svijet, u kojem, doduše, ne moraju biti samo žene. Taj svijet bi trebao biti neka alternativa.

Je li moguće napraviti paralelne svjetove?

- Ja mislim da jeste, da bi moralo biti. Za početak, zašto ne bi žene radile svoje firme? Zašto bi se morale boriti za korporacije kojima upravljaju muškarci? Gledam danas ženu u štiklama, pa ona teže hoda od mene! Pa to su muške fantazije. Zašto ona mora podilaziti toj fantaziji.

Jasna Babić s kolegicama (FOTO: privatna arhiva)

Kako komentiraš to što je sve više žena u novinarstvu? Evo, i među dobitnicama HND-ove nagrade su također prekarna Melisa Skender i Orhidea Gaura Hodak. Znači li to da novinarstvo siromaši i prestaje biti gospodski posao?

- Da. I pazi, to ti je muška osveta, koja je neizrečena. To ti je moja teorija. Oni pripuste žene: "Želite raditi poslove odgovorne i teške? Evo vam." I onda profesija pada. Plaće, ugled... Što, nije to tvoje iskustvo? Ali to se mijenja. Evo ti primjer kuhara. Dok je kuharska vještina bila ženska, onda je bila samorazumljiva. Čim su se muškarci toga dočepali, odmah imaš chefove, majstore, televizijske emisije. Ali pazi, to je nešto što ti ne možeš kontrolirati. Tu ti nikakav marš ne pomaže. 

A imaš li potrebu reći nešto o tome što ti je sužen prostor za pisanje zadnjih godina?

- Pa i nemam, srećo, jer ti mogu reći da uopće nisam nesretna zbog toga. Šta sad da pričam o 24 sata? Ne znam šta da ti velim. Nekako ću se ja snaći. A gle, ja ono što Beri nudim, to Beru ne zanima. On očekuje od mene zapravo policijske priče, a ja to ne mogu raditi. To je za mlađe ljude. Ne mogu fizički, jer za to moraš landrati.

A što onda radiš, osim što pišeš za Lupigu?

- Ništa.

Nećeš se pohvaliti da radiš na knjizi?

- Pa, radim. Ali neću se pohvaliti da ne ureknem, jer mi je već toliko puta požderalo... Požderalo mi opet komad. Kao da je ukleto.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com