Knjigu „Rat i mir za Hrvatsku“ iz 2002. godine posvetili ste legendarnom vukovarskom novinaru i ratnom izvjestitelju Siniši Glavaševiću. Prezime Glavašević je opet aktualno, ovaj puta zbog Sinišinog sina Bojana. Kako gledate na situaciju s braniteljima u Savskoj i gdje vidite izlaz?

- Koncem prošle godine na prijemu u čast rođendana cara Akihita u Westinu upoznao sam Bojana Glavaševića, iznimno lucidnu osobu. Uoči predstavljanja te knjige u MH u Zagrebu gdje je izdana, poslao sam i poziv njegovoj majci Majdi koja je bila knjižničarka u Zagrebu. Budući da sam cijeli rat proveo u Karlovcu na petsto metara od linije fronte, zarekao sam se da ću ostati u svom stanu i u slučaju da srpski pobunjenici provale u grad kojeg su četiri godine granatirali. Upravo onako kako je to u Vukovaru učinio Siniša Glavašević i nakon što se cijela redakcija Radio Vukovara spasila i probila kroz minska polja. Nakon što me je HTV snimila u skloništu zgrade dobio sam pozive iz mnogih gradova da se sklonim, od Vedrane Rudan iz Rijeke do moje studentske kolegice Nade Gašić iz Zagreba. Nazvali su me iz kabineta slovenskog premijera Lojzea Peterlea. U jeku strašne detonacije telefonirao mi je i Branislav Milošević, bivši ministar kulture Srbije kojega je smijenio Slobodan Milošević, da dođem u Beograd. Glavašević je bio novinar koji je javnosti želio govoriti istinu, a ne postati kotačić medijske bojne poput mnogih "državotvornih" novinara. Četnici su ga ubili iz tih razloga jer se nacionalisti između sebe uvažavaju, a on je bio osviješćeni antinacionalist. Predrag Matić je Siniša Glavašević koji je uspio preživjeti. I Glavaševiću bi se isto radilo ovo što se sada radi Matiću jer ne bi trpio propagandističke revizionizme i užljebljivanja uz HDZ-ove manipulatore. Jedan od izlaza iz ovakvog "šatorskog" pokušaja kompromitacije istinoljubivih branitelja je snažnije organiziranje uspravnih branitelja, spremnih da Domovinski rat prihvate kao jedan od događaja u stvaranju Hrvatske, a ne kao finalistički događaj svog života. Treba otvoriti frontu oslobađanja budućnosti.

U knjizi „Hijerarhija međuovisnosti“ govorite o paradoksu da je svijet danas umrežen i međuovisan, a ipak strukturiran hijerarhijski. Kako se to reflektira na male zemlje kao što je Hrvatska?

- Ona je na neki način nastavak knjige "Kaos hegemonije" u kojoj je pod tim pojmom opisana vladavina Georgea Busha. Nakon završetka Hladnog rata, što je bila odluka Gorbačova, a ne pobjeda Reagana i GOP-a iliti Republikanske stranke, SAD je shvatio da se može okrenuti geopolitičkoj hegemoniji, napavši Afganistan i Irak, nakon čega je slijedio kaos svjetskog poretka. Obama, čiju sam međunarodnu politiku okvalificirao idejom hijerarhije međuovisnosti napravio je odmak od Bushove unilateralnosti, ali se pokazalo da radi globalizacije uvjetovana međuovisnost ne smanjuje hijerarhiju stvarne moći unutar te međuovisnosti. Najjednostavnije je opisati položaj Hrvatske u odnosu na SAD pomoću moći jednog hrvatskog facebookovca i Marka Zuckerberga. Hrvat je sretan da može biti na Facebooku, a Amerikanac ga je stvorio i pomoću njega zarađuje milijarde dolara. Međutim, kako je Henry Kissinger znao reći, ako sam već nisi snažan, važno je da spoznaš odnos snaga. Tito je to shvatio, dok su današnji hrvatski političari zadovoljni politički facebookovci. Sretni da su dio međumrežja moći, iako nemaju nikakvog instrumentarija kojim bi mogli utjecati na upravljanje NATO-om, EU-om i ostalim centrima svjetske moći. Tito je imao samoupravljanje, koje nije proučavala samo zapadnoeuropska inteligencija, nego i azijske sile poput Japana i Kine, te Nesvrstane čime je osiguravao većinu u Skupštini UN-a. Vezivno tkivo je ideologija neoliberalizma koja omogućuje hrvatskoj kompradorskoj eliti standard Prvog svijeta, a deklasiranim građanima uvjete Trećeg svijeta i porobljivačko uvjerenje da drugačije ne može biti.

'Nacionalisti između sebe uvažavaju, a Glavašević je bio osviješćeni antinacionalist' (FOTO: Wikipedia)

Kako u tom smislu funkcioniraju mediji – globalni, a kako nacionalni i lokalni?

- Mediji djeluju unutar ideologije globalizma po kojoj je presudna hiperprodukcija nebitnih informacija kako bi se zadovoljila potrošačka glad i internetska pretraživačka neuroza, a ne humanističko i socijalno komuniciranje o tome što je važno za slobodu i solidarnost suvremenog pojedinca, obitelji i društva. Oni su u rukama kapitala povezanog s političkom kastom i služe kao interpretativni servis moći i na globalnoj i na nacionalnoj i na lokalnoj razini. Međutim, živimo u multimedijalnim okolnostima pa kao što i najslabiji mobitel mora imati vezu s internetom i niz aplikacija, tako i lokalni mediji moraju imati sve i pratiti što se događa u državi i svijetu. No ta tendencija u lokalnim medijima još nije uzela maha jer je vlasniku medija najvažniji odnos prema politokratima koji im osiguravaju oglašivačku podobnost.

Vrijedi li i danas postavka HND-a i PEN-a da medijima vladaju „moćnici iza kojih se najčešće skrivaju sumnjivi kapital i još sumnjivije organizacije...“ , koliko je društvo toga svjesno i mijenja li se što s pokrenutim sudskim procesima protiv pojedinih vlasnika medija?

- Mislim da mediji nisu bili nikad jadniji, premda paradoksalno i dalje imaju veliki pogonski utjecaj na javnost i političke odluke. Jadni su zato jer se sve manje vidi utjecaj slobodarskih novinara na upravljanje medijima. Iznimke su Slobodna Dalmacija i neki drugi mediji gdje su novinari izabrali glavnog urednika, ali većinom se radi o nametanju urednika od strane vlasnika, kako se to zakonskim izigravanjem redakcijskog Statuta dogodilo u Novom listu. Dokle god se ne može znati tko je "peti ortak" ili stvarni vlasnik nekog medija teza HND-a i PEN-a ostaje legitimna. Vidjeli smo na koji način je Faggian došao do Novog lista, očito je da je iznad njegove poduzetničke moći stajala još veća, ali netransparentnija moć. No, ako se odmah i ne vidi tko je stvarni vlasnik i čiji je kapital upotrijebljen za kupnju nekog medija, poslije kupnje postaje vrlo vidljivo da se on otplaćuje smanjivanjem broja i dohotka novinara. Kredite "sposobnih" menadžera u pravilu vraćaju "nesposobni" novinari!? U Hrvatskoj je na nedjelu "vladavina dugosuđa" što znači da kada i neke anomalije i kriminalci dospiju na sud, vrijeme trajanja procesa isprat će sve njihove prijestupe. Dapače, još će im se država morati ispričati i nadoknaditi izgubljenu dobit.

Mediji nisu bili nikad jadniji (FOTO: privatna arhiva)

"Tolle lege: za slobodu čitanja” iz 2012. godine je Vaša zadnja knjiga. Koja je njena poruka i na čemu sada radite?

- Za duhovno zrelog čovjeka nema većeg samospoznajnog nadahnjivanja od neovisnog, a stvaralačkog čitanja. Knjiga je svojevrsna enciklopedija čitanja i legologije, tj. znanosti o čitanju, pojam kojega sam smislio u cilju unapređenja multidisciplinarnosti tog fenomena, a kako je uočila dr.sc. Drahomira Gavranović sa Zadarskog sveučilišta sadrži 787 imena autora, književnih likova, knjižničara, filozofa, političara, televizijskih voditelja, kolumnista, legologa, teoretičara kulture, teoretičara književnosti, glumaca, nastavnika, čitatelja te niza respektivnih pojmova. Igor Mandić koji ima običaj da pročitanu knjigu baci kazao je na njenom predstavljanju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici da će je držati na dohvat ruke. Jedini sam od novinara, uz Ivu Mihovilovića, koji je u HAZU na poziv akademika održao ex cathedra predavanje. Izlagao sam o "Geopolitici smisla života". Razvijeni svijet nastoji manje razvijenima nametnuti način života, odrediti kvalitetu života i sugerirati smisao života, što se čini kroz tehnološka dostignuća i naprave, pa tehnologija svojom posthumanističkom dimenzijom književnosti oduzima humanističku ulogu. Ta je knjiga u tisku a izdaje je Nenad Lihtar iz Kigena. Druga je knjiga u pripremi i ona je zbir mojih, recimo to malo pretenciozno, teologijskih kolumni od 1987. godine do danas. Objavit će je Ivan Pandžić u Synopsisu pod naslovom "Duh naš svagdanji". Slažem se s Terryjem Eagletonom da teologija ima velike teorijske potencijale.

U svom ste radu isprepleli više dimenzija – knjige, novinarstvo i djelovanje u javnom životu. Kako ste u svemu tome prošli kao autor i traje li još uvijek "njihov obračun sa Vama"?

- Uvijek sam se čudio što su me željeli plaćati za ono što mislim. Naravno, više se plaćalo za pisanje iz tuđe glave, ali ja sam radije brinuo za svoje negoli za tuđe ideje. Djelovao sam kao stepski vuk, a to znači bez podrške čopora. Diplomirao sam na Matošu kao kritiku, a uzor u javnosti bio mi je Igor Mandić jer je o svemu imao svoj jezik. Međutim, takva osamljenička uloga ima veliku cijenu, pa su me cijenili uglavnom samostojni urednici poput Veljka Vičevića i Joška Kulušića, drugi trpjeli kao nužno dobro. Nemam stan na Pantovčaku, već još uvijek otplaćujem svoj društveni, ali da se ponovno rodim ponovno bih išao ovim težim putom. Kao gnoseološkog hedonistu može me oduševiti Nikolaj Berdjajev, a ne žrtvovanje misaonog života u ime zgrtanja bogatstva kao kriterija uspjeha života – za druge. U osnovnoj školi sam skupljao za Modru lastu i neke tjerao da mi po nekoliko puta plate za isti broj, dakle imao sam potencijala da budem poduzetnik-prevarant, ali nakon čitanja Dostojevskog nisam mogao postati drugo nego do užitka iskren prema sebi.

Zdravko Tomac (FOTO: Wikipedia)

Nedavno sam kritizirao Zdravka Tomca da ocrnjuje, odnosno ocrvenjuje Ivu Josipovića svojom knjigom o njemu, pa se na mene obrušio panegirikom o sebi. Po običaju mnogih polemičara i on mi je pod nos stavio da sam bio urednik Komunista, što je formalno točno, mada me svi žele uzdići u glavnog i odgovornog što žalim da nisam bio, a sam je rekao da se svoje prošlosti ne srami. Obračunao se sa mnom i ničim izazvan kolega Milan Jajčinović jer sam uz Stipu Mesića i Tonija Nobila držao posmrtni govor prvom hrvatskom ministru unutarnjih poslova Josipu Boljkovcu, najboljem gradonačelniku moga grada Karlovca. Boljkovca znam kao dječak, moj je otac bio njegov prijatelj, a poslije i ja. Jajčinović me je promovirao u zapaženijeg novinara Komunista, "zaboravivši" da sam "regionalnu" reputaciju stekao pišući kao gost kolumnist baš u Danasu gdje je radio. Napisao je u Večernjem listu o meni da "u Hrvatskoj nije uspio dohvatiti takvu lukrativnu poziciju." Ne znam u čemu se sastojala lukrativnost moje pozicije kao novinara u Komunistu, koji je imao zaduženje za praćenje kulture, gdje sam se zaposlio kao doktor znanosti i imao plaću manju nego on u Danasu!? Nikada nisam bio niti želim nesretnim ljudima biti političar. Prema tome potpuno je pojmovno i povijesno nelogična njegova usporedba mene s Boljkovcem, Manolićem i Mesićem koji su u SRH bili na političkim pozicijama, a u RH dobili "najviši status". Slažem se s Louisom Armstrongom da ako netko želi biti trubač, onda to i treba ostati, a ne radi tobože većeg uspjeha postati šef filharmonije ili direktor koncertne dvorane. U prošlom sam režimu bio disident, ali sam se nakon Titove smrti 1983. godine pridružio SKH, pa su jedine nagrade koje sam dobio u životu: novinar godine Slobodne Dalmacije za 1991. godine, novinar godine za 1991. i 1992. godinu HND-a, Priznanje Srpskog kulturnog društva Prosvjeta iz Zagreba za 1999. godinu, Priznanje Zveze Svobodnih Sindikatov Slovenije za 1999. godinu, Javno priznanje Karlovačke županije za 2001. godinu,Nagradu “Dr. Erhard Busek” za 2006. godinu te Priznanje Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske za 2011. godinu, došle tek u samostalnoj Hrvatskoj. Evo kamo vode zaključivanja prema analizi slike objavljene vijesti! Umjesto da pogleda bar Wikipediju, da ne kažem da pročita moju knjigu "Njihov obračun sa mnom", Jajčinović je manirom egzekutora eshatološki odredio vrijednost mog života i moje karijere. Takva banalna površnost moguća je samo u novinarstvu. 

Započeli ste kao knjižničar i proveli osam godina u znanstvenom odjelu karlovačke knjižnice "Ivan Goran Kovačić". Imate li još kakve "knjižničke veze"?

- Biti knjižničar je gospodska profesija, pa nisu slučajno Leibniz i Proust bili knjižničari. Napisao sam dvadesetak stručnih i znanstvenih radova iz bibliotekarstva, magistrirao bibliotekarstvo i doktorirao informacijske znanosti. Knjižnica je ostala moj "drugi dom" kako glasi slogan spomenute knjižnice. Bez Đurđe Mesić iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice ne bi bilo ni moje preokupacije s legologijom. Imam dobre odnose s Knjižnicom "Fran Galović" iz Koprivnice kojoj sam darovao svoju legološku zbirku knjiga i ravnateljicom Dijanom Sabolović-Krajinom, Knjižnicama Grada Zagreba i Ljiljanom Sabljak, Gradskom knjižnicom "Marka Marulića" iz Splita i nizom njenih inspirativnih knjižničarki, Gradskom knjižnicom iz Pule i Nelom Načinović te Knjižnicom "Mirana Jarca" iz Novoga mesta. I nakon trideset godina izbivanja iz bibliotekarstva iz tih me ustanova često pozivaju da održim predavanja iz te struke. U stalnom sam kontaktu i s predsjednicom Hrvatskog čitateljskog društva, kojega sam pomogao osnovati, Kristinom Čunović i urednicom njegovog glasila Hrčak Anom Sudarević. Žao mi je što sam previše vremena potrošio na analize političkih gluposti, jer i takvo posredno bavljenje politikom je prodavanje duše đavlu, dok su književnost i knjižnice stvorene za spas duše. Knjižničari nemaju takvu pretencioznost poput novinara jer kada na pultu izdaju neku Krležinu knjigu čitaocima ne doživljavaju se Krležom, dok se novinari poslije intervjuiranja kakvog političkog moćnika smatraju sastavnim dijelom političkog establishmenta. Pisanje je ispaštanje, čitanje oslobađanje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikipedia