Kao dijete imao sam deformaciju. Ništa strašno, ali meni najstrašnije na svijetu. Deformaciju lijevog uha. Svakoga jutra budio sam se s njom, svakoga dana s njom odlazio u školu. Shvatio sam tada koliko je ovaj svijet okrutan i koliko su ljudi u njemu okrutni. Svakodnevna ismijavanja, poruge. Nakaza. Tako su me zvali. Mene, malenog Pietra koji nikoga doli svoje majke nije imao. A ja sam je imao. Svakoga dana, svakoga jutra, svake noći u suzama. Moja majka je znala razmjere moje tuge, moje izoliranosti od svijeta i patila je podno moga križa, kako valjda svaka majka pati. Gledajući svoje dijete koje razapinju. Pandemija. Tako smo opsjednuti s njom. Virusima, egzistencijom, maskama koje nosimo. Maskama pod kojim tako lako zaboravimo na sve druge prave probleme. Na ono što proživljavaju naša djeca. Djeca bez djetinjstava, koja su im ukradena ovom pandemijom.

Pitanje koje će najverojatnije sada biti u fokusu je budući smjer kampanje za cijepljenje, nakon što je vlada nagovijestila kako postoji mogućnost da oko 800.000 zaposlenih u turističkom sektoru dobije prioritet za cjepivo, u pokušaju da turistička sezona počne sljedeći mjesec. Ponovno pokretanje turizma je najviši vladini prioritet – udio turističkog sektora na nacionalni BDP iznosi jednu petinu, a taj sektor zapošljava oko 10% stanovništva, zbog čega je opcija da ovo bude još jedno “izgubljeno ljeto” nešto što vladini predstavnici baš i ne žele čuti. Ostali detalji ovog plana nisu objavljeni i nije jasno radi li se o već donesenom vladinom zaključku. Neki udaljeni otoci su potpuno obuhvaćeni cijepljenjem, a to je očigledno napravljeno iz praktičnih razloga, kako bi se izbjegla isporuka manjih serija cjepiva u više navrata.

„Sedamnaesti u mjesecu bio je poseban dan za Zenicu. Dan plate u Željezari“, ovim riječima naratora započinje kratki video isječak koji podsjeća na neka druga vremena i značaj kojeg su tvornički giganti imali na cijele gradove. Sve uz snimke na kojima „desetine brojača novca“ uz gomile novčanica pakiraju radničke plaće u kuverte. U nastavku naracije govori se kako bi tog sedamnaestog u mjesecu žene s djecom dočekivale svoje muževe na kapiji zeničke Željezare kako bi ih spriječili da „ne popiju sve za jednu noć“. „Ugostitelji su se posebno pripremali, a uporedo s njima i svi ostali. Prosjaci, džeparoši, dame sumnjivog morala …“, nastavlja narator. ratki je to jednominutni isječak iz dokumentarnog filma u produkciji Centra za razvoj medija i analize Sarajevo, koji je 2019. godine emitirala Al Jazeera Balkans, kao dio trodijelne serije „Raspad industrije u BiH“.

Kao i u skoro svemu drugome, tako je i u sadašnjoj razini procijepljenosti Hrvatska među najlošijima u EU. Prema broju primljenih cjepiva u pojedinim državama na 100 stanovnika, u Danskoj je primljeno 18 doza, u Španjolskoj 16, Poljskoj, Italiji, Francuskoj i Njemačkoj nešto više do 15. Da ne govorimo o Mađarskoj koja cijepi i s ruskim i kineskim cjepivom pa raspolaže s ukupno 27 doza na 100 stanovnika. Lošije od Hrvatske (nešto više od 10 doza na 100 stanovnika) samo su Latvija i Bugarska koje su zaprimile oko 6 doza na 100 stanovnika. Na samom početku cijepljenja, kad se nisu ni izdaleka očekivali ovakvi i slični problemi u proizvodnji i dostavi cjepiva za Europu, cilj Hrvatske je bio da do početka ljeta maksimalno procijepi stanovništvo (svakako više od 50 posto odraslih) kako bi mogli imati sigurnu turističku ljetnu sezonu. Jasno je sada da se to neće moći postići.

Srbija je prva u Evropi i sedma u svetu po stopi pune vakcinacije! Ali sudeći po poslednjim potezima vlasti, došlo je do zastoja. Nakon svih čuda koja smo videli poslednjih nekoliko decenija, došao je red na pelcturizam. Kontradiktorne izjave i postupci od početka epidemije, pogotovo ono što je dolazilo iz kriznog štaba, izazvali su sumnju u narodu i otvorili prostor teoretičarima zavere. Pritom su troškovi uvoza vakcina nepoznati. Pitanje je da li će se potražnja za vakcinacijom oporaviti. Na najpopularnijem izletištu Adi Ciganliji i centralnim beogradskim ulicama se proteklog vikenda na svakom koraku mogao čuti makedonski, kao i drugi balkanski jezici i narečja. Vakcinisalo se 22.000 stranaca, što je verovatno jedinstven slučaj na svetu. Solidarnost u regionu? Kako je došlo do toga?

Prije točno 80 godina započeo je zadnji čin povijesti prve Jugoslavije. Povijesno karakteristično radilo se o smjesi urote (domaće i strane), vojnoga puča i (organizirano/nesputanoga) izljeva narodnoga nezadovoljstva. Izazvalo je to niz demonstracija podrške, osim (daleko najvećih) u Beogradu, i u Zagrebu, Cetinju, Podgorici, Splitu, Skopju i Kragujevcu. Parole su bile očekivane u danim okolnostima: „Živela narodna vlada!", „Živela narodna vojska!", „Vojska s narodom!", „Tražimo demokratska narodna prava!", „Amnestija za političke osuđenike!" ... I sve bi to bio tek dio učestaloga demokratizacijskog folklora tadašnje (neokupirane) Evrope da sve te pokliče nije, za desetljeća, prekrila parola svih parola, katastrofalno osnažena ratom koji je uskoro uslijedio: „Bolje rat nego pakt! Bolje grob nego rob!“ Ove parole povezuju dugim lukom moraliziranja modernu političku akciju s dalekom tradicijom „narodnoga junaštva“.