„Fićo” je jezdio autoputem i šum koji sam čuo nije bio od motora. Već šum neizvjesnosti u koju idem. Bio je i stari sa nama. I šutao je. Kao i ja. Do Ljubljane. Ušao sam u bus. Ljubljana – Kapošvar. Mjesto u Mađarskoj gdje su se sastajale prošlost i budućnost, život i smrt, beznađe i nada. Nešto od svega toga bilo je smješteno u drugom busu koji je došao sa “one” strane. Odabir je bio na nama. A ja? Ja nisam znao šta nosim. Zagrljaji, poljupci, tople riječi i iskrene želje. Benzinska pumpa. Mrkla noć. Dva autobusa, jedan nasuprot drugome. Iskrcaj, ukrcaj. Očešeš se tako o putnika koji putuje istom trasom, ali suprotnim smjerom. Pogledaš ga. Gdje će? Odlazi li i on zauvijek i gdje ide? I u šta ulaziš? Autobus “Putnika”, primio je teret torbi, ali i naših duša. A sa tim nikad ne znaš. Da li će taj autobus moći da ih izdrži.

Nakon što su porazbijali ploče, od kojih je svaka bila izrađena i ispisana drukčije, rukama majstora s Korčule, dakle, nedvojbeno Hrvata, napisali su: „Balije. Tito je mrtav.“* I to, samo dan nakon što je postalo jasno da iz Bruxellesa neće dozvoliti da se u korist bosanskohercegovačkog HDZ-a promijeni izborni zakon čime bi se omogućio ulazak njihovog kandidata u Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultate glasanja. Spomenik je , dakle, uništen u ime „hrvatskog nacionalnog interesa“. Baš kao što nasilni roditelj tuče svoje dijete jer u njemu vidi svoje najgore osobine, ovoga puta su hercegovački HDZ-ovci prevazišli sami sebe. Razbivši ploče s imenima poginulih u Drugom svjetskom ratu, oni se nisu „osvetili balijama“ nego svojoj komunističkoj prošlosti i činjenici da se njihov predsjednik pisao kao Jugoslaven i potpisivao ćirilicom.

Najveće zlo koje sam počinio u životu dogodilo se u lipnju jedne davne godine, nekoliko dana prije kraja školske godine. Bilo je kasno proljeće, slušali smo „Lipe cvatu“ i počela je sezona bicikala. Školsku godinu podijelili smo na sezone. Sezona stripova bila je u studenom, sezona franja ili klikera/špekula prvim proljećem, a bicikle smo iz drvarnica vadili pred kraj školske godine u onoj užurbanoj izmaglici panike, ljeta i mirisa prve morske soli na koži. Tih dana visili smo u kvartu i smišljali kako završiti školu, kako izbjeći produžnu i sebi ne upropastiti ljeto, i u toj lijenoj razmjeni sličica fudbalera i timova pa montiranja „banana“ siceva iz Trsta ja sam sasvim slučajno uhvatio jednu poruku. Jedan komadić papira koji je Maja zgužvala i bacila na pod. U Maju smo bili zaljubljeni gotovo svi, pa nije čudo da se u nju zaljubio i Tomislav.

Prema procjenama crnogorskih povjesničara, kroz logore na Mamuli i obližnjoj Prevlaci prošlo je oko 2.300 ljudi, a 130 ih je ubijeno ili umoreno glađu. U svjedočanstvima snimljenim sedamdesetih godina prošlog stoljeća, preživjeli zatvorenici i zatvorenice uglavnom govore da su trpjeli nesnosnu glad. U medijima toga vremena Mamulu nazivaju logorom i mučilištem. Nakon devedesetih otok Mamula postao je mjesto koje je mogao posjetiti bilo tko. U prostoru tvrđave jednom godišnje lokalni SUBNOR-i komemorirali su žrtve iz Drugog svjetskog rata, Mamula je služila i kao filmski set, prirodno stanište galebova, izletište turista... Na koncu su, u jeku "valorizacije" svakog kvadratnog metra na moru i uz more, tvrđava i otok Mamula za relativno mali novac iznajmljeni švicarskoj kompaniji i postao luksuzni butik hotel.

„Kada smo 2013. godine tek počeli da brojimo minute ovih naših '24 minuta', imali smo spisak. Što bi neki mnogo opasni momci rekli – spisak postoji! Pa postoji spisak careva, mi ga napravili. Jedno od prvih imena na tom našem spisku, koga bismo voleli da ugostimo i upoznamo bilo je ime našeg večerašnjeg gosta. I evo ga! Ni deset godina nije prošlo, a sa nama je večeras novinar, kolumnista i pisac, Boris Dežulović“, tim riječima je Zoran Kesić, autor i voditelj popularne emisije „24 minute sa Zoranom Kesićem“, najavio jučerašnjeg gosta. U zanimljivom razgovoru Dežulović je bio potpuno otvoren pa je na pitanje kamo ide rat u Ukrajini odgovorio – „Ide u pizdu materinu“ – dodavši da ne treba biti neki veliki geostrateg kako bi se to zaključilo. Primijetio je i da rat u Ukrajini neodoljivo podsjeća na ratove devedesetih na ovim prostorima.

Znamo li što je Sutjeska? Na toj rječici podno najviših bosanskohercegovačkih planina odvio se jedan od dva najveća boja u Narodnooslobodilačkom ratu. Zajedno su odnijeli preko 20.000 partizanskih života. Drugi je bio Četvrta neprijateljska ofenziva ili Bitka na Neretvi ili Bitka za ranjenike, „Fall Weiss“, svega par mjeseci ranije. Danas te činjenice, međutim, jedna Hrvatska malne apsolutno ignorira. Supokroviteljstvo nad obilježavanjem Sutjeske odbijeno je više pita. Da je ovdje kome do svetkovine tijela uloženog za opći spas, našao bi makar to da je tamo praktično svako drugo bilo hrvatskog porijekla. Slično su se ponijeli i glavni mediji u Hrvatskoj. A kad već spominjemo i Neretvu, naši vodeći mediji nisu bili ni tamo ovom prilikom, o Tijelovu. Isti je četvrtak u Mostaru održan protest zbog devastacije Partizanskog groblja.