Nagrađivana novinarka Barbara Matječić nedavno je objavila knjigu „Kako ste?“ (izdanje Zaklade Heinrich Böll), zbirku tekstova napisanih u formi narativnog novinarstva koje se bavi sudbinom drugačijih i diskriminiranih u „našem sokaku“. Jedna je to od onih knjiga koja se teško ispušta iz ruke iako sa svakom novom pričom čitatelja sve više udaljava iz njegove udobne svakodnevnice, tjera na razmišljanje i preispitivanje o ljudima iz naše okoline na koje gotovo nikad ne potrošimo više od nekoliko minuta. 

Ne sjećam se kad sam neku knjigu domaćeg autora bezrezervno preporučila za čitanje, no ovu knjigu bez grižnje savjesti da ću nekome oduzeti dragocjeno vrijeme guram u ruke gdje god stignem. A sudeći po recepciji i dosadašnjim kritikama, nisam usamljena. I nije to samo zbog jedinstvenog pristupa i obradi, formi, koja u našem novinarstvu nije uobičajena, niti zbog u našem novinarskom polju marginalne teme, već i zbog zavidne razine novinarske odgovornosti i profesionalnosti, ali i empatičnosti same autorice te njenoj sposobnosti da ispriča priču na način da zastanemo i zamislimo se nad društvom u kojem živimo i sudjelujemo. 

Što o samoj knjizi i procesu njenog nastanka kaže autorica Barbara Matejčić, pročitajte u intervjuu koji je dala Lupigi.

"Najteže mi je bilo ispisati priču 'Petica iz zadnje klupe', o romskoj tinejdžerici koja u obrazovanju, u svojim dobrim ocjenama, vidi jedinu šansu da se izvuče iz siromaštva i romskog geta u kojem je odrasla (FOTO: David Kabalin)

Zbog čega naslov „Kako ste?“?

- Sve priče u knjizi kreću od toga pitanja, od otvorenog, zainteresiranog, spremnog na slušanje „kako ste?“, koje ima vremena za odgovor ma koliko dugačak bio. Kao „kako ste?“ koje se pojavljuje između stranaca nakon desetog zajedničkog sata vožnje vlakom ili kada vam na vrata pozvoni susjeda koju ste znali viđati na stubištu s modrilom na licu, sjedne za vaš kuhinjski stol i progovori. To je „kako ste?“ koje približava, nakon kojega vam je jasniji onaj drugi, a vi ste barem malo širi. Suprotnost pozdravnom „kako ste?“ koje je postalo fraza i za koje se u engleskom uvijek moram podsjetiti da se na njega ne odgovara, da zapravo ne znači ništa. Istovremeno je to i „kako ste?“ koje se obraća čitatelju i jedna mi je čitateljica rekla da bi na kraju knjige trebalo pisati: „A kako ste sad?“. Ali to nije upućeno moralizatorski niti je prozivačko, ono ne poručuje „A vi ste mislili da je vama loše“, ne igra na kartu utjehe usporedbom, već otvara mogućnost da možda malo preoremo sebe. To „kako ste?“ je konfrontirano brzini, otuđenosti, lakom osuđivanju i zabijenosti u vlastitu egzistenciju. 

Žanrovski ova knjiga spada u narativno novinarstvo kojeg u Hrvatskoj baš i nema, odnosno nema ga kao cjeloviti pristup tekstovima. Zbog čega taj pristup?

- „Sve sam vidjela i osjetila“ – takvu mi je poruku poslala jedna čitateljica. To je cilj narativnog novinarstva, da čitatelje pokuša „usisati“ u tekst, prenijeti ih u mjesta o kojima se piše, oživjeti im ljude, gotovo ih postaviti kao promatrače događaja i, ako u tome uspijete, povezati ih s onim o čemu pišete. 

Koja Vam je priča bila najteža za ispričati?

- Najteže mi je bilo ispisati „Peticu iz zadnje klupe“, priču o romskoj tinejdžerici koja u obrazovanju, u svojim dobrim ocjenama, vidi jedinu šansu da se izvuče iz siromaštva i romskog geta u kojem je odrasla. Najteže mi je išla zbog toga što nju najbolje poznajem. Družimo se otkako smo se upoznale pri kraju njezinog osmog razreda osnovne škole, čemu će skoro tri godine, a priču o njoj sam odlučila završiti kada je krenula u prvi razred srednje škole, „ostavila“ sam je na kraju teksta samu u zadnjoj klupi, gdje je smještena upravo zbog toga što je jedina Romkinja u razredu. Stalno sam se morala podsjećati da ne smijem preći tu granicu, da ne mogu u tekst unositi ono što znam o Bojani nakon tog perioda.

Jedna je to od onih knjiga koja se teško ispušta iz ruke iako sa svakom novom pričom čitatelja sve više udaljava iz njegove udobne svakodnevnice, tjera na razmišljanje i preispitivanje o ljudima iz naše okoline na koje gotovo nikad ne potrošimo više od nekoliko minuta (FOTO: David Kabalin)

Koji su Vam bili kriteriji prilikom odabira protagonista? I što je zajedničko svim protagonistima?

- Započela sam rad na knjizi s popisom tema koje sam htjela obraditi. Znala sam da bi trebala sadržavati one prema kojima hrvatski građani imaju najviše zazora, a to su Romi, Srbi i gej ljudi. Ako sam knjigom pretendirala na to da pokažem odnos prema „drugima“ u Hrvatskoj, onda te „skupine“ nisam smjela zaobići. Također sam htjela uvrstiti i psihičke bolesti jer su dosta raširene, a jako stigmatizirane, te tjelesni invaliditet. Bilo je još nekih tema na toj listi, ali u konačnici su je odredili ljudi na koje sam naišla, njihove osobnosti i njihovi životi. I teme i sami protagonisti su međusobno sasvim različiti i baš ta različitost mi je poslužila da pokažem na koje se sve načine diskriminacija manifestira. Skloni smo tome da se postavljamo na određeno mjesto u društvenoj hijerarhiji, čega nisu lišeni ni oni koji imaju iskustvo neke manjinske pozicije pa tako osobe s tjelesnim invaliditetom možda ne žele biti prezentirane zajedno s onima s psihičkim teškoćama. Neki Romi vjerojatno ne vole Srbe, a neki Srbi možda misle da su gej ljudi odbojni. A sve te skupine mogu biti smatrane manje vrijednima od takozvane većine – dakle, onih koji su fizički i psihički zdravi, „ispravne“ rase i nacionalnosti te heteroseksualni. Istovremeno, svima nama je ravnopravnost najviše uskraćena ako nemamo novaca. 

Zbog čega je u priči „Kolovoz u Šarić Strugi“ u kojoj pišete o nepokretnoj djevojci naglasak na iščekivanju fešte? U ovoj priči razotkrivate i postupanje jednog liječnika koji se na nehuman način odnosi prema pacijentima. Zašto Vam je to bilo važno?

- Ivana Nikolac iz te priče je rođena u Šarić Strugi, malom neretvanskom selu, i tamo je živjela dok se nakon srednje škole nije preselila u Zagreb pa kasnije u inozemstvo. No gdje god da bi se u kolovozu našla, nikada nije propustila ni jednu feštu za Veliku Gospu u Šarić Strugi, jedinu feštu u dolini Neretve koja se desetljećima kontinuirano održava. Ples je bio njezina velika ljubav, bila je – i još je – vesela, dinamična, puna života. U Šarić Strugi se dobro sjećaju kako je plesala za tih fešti. Otkako je 2006. godine, malo prije svog 31. rođendana, u prometnoj nesreći ostala potpuno nepokretna, a to se dogodilo baš na ljeto kada je došla kući za Veliku Gospu, išla je dvaput na feštu, ali to više nije bilo isto i prestala je odlaziti. Prošlog ljeta je odlučila opet ići i htjela sam biti s njom, jer ta fešta i to mjesto imaju važnu, ne samo simboličku, ulogu u njezinom prijašnjem i sadašnjem životu. A doktora Džidića iz Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju sam navela imenom zato što se knjiga bavi i odnosom sustava, institucija, javnih službi i pojedinaca unutar njih prema osobama s bilo kojom vrstom teškoća. Za tog liječnika mi je više osoba navelo koliko se neljudski ponašao prema onima koji su upravo izgubili bitan dio svoga tijela i još su bili u stanju šoka. Nije takav bio samo prema Ivani. 

U priči „Jedna od sto“ koristite dnevničke zapise Vaše protagonistice kako biste prikazali bolest shizofrenije. Zbog čega ste se odlučili na tu metodu? 

- S dnevničkim zapisima, koji se protežu kroz sedam godina, dobila sam autentičan uvid u um onoga tko je bolestan, u promjene psihičkog stanja, u brojne hospitalizacije i reakcije na različite metode liječenja, uključujući i elektroškove, u halucinacije, u Jadrankin odnos prema životu i bolesti, u njezinu silnu želju da bude dobro, ali i strah da će trajno završiti na psihijatriji, u odnose s drugima... Kada sam je upoznala, imala je 37 godina, liječila se od svoje osamnaeste i baš je bila pred još jednom hospitalizacijom. Nije mogla dugotrajno razgovarati ni svega se u tančine sjetiti, a i psihijatri ne preporučuju da se previše „kopa“ po osobama u takvom stanju. Kako me do Jadranke dovelo oduševljenje forumskim komentarima koje je anonimno, vrlo iskreno i iskričavo pisala, kada mi je dala na raspolaganje sve što je povremeno zapisivala, znala sam da je to najbolji način da je „predstavim“ onakvu kakva jest. Puno bolji nego da sam umiješala svoje očište, koje se pojavljuje tek na kraju, u nekoj vrsti epiloga koji je bio potreban za razumijevanje njezinih zapisa. 

"Preko presuda i javnih priznanja odgovornosti, uspostavlja se politički i društveni okvir u kojem u slici koju nacija ima o sebi može biti uključeno i iskustvo žrtava, a time se onda eventualno može i nadvladati prošlost" (FOTO: David Kabalin)

Priča „Petica iz zadnje klupe“ obrađuje slučaj romske djevojčice, koja uspijeva upisati srednju školu, što predstavlja izuzetan uspjeh s obzirom na društvene okolnosti unutar kojih odrasta. Je li Vam bilo važnije pokazati da se može uspjeti ili prikazati kontekst tj. socijalnu nejednakost u obrazovnom pristupu?

- Nije mi bio cilj pokazati da se može uspjeti, nisam knjigu gradila na izuzetnim, herojskim pojedincima niti je zamislila kao štivo za bodrenje, a ni kao spomenik osobnoj volji i ambiciji. Nisam pristalica teze da sve možeš ako to dovoljno želiš, te do kraja karikirane varijante prebacivanja isključivo osobne odgovornost za život i mislim da takav stav više ljude frustrira, nego što ih potiče da nešto stvarno i postignu. Ako prihvaćamo da su uspješni i bogati isključivo sami zaslužni za svoje blagostanje, znači li to da su onda nesretni i siromašni sami krivi za oskudnost? Puno različitih i kompliciranijih parametara od vlastitih mogućnost utječe na naše živote, i priča o Bojani upravo to ilustrira. Za nju sam se odlučila zato što je kao najbolja učenica u romskom razredu imala najviše izgleda da upiše srednju školu, a htjela sam pokazati koliko je za to potrebno prepreka nadići i koliko je toga vuče dolje - od neprilagođenog obrazovnog sustava do okoline i uvjeta u kojima živi - dok je jedino što je gura naprijed ona sama. A to ne mora biti dovoljno. Romskom djetetu, pogotovo ako odrasta u romskom naselju i ide u takozvani čisti romski razred u osnovnoj školi, potrebno je neusporedivo više truda da završi srednju školu nego drugoj djeci. Ali i za nju je još neizvjesno hoće li uspjeti iako u to ulaže cijelu sebe. 

„Običan dan u Branimirovom životu“ bavi se slabovidnom osobom. Zbog čega ste se odlučili odabrati osobu koja je slabovidna, a ne na primjer gluha?

- Mogla je to biti i gluha osoba, o tome sam i razmišljala jer je gluhoća vrlo kompleksna poteškoća. Kaže se da vas gluhoća odvaja od ljudi, a sljepoća od stvari, od okoline. Zanimljivi su i koncepti „ponosa gluhih“ te „kulture gluhih“ o kojima se kod nas ne zna puno. Zapravo sam i počela raditi s jednim starijim gluhim gospodinom, koji je rođen na selu, u djetinjstvu nije upoznao ni jednu gluhu osobu i sve dok nije krenuo u osnovnu školu, u centar Slava Raškaj u Zagrebu, nije znao strukturirano komunicirati. A način na koji komuniciramo utječe na razvoj mišljenja i kognitivnih sposobnosti. Ali kako taj gospodin nije mogao čitati s usana niti je koristio kompjuter pa da bismo se mogli dopisivati, a ja, na žalost, ne znam znakovni jezik, morali smo razgovarati uz pomoć prevoditelja. Za dugotrajniji rad to je bilo otežavajuće, ali nije to presudilo, već to što sam upoznala Branimira Šutala. Htjela sam pisati o njemu. 

"Znala sam da bi knjiga trebala sadržavati one prema kojima hrvatski građani imaju najviše zazora, a to su Romi, Srbi i gej ljudi" (FOTO: David Kabalin)

„Osječka obitelj Lovrić“ odvija se u Osijeku, a bavi se ubojstvima srpskih civila za što je optužen i osuđen Branimir Glavaš. No važnije od same osude jest priznanje ubojstva njenog supruga. Prema Vašem mišljenju, koliko su procesi suočavanja s prošlošću u vidu službenih priznanja država za počinjene zločine važni žrtvama?

- Jako su važni, u to sam se uvjerila puno puta, i ne samo u Hrvatskoj. Za Mariju Lovrić rat je završio onda kada je presuđeno Branimiru Glavašu za ubojstvo njezinog supruga, 18 godina nakon što se dogodilo. Bez suđenja za zločine, bez priznanja da su ubijeni nevine žrtve, kao u slučaju Branka Lovrića, nema ni mira za bližnje ubijenih, a ni stvarnog suočavanja s prošlošću. Tko i s čim da se suočava ako se ne priznaje što se dogodilo? Preko presuda i javnih priznanja odgovornosti, uspostavlja se politički i društveni okvir u kojem u slici koju nacija ima o sebi može biti uključeno i iskustvo žrtava, a time se onda eventualno može i nadvladati prošlost. Dokle god toga nema, opresija nad žrtvama se nastavlja, buja nepravda, pa i zlopamćenje. Mi smo tu još na počecima.

Posljednja priča, za razliku od drugih ima nekoliko protagonistica, odvija se u Splitu te se bavi događajem u kojem su pretučene djevojke zbog svog „lezbijskog izgleda“. Pri tome važnu ulogu igra i (ne)postupanje policije prilikom prijave. Unatoč dosta uspješnom aktivizmu LGBT udruga u proteklih nekoliko godina, život LGBT osoba na svakodnevnoj razini je još uvijek poprilično težak. Postoje li, prema Vašem mišljenju, razlike između sredina kao što su Zagreb i Split?

- U Zagrebu je više gej ljudi, više ih je „outano“ pa i više ljudi zna za njih i shvatili su da to nije bauk, više je queer događanja, gay friendly mjesta za izlaske, LGBT udruga, više je onih koji guraju prava, pomiču granice, olabavljuju društvo. Kada je održan prvi Gay Pride u Splitu 2011. godine, činilo se kao da to dolazi iz orbite i da nema nikakve veze s mjestom održavanja. Drugi najveći grad u Hrvatskoj svoj je gej život održavao duboko u ormaru i Pride ga je izgurao otamo, a ostatku Hrvatske je zorno pokazao kako stojimo s homofobijom. Split je samo potvrdio ono što su istraživanja pokazivala za cijelu populaciju. Cure o kojima pišem su napadnute 2012. godine, malo nakon drugog Pridea, i mogu vam prenijeti što kaže jedna od njih, Tea, koja živi između Splita i Zagreba: u Zagrebu je više mjesta na kojima se osjeća sigurno i policija je ljubaznija, ali na ulici nema neke bitne razlike. Tea je, inače, u odnosu na prvu varijantu teksta, odlučila da je navedem pod njezinim pravim imenom u knjizi. Da u Splitu ima više out&pride ljudi, grad bi omekšao. U Zagrebu samo ta borba duže traje. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: David Kabalin