Film je gostovao na nedavno završenom Zagreb Film Festivalu, a potom se preselio na platno Kinoteke i brojnih drugih domaćih nezavisnih kina. Glava obitelji Solé, krajnje je požrtvovani Quimet, koji može biti i Pero iz okolice Virovitice. On je poljoprivrednik u vrijeme kada uzgoj breskvi predstavlja uzaludan napor uslijed najezde modernih privrednika koji žele srušiti malo carstvo i romantični voćnjak te postaviti beskrajni red velikih solarnih ploča. Quimet se ipak, ne predaje lako, iako se predaju očekuje.

Usput upoznajemo njegovu krasnu i musavu obitelj, zaigranu i živopisnu. Tu je djed naborana čela i srca poput smokvi koje bere s unukom i nosi ih lokalnom „šerifu“ i vlastelinu. Djeca koja egzistiraju u rasponu od tinejdžerskog marihuanskog divljanja do slatkog istraživanja svijeta, kad ti je šest ili sedam nježnih godinica. Svi su oni, usprkos tome što ih tjeraju razne muhe i mušice, složni i na koncu prava obitelj. Momenti sreće i tuge, momenti suvremenosti i zaostalosti, ufanja i furanja do krajnjih granica, ostavljaju dojam još dugo nakon što se odvrti odjavna špica. A nije li to životna pouka, svi ti mali jednostavni, a opet beskrajno komplicirani životi, individualni, a opet okupljeni u stado obitelji koju čine pomalo ili u potpunosti religijski elementi. Naravno, ne morate biti vjernik da shvatite o čemu priča ovaj film, oslobođen pripadnosti uniformiranoj nacionalnosti ili vjeri i svemu onome što ljude često zavadi, i zbog čega zarate, a trebalo bi ih apsurdno spajati. 

Osjećaj je to punokrvne ljudskosti kada osjetite plavu ili crvenu ili ljubičastu krv kako kola vašim žilama tako radosno i živahno. Znate da ste jednom na tom mjestu okruženi dragim ljudima za stolom punim delicija i slikate selfi koji će jednom gledati vaši praunuci ili pranećaci ili možda majmuni iz neke „Planete majmuna“. 

Ljudskost je ono što ostaje, pa će i „Alcarras“ ostati prepun malih sitnih filigranskih uspomena djece koja se igraju rata i traže brlog sklonište da ljepše provedu lijene sate djetinjstva. Ljudskost ostaje i onda kada vam neki starac tako ide na živce pričama o svojoj mladosti u kojima je uvijek neka lijepa djevojka, vojni dopust ili neka strašna nepodopština. Godine su nebitne, nacije su nebitne, bitno je biti tu trenutno, jer kako kaže citat iz filma „Slomljeno cvijeće“ nepokolebljivog pankera Jima Jarmuscha: „Prošlost je izgubljena, budućnost nije još tu, sve što imamo jest ovdje i sada“. 

Ne bih ovom prilikom o lošem i divljem postakapitalizmu čija kritika progovara iz svake pore ovog filma, o globalizmu koji jede svoju djecu, ja bih o lijepim breskvama djedove i djevojčičine mladosti, u kojem migolji i jedan crv koji nam u ovom filmu nije alien, nego je sladak i umiljat poput radosnog življenja. 

I da zaključimo, film je odglumio ansambl naturščika, slatki su kao fruktoza od koje žive, redateljica je Carla Simon i lijepo je imati još jednu plodnu i zanimljivu autoricu. O aktualnosti problema odumiranja starih tradicijskih djelatnosti od kojih se nekad skromno, ali lijepo živjelo ipak malo moram, ali ako sve to upakirate u vrhunski celuloid i približite male velikima i velike malima, možda smo na tragu nekom rješenju ili barem razmatranju rješenja. 

Rješenje nije u odlasku malih, u saginjanju pred korporacijama koje nas jedu, rješenje je ipak u nekom drugom tekstu ili podtekstu. Za ovaj će biti dovoljno zaključiti kako breskve nisu jedino voće, ali ipak su krasna alegorija nekih mladosti koje su se živjele ugodnije i sigurnije. 

Nostalgija je sasvim legitimna imenica, ali i pojam kada sumiramo život, neki rano, neki kasno, a neki nikad. I ima li ljepšeg od djetinjstva zaigranog kao čigra, stvarnijeg od sigurnog egzistencijalno osiguranog života gdje su djeca sita, ovce na broju, a bake i djedovi tu za pričanje prekrasnih priča iz prošlosti? I ima li ljepše starosti kada znaš da je podmladak osiguran i da nastavlja lagodno živjeti i nakon vas? Sve ovo poljuljano je u osvit novog mračnog doba, ali opet živimo, pjevamo i uživamo kao da sutra ne postoji. Sve što imamo jest ovo sada, stolnjak pun breskvi pomalo crvljivih, a opet tako životnih i stvarnih. Samo da se prerano ne iskvare i počnu trunuti. Tad kreće nevolja. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Alcarras