KOMENTAR IVE ANIĆA

Svijet nade pape Franje i malenoga Pietra iz Foligna

ritn by: Ivo Anić | 06.04.2021.
KOMENTAR IVE ANIĆA: Svijet nade pape Franje i malenoga Pietra iz Foligna
Kao dijete imao sam deformaciju. Ništa strašno, ali meni najstrašnije na svijetu. Deformaciju lijevog uha. Svakoga jutra budio sam se s njom, svakoga dana s njom odlazio u školu. Shvatio sam tada koliko je ovaj svijet okrutan i koliko su ljudi u njemu okrutni. Svakodnevna ismijavanja, poruge. Nakaza. Tako su me zvali. Mene, malenog Pietra koji nikoga doli svoje majke nije imao. A ja sam je imao. Svakoga dana, svakoga jutra, svake noći u suzama. Moja majka je znala razmjere moje tuge, moje izoliranosti od svijeta i patila je podno moga križa, kako valjda svaka majka pati. Gledajući svoje dijete koje razapinju. Pandemija. Tako smo opsjednuti s njom. Virusima, egzistencijom, maskama koje nosimo. Maskama pod kojim tako lako zaboravimo na sve druge prave probleme. Na ono što proživljavaju naša djeca. Djeca bez djetinjstava, koja su im ukradena ovom pandemijom.

Kao dijete imao sam jednu deformaciju. Sličnu kakvu je imao maleni Pietro iz Foligna, dijete koje je, zajedno s dvadesetoro druge djece i mladih iz Rima, bilo uz papu Franju na pobožnosti Križnoga puta na Veliki petak. Uistinu, kada si dijete teško ti je govoriti o takvim stvarima. Kada si drugačiji, kada nosiš društvenu stigmu. Vjerujte mi na riječ, nije ništa lakše ni kada odrasteš. Kada odrasteš, na svoje djetinjstvo gledaš romantično, pa zaboraviš koliko si bio nesretan, i kako te ta tvoja nesretnost odredila kao čovjeka. 

Tijekom pobožnosti Križnog puta na Veliki petak, očekivao sam, kao vjerojatno i cijeli svijet, kako će papa Franjo na Trgu svetoga Petra ustrajati na poruci koja će se odnositi na najveće zlo koje je zadesilo čovječanstvo. O aktualnoj pandemiji, o virusu COVID –19 koji je paralizirao svijet. Očekivali jesmo, svi mi koji smo se udobno smjestili ispred malih ekrana, da virtualno prođemo kroz papinu meditaciju 14 postaja Križnoga puta. Kulisa je bila spremna, kao i vjeroučenici iz rimske župe Svetih ugandskih mučenika (Santi Martiri di Uganda) kao i skauti skupine „Foligno Uno“ iz talijanske pokrajine Umbrije među kojima je bio i maleni Pietro.

U svom životu, ako imaš sreće, imaš majku - otpočeo je papa Franjo spuštene glave, a ja sam gledao mališane u dobi od tri i osam godina, kako se vrpolje iza oltara bazilike. Mališane iz dva udomiteljska doma. Tetto Cassa Fattoria i Mater Divini Amoris. Djecu koja nikada nisu upoznala ljubav svoje majke. Ljubav na koju nas je podsjetio papa Franjo u samom uvodu svoje meditacije. 

Maleni Pietro je izašao pred papu i upitao čitav svijet kako je bilo Isusu dok je gledao svoju majku pod križem kako plače? Istu onu majku koja ga je tješila. Majku koja ga je jedina razumjela kada su mu se rugali njegovi vršnjaci. Isusov susret s majkom, naglasio je maleni Pietro, dijete koje nikada nije upoznalo svoju biološku majku. Uz malenog Pietra, na Trgu svetog Petra, nije bila njegova biološka majka. No taj dječak razumio je majčinu ljubav. Što ona zapravo znači i kakvu je prazninu ostavila u njegovom životu. Jer je nikada nije upoznao. 

Papa Franjo je podigao pogled prema malenom Pietru i ja sam se u tom trenutku sjetio svoje majke. Starice moja, pomislio sam gledajući malenog Pietra. Kako me samo plaši mogućnost da bi se mogla razboljeti. Da ostanem bez tebe. Starice moja, pomislio sam i sjetio se sebe kao malenog Pietra.

Kao dijete imao sam deformaciju. Ništa strašno, ali meni najstrašnije na svijetu. Deformaciju lijevog uha. Svakoga jutra budio sam se s njom, svakoga dana s njom odlazio u školu. Shvatio sam tada koliko je ovaj svijet okrutan i koliko su ljudi u njemu okrutni. Svakodnevna ismijavanja, poruge. Nakaza. Tako su me zvali. Mene, malenog Pietra koji nikoga doli svoje majke nije imao. A ja sam je imao. Svakoga dana, svakoga jutra, svake noći u suzama. Moja majka je znala razmjere moje tuge, moje izoliranosti od svijeta i patila je podno moga križa, kako valjda svaka majka pati. Gledajući svoje dijete koje razapinju.

Papa Franjo
Papa Franjo pustio je djecu da govore (SCREENSHOT: YouTube)

Pandemija. Tako smo opsjednuti s njom. Virusima, egzistencijom, maskama koje nosimo. Maskama pod kojim tako lako zaboravimo na sve druge prave probleme. Na ono što proživljavaju naša djeca. Djeca bez djetinjstava, koja su im ukradena ovom pandemijom. I papa Franjo odlučio je da nam to svima pokaže. Nije povjerio nama, zvjezdoznancima, pisanje meditacije za križni put već je svu patnju čovječanstva kroz koju prolazimo povjerio djeci. Da nam je ona pokažu. Što njima predstavlja, i na koji način se nose sa njom. Na tu razinu spustio se čovjek. Jer papa Franjo je samo čovjek, pa nam je pustio djecu da govore. I djeca su kroz riječi malenog Pietra progovorila. Kroz slike na velim zaslonima na Trgu Svetog Petra djeca su progovorila. Onako kako najbolje znaju. Svojim crtežima. Djeca, naše žrtve. Žrtve naših opsjednutosti, naših prioriteta. Žrtve pandemija. Žrtve naših ratova, naših diktatura, žrtve svakodnevnih nasilja, droge, naših strahova. 

Djeca su istinske naše žrtve, rekao je papa i poklonio se križu. Klekao pred njim.

Dragi Isuse. Počeo je maleni Pietro. Ti znaš da i mi djeca imamo križeve koji nisu ništa lakši od križeva koji nose naši roditelji, odrasli. A samo ti znaš za njih, i uzimaš ih ozbiljno. Samo Ti. Samo Ti, dragi Isuse, sa sigurnošću znaš kako je teško gledati moje roditelje kako se svađaju. Kako danima ne razgovaraju. Kako je biti siromašan, kako je biti odvojen i izoliran od ostale djece. Jer nemaš skupu odjeću, nemaš mobitel kakav imaju ostala djeca. Maleni Pietro tada je zastao, i iznio svoju životnu priču. O majci koju je tako želio upoznati, a nikada nije. Kako se sada ona osjeća ako ga gleda? Maleni Pietro je zamolio Isusa da je ne krivi. Da je ne krivi jer ga je ostavila da se sam nosi sa svojim deformacijama zbog kojih će mu se druga djeca smijati.

Pogledajmo ovaj svijet njihovim očima, rekao je papa Franjo i uzeo križ u ruke. Niti jednom riječju nije spomenuo pandemiju, kako su okupljeni novinari cijelog svijeta očekivali, već se okrenuo malenom Pietru i zagrlio to dijete. Come una madre. Kao majka koju nikada nije upoznao.

Staričice moja, rekao sam kroz suze dok sam nazvao svoju. Potpuno sigurnu da mi neće doći kao što je dolazila od kada je Uskrsa u našoj familiji. Kako si mi? Jesi li tužna što nećeš vidjeti unuke, što nećeš zapaliti svijeću na našem uskrsnom stolu?

Pazi ti djecu, lako je za nas, samo djeca su važna - rekla je to, dok sam gledao papu Franju kako pognute glave ispraća malenog Pietra iz bazilike. Papu koji nam je svima svijet pokazao njihovim očima. Kao i očima naših majki.

Za takav svijet još ima nade.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Angelo Carconi

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

    03.04.2021.

    Lana Bobić

    SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

    28.03.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

  3. BURE BARUTA: Put za ilovaču

    24.03.2021.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Put za ilovaču

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije