Sudeći po prvim danima ljeta ni u lipnju nije nimalo na odmet razmišljati o - pokrivačima. Prvi pokrivači kojima su se od hladnoće štitili naši preci u pećinskim nastambama bila su životinjska krzna. S vremenom su jednostavna krznena pokrivala polako izlazila iz upotrebe jer se čovjek počeo koristiti različitim vrstama tkanina izrađenih od biljnih vlakana, prerađenih životinjskih dlaka ili, u najnovije doba, modernih sintetičkih niti. No tehnološki najnaprednije pokrivalo zacijelo je električni pokrivač koji se pojavio početkom dvadesetog stoljeća i to kao svojevrsna "popratna pojava" primjene električne struje u medicini. Naime, 1912. godine američki je izumitelj Russell patentirao osobiti jastučić koji se grijao s pomoću struje a služio je kao pomagalo za plućne bolesnike. Bio je to razmjerno mali četvrtasti komad tkanine u koji su bili umetnuti izolirani navoji električne žice. Cijena jastučića bila je astronomskih 150 dolara i samo su se rijetki pacijenti u lječilištima za plućne bolesti odmarali na svježem zraku opremljeni električnom grijalicom smještenom na prsa. No uskoro je zamiso o električnim jastucima pa i čitavim pokrivačima bila vrlo dobro prihvaćena i izvan bolničkih krugova. Međutim, visoka cijena proizvodnje, nedostatna tehnologija i dvojbena sigurnost takvih pokrivača odgodila je njihovu široku primjenu sve do sredine 30-tih godina. Ipak, najveću je poteškoću i dalje predstavljala opasnost od strujnoga udara ili pak požara. To je napokon bilo riješeno korištenjem najnovijega izuma nezapaljive plastike koja se pojavila kao važno dostignuće vojne tehnologije II. svjetskog rata. Električni pokrivač tada se iznenada prometnuo u moderno grijano odijelo za letače u vojnim zrakoplovima. Prema tome, avanturi skloni zimogrižljivci uz malo mašte mogu postati pilotima i u vlastitom krevetu. Treba im samo - električni pokrivač.