„Ovo je dokaz koji potvrđuje kršenje Ustavom zajamčenih prava izbjeglica u Republici Hrvatskoj“, ustvrdili su iz Centra za mirovne studije nakon što je Ustavni sud RH prošli mjesec donio odluku povodom tri ustavne tužbe obitelji Hussiny iz Afganistana. Članovi ove obitelji, prema vlastitim svjedočenjima, u studenom 2017. godine prešli su srpsko-hrvatsku granicu i ubrzo po ulasku na teritorij Hrvatske zatražili azil od policajaca koji su ih presreli. No, pravo na pristup međunarodnoj zaštiti onemogućeno im je, a ta će odluka uzrokovati tragediju od koje se obitelj nikada neće oporaviti. Samo nekoliko minuta nakon što su ih policajci dovezli do pruge i pokazali im kamo moraju ići, na obitelj je naletio vlak pri čemu je jedno od šestero djece, šestogodišnja Madina Hussiny, smrtno stradala. I nakon tragične pogibije djeteta policajci su šokiranoj obitelji naredili da uđu u policijsko vozilo te su ih odvezli do granice sa Srbijom.

Nedavno sam i sam po drugi put prebolio ovu zaraznu bolest. Prvi put sam se zarazio u najvećoj eskalaciji drugog vala u Hrvatskoj - u prvoj polovici prosinca prošle godine, a drugi put u najvećoj eskalaciji trećeg vala, četiri mjeseca kasnije - u prvoj polovini travnja. Testovi su sve potvrdili. U međuvremenu se nisam uspio cijepiti, iako sam se prijavio svojoj liječnici još u veljači, ali kako sam bio prebolio koronu zaista nisam očekivao da se prvih pet-šest mjeseci ove godine mogu ponovno zaraziti. No, pokazalo se da mogu! Kada sam joj javio pozitivan nalaz na koronu, moja liječnica mi je poručila da bi me „zaštitna protutijela od prošlog puta trebala zaštiti od težeg oblika“. Tako je i bilo. Ne vjerujem da će naknadno biti nekog pogoršanja. S blagim simptomima bolesti sam prošao i prvi put u prosincu, a i sada u travnju, dakle, s izvjesnom zaštitom protutijela koja su nastala u prvoj zarazi. E, sad s cijepljenjem opet moram pričekati.

"Honorari za izvorna izdanja i tantijemi od prodaje u zemlji su smiješni; čak i kad puno objavljuješ, od njih jedva da bih si mogao pokriti poštene doručke za čitavu godinu. I u tom kontekstu ima naravno autora koji više prodaju i u tom smislu bolje doručkuju, moguće čak i ručaju od literature, no čovjek radi s onim što ima. A s pandemijom strani su nastupi gotovo beziznimno otkazani, većina prijevodnih naslova je prebačena za nagodinu, globalno književno polje se pritajilo i zbilo redove, tražeći nove modele preživljavanja, ili jednostavno zabijajući glavu u pijesak u nadi da će zastoj što prije proći. Gotovo sve je stalo, a u tom blatu sam zaglavio i ja", tako govori pisac Marko Pogačar u Lupiginoj velikoj analizi utjecaja pandemije na hrvatsku književnost i čitateljske navike. Osim s Pogačarom, razgovaramo i s književnim urednikom Krunom Lokotarom te nakladnicima Seidom Serdarevićem (Fraktura) i Mišom Nejašmićem (Jesenski&Turk).

Kada pogledamo malo bolje shvatit ćemo da pad u Hrvatskoj i zemljama okruženja ipak nije bio toliki kao na nekim drugim tržištima, ali to zapravo i nije tako dobra (nova) vijest, već poražavajuća i nešto starija. Razlog za nešto manji pad posjeta kinu nije mudra epidemiološka politika Vlade i Stožera civilne zaštite, koliko to da je posjećenost i prije pandemije bila na prilično niskim granama, odnosno da je kino-kultura bila oštećena nekim posve drugim izazovima, ekonomske ili političke naravi, kao i trajnim procesom promjene načina života. Jedan od bitnih faktora je i internet, prije svega „streaming“ platforme koje su relativna novost. Primjerice, Netflix možda jeste osnovan 1997. godine, ali mu je inicijalni način rada bio sličniji „videotekaškom“. Pandemija je svakako dodala nešto vjetra u leđa razvoju internetskih VOD (Video on Demand) platformi koje sadržaj puštaju u „streaming“, ali ne funkcioniraju po sistemu pretplate

„Nakon šest mjeseci pandemije mi smo napravile usporedbu stanja s 2019. godinom - broj poziva i dolazaka je bio povećan za 25 posto. Sklonište nam je bilo puno" - takva su iskustva Ljiljana Raičević koja radi u Sigurnoj ženskoj kući u Podgorici. Rakočević napominje da im telefon na početku pandemije nije prestajao zvoniti. Slično govori i Mirjana Mitić iz Autonomnog ženskog centra, koja objašnjava da je ovaj centar u prvih mjesec dana pandemije imao bitno povećan broj poziva putem SOS telefona za podršku žrtvama nasilja. U usporedbi s istim razdobljem godinu ranije broj takvih poziva bio je utrostručen, a veliki broj takvih poziva uputile su žene koje do tada nisu tražile pomoć. Uz povećano nasilje pojavili su se i novi kućanski poslovi. "Djeca nisu išla u školu i nije ih imao tko čuvati, što je jedan od razloga zašto žene nisu mogle odgovoriti na zahtjeve poslodavaca“, ističe Marija Babović s Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Navukli smo zavjese na vratima kupea i pijemo pivo. Uskoro, izvana začujemo glasove, Drago se nagne kroz prozor, on je povučen čovjek, ali strastveno znatiželjan. "Vidi šta rade, jebote, špricaju vlak!" Provirio sam, vani su ljudi u bijelim kutama, bijelim hlačama i kapama, u crnim visokim gumenim čizama prskali kotače i podvozje vlaka. Bilo ih je desetak, nosili su pumpe na leđima i cijevi s mlaznicom u rukama, maske i plastične prozirne naočale. "To je valjda zbog ove svinjske kuge", reče Drago, bivši novinar koji je s nama na put uzeo sve dnevne novine koje su tad izlazile u Zagrebu. To smo, smijem li reći, čituckali do granice. To vrlo novinarstvo od kojeg će ostati samo mrlje na rukama, reciklažni komplet u kakvom kontejneru. Ni te novine još ne znaju da je pred njima lagan zadatak, jedno obično samoubojstvo. Njihovi šefovi zasad taj medijski razvoj vide samo kao dobru priliku.