Pad Erdogana bio bi dobar i za Tursku i za Bošnjake
Prvi je počeo Milorad Dodik. On Bošnjake intenciozno reducira na vjersku dimenziju i godinama ih zove muslimanima. (S druge strane, kada bi se istim metodom njemu neko obratio kao bosanskom pravoslavcu, to bi izazvalo lavinu gnjeva.) U rijetkim prilikama kada se neki novinar usudi propitati takvu naviku, on potegne za pravom katastrofom od objašnjenja, sve jedno lošije od drugog. Drukčije i ne može biti kad čovjek nije u pravu, pa se rasipa neuvjerljivom argumentacijom.
Odnedavno, Dodikovim putem krenula je njegova vjerna RTRS, najneprofesionalnija televizija na ovim prostorima. I za njih su Bošnjaci misteriozno evoluirali u muslimane.
Bošnjačka javnost s pravom se buni protiv pomenutog reduciranja. Ali veći dio te javnosti zašuti kada isti intelektualni zahvat poduzme i njihov „osvjedočeni prijatelj“, Recep Tayyip Erdogan, „čovjek kojem je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet“ i lider jedne od najmoćnijih evropskih država. Raznolik i višestruko izdiferenciran narod, koji na godišnjoj razini popije piva i rakije makar koliko i boze i kole, svoditi na samo jednu dimenziju, politička je zloupotreba par excellence. To Bošnjacima može donijeti samo političku štetu, dok je korist, kao i uvijek, rezervirana za probranu (vjersko-političku) elitu.
Turski predsjednik nedavno je posjetio regiju. I u BiH i Srbiji posjeta je prošla bez većih propitivanja, ali je zato u Hrvatskoj nekoliko uticajnih medija i novinara skrenulo pažnju na njegovu autoritarnu vladavinu i nemilosrdni odnos prema novinarima, opoziciji i nepodobnim građanima.
Što se tiče lokalnih reakcija, najuvjerljiviju ocjenu Erdoganovog ponašanja i miješanja u unutarbosanske, posebno unutarbošnjačke prilike ponudio je mostarski pisac Elvedin Nezirović koji u autorskom tekstu za portal Tačno.net piše: “Svođenje čitavog jednog naroda na vjeru u suštini je, zapravo, zatiranje bilo kojeg drugog oblika njegovog identiteta. Nigdje na svijetu nijedan se narod u potpunosti ne može poistovjetiti s vjerom, jer vjera, prije svega, oslikava samo jedan mali dio njegove historije i kulture. To stalno insistiranje na reislamizaciji bh. Muslimana, kasnije Bošnjaka, koje je započelo još početkom devedesetih, a koje, kao što vidimo, ni danas nije završilo, obezvrjeđuje sveukupnost bošnjačkog kulturnog i nacionalnog identiteta, jer je za islamiste, poput Erdogana ili Izetbegovića, vjera jedina moguća nacionalna kategorija. Ne znam šta treba da se desi pa da ti ljudi shvate da tako najviše štete nanose upravo svom narodu i svojoj zemlji.”
Postoji i drugi aspekt Erdoganove posjete regiji koji se u javnosti često problematizira. Staru floskulu o tome da on Bosni poklanja ćeteniju i tespihe, a Srbiji investicije također treba preispitati, s aspekta o kojem malo ko vodi računa: raskorak u investiranju zaista je vidljiv, međutim, rijetko ko postavi pitanje koliko je za njega odgovorna i domaća strana. Da li imamo razvijenu i osmišljenu političku i poslovnu strukturu koja bi investicije ponudila? Kao što se do sada trebalo osvijestiti, investicije se rijetko poklanjaju, one obično izrastaju kao plod obostranog interesa i sposobnosti da im se garantira efikasno i uspješno okruženje. Kapital ide samo tamo gdje mu je udobno i sigurno i to je povod zbog kojeg bi se trebali zamisliti i bošnjački biznismeni (pošto pretendiraju na bratsku naklonost turskog rukovodstva i poslovnog miljea) i bošnjačka, odnosno kompletna bosanskohercegovačka politika.
Antizapadni sentiment, otvoreno savezništvo s Putinom i direktna verbalna i logistička podrška njegovom režimu, autokratski način vladanja sa surovim metodama hapšenja i tretiranja političkih neistomišljenika, brutalan odnos prema ženama i manjinama, sve su to svojstva vladavine R. T. Erdogana. Mnogi mu na predstojećim izborima predviđaju kraj, što bi bilo dobro za Tursku, ali implicitno i za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, kao njegove najvatrenije pristalice. Ali prije turskih slijede bosanskohercegovački izbori, u koje se uticajni gost pokušao umiješati favorizirajući samo jednu partiju. Prijatelj kako kome…
Lupiga.Com via Analiziraj.ba
Naslovna fotografija: HINA/FENA/Amer Kajmović
U nizu tipičnih značajki fašizma, dvije se lako izdvajaju. Riječ je o dominaciji jedne društvene grupe ili nacije nad drugima, pod izgovorom da su ti drugi manje vrijedni, ili štetni, ili opasni. Radi se, zatim, o masovnom korištenju svih vrsta nasilja, a osobito fizičkog, za provođenje političke volje unutar određene države.
Turski predsjednik Recep Erdogan zadovoljava, nažalost, oba kriterija. Erdogan je naglasio kako su žene koje ne žele rađati neadekvatne i nekompletne, te je gotovo pa naredio da žene ne smiju korisititi kontracepcijska sredstva.
Dakle, odabrao je zene kao metu za provodjenje nasilja.Slijede intelektualci: vecina onih iz doba puca danas nema posao ili je u zatvoru.
Djeca su pod konstantnom vjernickom paskom, kontrolira se svaki i nevini odnos prema religiji.
Umjetnost i kultura gotovo ne postoje: zatrti su nakon puca i u doba covida, sto je bio savrsen izgovor za zatvaranje teatara,ostavljanje glumaca bez posla,nesnimanje filmova i zabranu svakog umjetnickog izricaja.
Na pitanje upuceno Orhanu Pamuku, misli li da je Turska nepravedno uskracena za clanstvo u EU, odgovorio je da nije, jer nije obezbijedila provodjenje temeljnih ljudskih prava.
Turska nikada nije priznala genocid u BiH( jasno, valja sa ostalim autokratima, tiranima,kriminalcima i demagozima voditi prljavu politiku, i nedaj Boze, priznati i genocid koji je ucinjen Armencima).
Turski predsjednik u Turskoj provodi nominalno sekularnu politiku, ali Turska je zemlja sa hibridnom demokracijom i polukonsolidiranim sustavom.
BiH ovakvoj kakva je danas, jos jedan takav prijatelj nije potreban.