Nakon što je gostovao u Sarajevu, Beogradu, Ljubljani, Skoplju i Zagrebu, povjesničar Igor Duda, konačno je došao i na Lupigu. S redovitim profesorom na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli razgovarali smo povodom njegove posljednje knjige „Socijalizam na kućnom pragu: Mjesna zajednica i svakodnevica društvenog samoupravljanja u Jugoslaviji” koja je izašla prošle godine u biblioteci CeKaPISarnica u izdanju Srednje Europe i Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.

RAZARANJE GRADA KAPITALOM: Kako to radi u teoriji i praksi

UZ MEDIJSKU NEZAINTERESIRANOST: Referendum koji će odgovoriti kakav turizam i koliko turizma još želimo

SJEĆANJE NA ZADOVOLJNO RADNIŠTVO: Kako se njegovao „duh radnika“ u Đuri Đakoviću

Ovo je četvrta knjiga koja se nastavlja na njegova dosadašnja istraživanja, a ovom smo se prilikom dotakli društvene važnosti mjesnih zajednica, njihovim dobrim i lošim stranama, povijesnim okolnostima koje su do njih dovele, ali i onima koje su ih odnijele sa društvene scene. Igor Duda marljivo istražuje povijest svakodnevice, društvenu povijesti socijalističke Jugoslavije, a ponajviše se bavi temama slobodnog vremena, turizma, potrošačke kulture, životnog standarda, djetinjstva, oblikovanja socijalističkog čovjeka i sudjelovanja građana u društvenom samoupravljanju. 

"U Jugoslaviji je 1976. godine održano oko dvije tisuće referenduma" - Igor Duda (FOTO: RadioRojc)

Što su uopće bile Mjesne zajednice?

- Mjesna zajednica je bila živ organizam u promjenjivim uvjetima i zato ju je meni bilo zanimljivo istraživati preko brojnih primjera s terena. Nisu sve mjesne zajednice bile jednako uspješne, niti su to bile kontinuirano tridesetak godina. Postojala je svijest o propustima, nastojanja da se oni isprave, mnogo kritike iznutra na republičkoj i saveznoj razini. Idealni model u laboratorijskim uvjetima kaže kako je Mjesna zajednica tu kako bi se upravljalo društvenim dohotkom i društvenim razvojem. To se sve čini susretnim planiranjem, samoupravnim sporazumijevanjem i društvenim dogovaranjem unutar samoupravnog trokuta. Najjednostavnije bi bilo reći da su mjesne zajednice bile lokalne jedinice unutar općine, međutim time se oduzima znatan dio draži njihova postojanja. Naime, one su nastale s ciljem deetatizacije i debirokratizacije, s namjerom da društvo preuzima ovlasti od tijela državne vlasti. Zato i jesu bile definirane kao oblik samoupravnog organiziranja radnih ljudi i građana radi ostvarivanja zajedničkih interesa i potreba na prostoru gradske četvrti ili seoskoga naselja. Dakle, mjesna zajednica je bila zamišljena kao prostor društvenog samoupravljanja i izravne demokracije koju nije bilo moguće razvijati u velikoj općini. Iza općine stoji administrativni aparat, a iza mjesne zajednice njezini građani, delegati, volonteri i ponekad jedan zaposleni. Nisu rijetke bile sporne situacije između općina i mjesnih zajednica do kojih je dolazilo upravo po pitanjima funkcioniranja općinske birokracije i otuđenosti općinske vlasti ili na temi sposobnosti i ovlasti za preuzimanje i obavljanje nekih poslova u mjesnoj zajednici. U takvim je situacijama u očima mjesnih zajednica općina bila doživljavana kao struktura koja ometa i blokira samoupravljanje.

Koja su njena povijesna ishodišta i postoje li slični primjeri u društvenoj organizaciji? 

- U slučaju nedostatka bilo kakvih predznanja i suvremenih iskustava, može se pomoći objašnjenjem da je mjesna zajednica bila nešto između upravne jedinice i „proširene obitelji“, kako su je zvali. Ona je oblik okupljanja građana na razini naselja, bila to gradska četvrt ili selo, na način da oni samoorganiziranjem u zadanoj shemi te suradnjom među sobom, s gospodarstvom i općinskim vlastima svoj svakodnevni život čine naprednijim, razvijenijim i sadržajnijim. Isticali su da je njezina posebnost upravo ta da ona nije upravna jedinica, kako je to uobičajeno u drugim zemljama, nego primarno udruživanje ljudi, a tek sekundarno teritorij. Udruživanje građana provodilo se primjenom načela izravne demokracije i društvenog samoupravljanja, uzajamnosti i solidarnosti, dobrovoljnosti i samoorganiziranosti. Svakome tko je danas toliko društveno i građanski osviješten da razumije djelovanje mjesnog odbora i zna gdje je sjedište odbora kojem pripada, vrlo je lako shvatiti što je bila mjesna zajednica jer samo na odbor mora dodati brojne sadržaje i uloge te društvenu važnost. 

Koji su to sadržaji od društvene važnosti koje je pokrivala mjesna zajednica?

- Spomenuto upravljanje dohotkom i razvojem išlo je u smjeru uređivanja naselja, stanovanja, komunalnih djelatnosti, dječje i socijalne zaštite, obrazovanja, kulture, tjelesne kulture, zaštite potrošača, zaštite okoliša, obrane i zaštite. Tako je određeno saveznim i republičkim ustavima te hrvatskim Zakonom o mjesnim zajednicama iz 1983. godine. Kako je riječ bila o izravnodemokratskom i samoupravnom modelu, najvažnije odluke donosile su se neposredno na zborovima građana i referendumima. Na primjer, 1976. godine su u Jugoslaviji prosječno održana tri zbora po mjesnoj zajednici te ukupno oko dvije tisuće referenduma, najčešće o uvođenju samodoprinosa. Izlaziti na referendum svake nedjelje u drugih četrdesetak mjesta doista jest ogroman korak u prepuštanju odlučivanja građanima. Pritom je odaziv iznimno visok i često prelazi 80 posto. Recimo, 1973. godine u celjskoj općini 88 posto, a 1981. u trogirskoj 94 posto. Kada je riječ o gorućim pitanjima, primjerice o osamostaljivanju kaštelanskih mjesnih zajednica i izdvajanju iz prevelike splitske općine, na zborove dolazi i po više od tisuću građana. Oni govore, neki viču, zastupaju svoja stajališta i nastupaju u ulozi samoupravljača. U takvom sustavu nije teško biti aktivist, a aktivist je tada svaki član društva koji se isticao angažmanom u društvenim djelatnostima oko društveno-političkih pitanja.

Socijalizam na kućnom pragu: Mjesna zajednica i svakodnevica društvenog samoupravljanja u Jugoslaviji, posljednja knjiga Igora Dude objavljena prošle godine (FOTO: srednja europa)

Tko je odlazio u mjesnu zajednicu?

- U prostore mjesne zajednice dolazili su građani s raznim komunalnim i organizacijskim pitanjima, djeca na priredbe i po darove Djeda Mraza, mladi na zabave, koncerte i pripremu omladinskih radnih akcija, borci na sastanke svoje organizacije, žene na svoje aktive ... Tu su bili polaznici zdravstvenih i drugih tečajeva, tlakaši su mjerili tlak, šećeraši slušali predavanja o dijabetesu. Neki su građani dolazili uložiti pritužbu savjetu potrošača, izraziti želju za mirenjem sa susjedom ili zamoliti za sredstva iz fonda solidarnosti. Tu su bili i Crveni križ, Naša djeca, civilna zaštita, dobrovoljno vatrogasno društvo, lovačko društvo, kulturno-umjetničko društvo – udruge i strukture koje i danas postoje. S druge strane, ključna za aktivan angažman bila je želja za ulaganjem slobodnog vremena. Svi su ti ljudi bili volonteri! Tek postupno otvara se mogućnost za jednog zaposlenog po mjesnoj zajednici. Aktivisti su najčešće bili mlađi umirovljenici. Među njima je bilo i umirovljenih oficira, i učitelja i učiteljica, i partizanskih boraca, i drugih koji su i dalje htjeli davati svoj doprinos zajednici koju su za života izgrađivali. Bilo je i mlađih koji su se htjeli dokazati, možda i postići izbor u delegaciju za vijeće mjesnih zajednica kao jedno od triju vijeća općinske skupštine. Na selu su pak mjesnu zajednicu obično vodili oni koji su ionako imali istaknutu ulogu među mještanima i po mnogo čemu bili gotovo nezamjenjivi.

Radi li se o općeprihvaćenoj metodi upravljanja društvenim odnosima ili je to bio kružok za odabrane? 

- U četverogodišnjem izbornom ciklusu na prostoru Jugoslavije riječ je o čak oko 300.000 izabranih članova skupština i delegata poteklih iz mjesnih zajednica. Tema širenja bazena aktivista bila je na dnevnom redu, posebno tijekom osamdesetih, jer se u nekim sredinama događalo zatvaranje u krug stalnih aktivista, a time je dolazilo do gubitka motivacije među ostalim građanima, odnosno do njihove društvene pasivizacije. Ipak, primjerice visoka izlaznost na referendume govori u prilog živosti modela i spremnosti na samoupravljanje. 

Koliko je Savez komunista kontrolirao mjesne zajednice i pitanja o kojima se raspravljalo.

- Kada je riječ o društveno-političkim organizacijama, u mjesnoj zajednici mogli su djelovati Socijalistički savez radnog naroda (SSRN), Savez komunista (SK), Savez boraca, Savez omladine, čak i Savez sindikata. Ključan je Socijalistički savez koji po frontovskom modelu okuplja i objedinjuje sve građane, a njegovi odbori na svim višim razinama imaju zadaću koordiniranja razvoja mjesnih zajednica. Savez komunista usmjerava, ali njegove osnovne organizacije u mjesnoj zajednici nemaju u svojem članstvu one koji bi bili ključni, a to su radnici komunisti jer su oni već članovi takvih partijskih podružnica na svojim radnim mjestima. SSRN je odobravao liste kandidata za izbore, a na tim je listama među više desetaka tisuća delegata koje su mjesne zajednice u Hrvatskoj slale prema SIZ-ovima (Samoupravna interesna zajednica, formiraju se radi zadovoljavanja osobnih i zajedničkih potreba udruživanjem sredstava za, npr, mirovine, obrazovanje, kulturu..., op. a.) i općinama. O utjecaju Saveza komunista u mjesnim zajednicama govori podatak kako je 1982. godine tek svaki treći izabrani bio član Saveza komunista. Tim se brojkama i statistički može potvrditi otvorenost mjesnih zajednica, no to ne znači da lokalno nije bilo onih pojedinaca koji su vodili svoju politiku, igrali tvrđe, bili naporni i miješali se tamo gdje nisu trebali.

Danas kada postajem pionir: Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma, knjiga Igora Dude objavljena 2015. godine (FOTO: srednja europa)

Danas je standard sinonim za "osobni standard", no nekada je bio aktualan i termin „društveni standard” koji se često promatralo paralelno s osobnim. Gdje se izgubio „društveni standard” i o čemu je tu, zapravo, riječ?

- Osobni standard tek je dio društvenog standarda koji rješava niz važnih životnih pitanja i usluga koje se ostvaruju iz društvenih sredstava. Spomenut ću sada samo stanogradnju, obrazovanje i zdravstvo, a mogli bismo doći i sve do restorana društvene prehrane i socijalnog turizma. Kako je osnovna zadaća mjesnih zajednica bila suradnja građana na solidarnom zadovoljavanju zajedničkih interesa i potreba, tako je društveni standard mogao računati na posebnu pažnju. Dakle, svi javni objekti i infrastruktura, ali i sadržaji koje takvi prostori dobivaju i koji bi u njima morali zaživjeti, bili su predmet interesa mjesne zajednice, njezine skupštine i drugih tijela. Riječ je o ulaganjima u asfaltiranje, vodovodnu, električnu, telefonsku i druge mreže, linije i stajališta javnog prijevoza, društvene domove, domove kulture, jaslice i vrtiće, škole, ambulante i domove zdravlja, igrališta i sportske dvorane, opskrbne centre, parkove i plaže. Također se radi i o kulturnim, rekreativnim, sportskim, obrazovnim i drugim amaterskim programima. Važno je pritom bilo zajedničko planiranje s općinom te zatvaranje financijske konstrukcije u dogovoru s nadležnim SIZ-om, zainteresiranim OUR-ima (Organizacije udruženog rada, samoupravne tvrtke pod upravom radnika koje su mogle biti samostalne ili dijelom veće, složene organizacije SOUR, a posluju po principima sličnim kapitalističkom sustavu te se međusobno natječu na međunarodnom i unutarnjem tržištu, op. a.), susjednim mjesnim zajednicama i općinom. Prema potrebi, a često je baš tako bilo, raspisivao se i referendum o samodoprinosu. Sa svim tim sredstvima kretalo se u investiciju. Radi se o tri desetljeća ulaganja i ti su objekti i danas svuda oko nas, a na nekima i dalje stoji natpis o tome da su izgrađeni samodoprinosom građana. I ne samo to, samodoprinosom su građeni i tvornički pogoni za zapošljavanje lokalnih radnika, a građani su i mimo svih službenih mogućnosti samoinicijativno donirali novac kako bi se neki dio plana brže ostvario. Ovisno o razvijenosti, negdje su to mogli biti telefoni i kabelska televizija, drugdje vodovod i asfalt. Pulska MZ Gregovica svoj je društveni dom početkom osamdesetih izgradila udružujući sredstva samodoprinosa, SIZ-a za tehničku kulturu i bankovnog kredita, a okoliš zgrade uredili su dobrovoljnom radnom akcijom. Takvi su uspjesi povezivali mjesnu zajednicu te sudionike i susjede činili ponosnima.

Koja je bila uloga mjesnih zajednica u društvenoj tranziciji iz socijalizma prema komunističkom društvu?

- U perspektivi, po uspostavi utopijskog komunističkog društva – u kojem svatko daje prema sposobnostima, a dobiva prema svojim potrebama – Savez komunista se povlači i uspostavlja se nestranačka izravna demokracija. Istovremeno, državna vlast svoje ovlasti sasvim prepušta društvu koje je do tada, u prijelaznom socijalističkom uređenju, uvježbano u ispunjavanju svih funkcija i ovlasti. Preteča takvog budućeg stanja, a time svojevrsni društveni laboratorij i praktična škola samoupravljanja bile su mjesne zajednice. Po tome su u mjestu stanovanja one bile pandan radničkim savjetima koji su sličnu ulogu već ranije dobili u zadatak na radnom mjestu. Društveno samoupravljanje tako slijedi radničko samoupravljanje. Kada je Ustavom iz 1974. i Zakonom o udruženom radu iz 1976. godine zaokružena arhitektura jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, mjesne zajednice imaju mjesto u samoupravnom trokutu koji dijele s organizacijama udruženog rada (najčešće su to poduzeća, ali i ustanove) i samoupravnim interesnim zajednicama (prije i kasnije nazivanim fondovima za određena područja društvenog djelovanja). Dakle, pojedinac kao kreativan, aktivan i inovativan socijalistički čovjek, kao radni čovjek i građanin, sudjeluje u mjesnoj zajednici radi ostvarivanja zajedničkih potreba i interesa. Tamo odlučuje i bira delegate koji ga zastupaju izvan mjesne zajednice pa i pred SIZ-ovima i OUR-ima. Zašto? Zato jer je riječ o raspodjeli društvenog dohotka pa bi bilo loše da radnik stvara dohodak, a potom nema izravnog utjecaja na njegovu potrošnju.

Pod kojim okolnostima su mjesne zajednice ukinute, kako se njihova ostavština osjetila tijekom rata i što je od njih ostalo danas?

- Sve čega je mjesna zajednica bila dio, cijeli sustav samoupravnoga trokuta s interesnim zajednicama, udruženim radom i delegatima, počinje se ukidati prije višestranačkih izbora. Dakle, Jugoslavija je sama pokrenula ukidanje svojega samoupravnog socijalizma i za to nije trebalo čekati ni izbore, ni rat, ni neovisnost novih država. Još tijekom 1989. godine raspravlja se o tome hoće li dotadašnja mjesna zajednica imati smisla nestankom udruženog rada i prelaskom na potpuno tržišno gospodarstvo. U ratnim okolnostima sigurno je od koristi bila izgrađenost i uvježbanost staroga sustava općenarodne obrane i društvene samozaštite, dakle i civilna zaštita, skloništa i sva oprema koja je ranijih godina nabavljena. Građani su bili navikli na pripadnost zajednici i na solidarnost u svojem okruženju, što pomaže u svakoj pa i ratnoj opasnosti. Reformom mjesne samouprave u Hrvatskoj ranih devedesetih mnoge su nove male općine – a naziru se one već na izmaku osamdesetih – uselile u prostorije mjesnih zajednica, preuzele neke ovlasti, ponegdje su aktivni ostali isti ljudi koji su radili po novim pravilima i s novim strankama. Od tada do danas, ogolimo li u Hrvatskoj mjesnu zajednicu sloj po sloj u njezinu pretvaranju u mjesni odbor, posebno u gradovima, moramo je lišiti razvedene strukture njezinih tijela, biranih delegata koji zastupaju njezine interese, brojnih volontera, visoke participacije građana u neposrednom odlučivanju na zboru i referendumu, savjeta potrošača, mirovnog vijeća, službenih prostora s većim dvoranama, ulaganja u infrastrukturu, modernizaciju i emancipaciju građana, partnerske suradnje i bratimljenja, postojanja velikih društveno odgovornih poduzeća koja ulažu u kvalitetu života svojih radnika i svojeg susjedstva. Malo je toga ostalo. Iz cijele lepeze djelovanja jasno je da je mjesna zajednica bila i jezgra oblikovanja civilnog društva.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Katarina Bošnjak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"