Osim uobičajenih institucionalnih garancija, protiv opasnosti državnog udara koji je u 6. stoljeću prije n. e. bio vrlo izgledan, vladar Klisten je stvorio još jednu osobitu i vjerojatno donekle predimenzioniranu stvar: ostracizam ili sud crjepića (od ostrakon, crijep).

Svake godine u proljeće sazivala bi se izvanredna narodna skupština kako bi pretresla pitanje ima li među građanima netko tko bi mogao biti opasan za njihovu slobodu. Ako se skupština izjasnila potvrdno, okupila se za šest mjeseci ponovo i svaki je građanin imao pravo na crijepu (papir još nije postojao, a pergament je bio skup) napisati ime potencijalnog tiranina. Onaj koji je imao najviše glasova, najmanje šest tisuća, morao je na deset godina napustiti Atiku. No, čast i imetak nije gubio, mogao je živjeti gdje je htio i skupština mu je mogla odobriti povratak i ranije. (Danas na stotinama crjepova iskopanih na Agori možemo pratiti tadašnje političke borbe i njihov klasni karakter. Imena demokratskih političara nalaze se na krhotinama finoga stolnog posuđa, a imena aristokratskih na cijepovima grubo pečenih glinenih lonaca.)

Ostracizam je pogodio i brojne ljude čija je jedina krivica bilo nastojanje da unaprijede državu, i tako je Atena ostajala bez niza sposobnih vođa. Nemilosrdnost ostracizma atenski je narod očito smatrao dankom nužnim u interesu slobode. Prema atenskom uzoru, uveli su ga Sirakuza, Milet, Efez, Arg i Megara, ali brzo su od njega odustali. U Ateni se ostracizam održao gotovo stotinu godina (do 417. god. prije n. e.): za cijelo to vrijeme u gradu se nije našao pojedinac koji bi prigrabio vlast tiranina.