REVIZIJA POVIJESTI MACOLOM

Ne svete se "balijama" nego ubijaju posljednje Jugoslavene u sebi

ritn by: Ahmed Burić/Dnevnik | 22.06.2022.
REVIZIJA POVIJESTI MACOLOM: Ne svete se "balijama" nego ubijaju posljednje Jugoslavene u sebi
Nakon što su porazbijali ploče, od kojih je svaka bila izrađena i ispisana drukčije, rukama majstora s Korčule, dakle, nedvojbeno Hrvata, napisali su: „Balije. Tito je mrtav.“* I to, samo dan nakon što je postalo jasno da iz Bruxellesa neće dozvoliti da se u korist bosanskohercegovačkog HDZ-a promijeni izborni zakon čime bi se omogućio ulazak njihovog kandidata u Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultate glasanja. Spomenik je , dakle, uništen u ime „hrvatskog nacionalnog interesa“. Baš kao što nasilni roditelj tuče svoje dijete jer u njemu vidi svoje najgore osobine, ovoga puta su hercegovački HDZ-ovci prevazišli sami sebe. Razbivši ploče s imenima poginulih u Drugom svjetskom ratu, oni se nisu „osvetili balijama“ nego svojoj komunističkoj prošlosti i činjenici da se njihov predsjednik pisao kao Jugoslaven i potpisivao ćirilicom.

Tekst je na slovenskom jeziku objavljen na portalu Dnevnik.si, a u dogovoru s autorom tekst našim čitateljima donosimo na bosanskom jeziku. 

Sunčane su sedamdesete, a ti svoja ljeta provodiš u Mostaru. Tamo su miris juga, sloboda i raja na vrelom asfaltu, na kojem provodite cijele dane. Tamo je sloboda. Jedna od oaza je i Partizansko groblje, nekropola o kojoj ne znaš ništa, tek da su tu, na nekoliko nivoa, mediteranski, postavljeni kameni cvjetovi, za svakog poginulog Mostarca po jedan. Šetaš između kamenova, i sričeš prezimena koja već polako blijede. Groblje je fantastični grad, donekle sličan onima iz Anda koje gledaš u velikoj knjizi „Sva čuda svijeta“, tvojoj omiljenoj. Osam ti je, ili devet godina, i tvoja su pitanja takva: „jesu li ovdje donesene kosti svih poginulih?“ Tamo, odakle su tvoji, brzo naučiš o tome da je važno da se zna gdje su kosti onih koji su stradali u ratovima. Brat tvoje majke, daidža, odgovara: „Ne, samo one koje su mogli naći. Dosta ih je ostalo po Neretvi, Sutjesci …“

Od samoga početka si, dakle, obilježen tom kulturom stradanja. Životom vječno okruženim smrću: možda je tvoje kasnije ljevičarstvo određeno baš tu, među tim cvjetovima i zidom niz koji je tekla voda. Iz partizanskih spomenika u Mostaru mogla se piti voda, u Sarajevu rijetko. Ta voda je, možda refleks o tome da je pomoću vode moguće izbjeći nasilnu smrt. Ali, to je sve naknadna misao. Tada, postoje samo ornamenti koje ne razumiješ, i cvjetovi. I, naravno, voda.

Arhitekt Bogdan Bogdanović (1922. – 2010.), jedna je od onih figura koju si kao već zreo čovjek idolizirao. Jer, bio je veliki duh. Kao mlad, sa studija otišao je u partizane, ozbiljno je ranjen u istočnoj Bosni, izašao je iz rata i krenuo graditi spomenike, postavši, donekle, izvođač Titovih političkih ideja. Ogromno znanje i mašta su ga odveli u pravcu gradnje nekropola koje ne baštine tradiciju monoteističkih religija – iza kojih na Balkanu, skoro redovno stoji nacionalizam – nego je stvar, koristeći veliki broj arhaičnih motiva, pomjerio prema metafizičkom osjećaju rata kao najjezivije moguće stvari. Umjesto da prikazuje partizane u zasjedi, ili statue titanskih heroja, on je gradio akronekropole, s ornamentima, sunca, mjeseca, crpio iz astronomskih karata, sazviježđa, mitova i usmenih predanja. 

Bogdan Bogdanović
"Velikana s gropiusovskom leptir mašnom i biografijom viteza" (FOTO: diepresse)

U Mostaru je, prema vlastitim riječima, stvorio „akronekropolu iz prošlosti, iz koje ćemo moći čitati budućnost“. Bogdana, velikana s gropiusovskom leptir mašnom i biografijom viteza (bio je jedan od prvih značajnijih srpskih intelektualaca koji se suprotstavio Miloševiću), nisam uspio sresti. Znali su ga neki moji bečki prijatelji, i nije bilo nijedne opservacije koja bi ijednim detaljem poljuljala sliku idealnog gospodina intelektualca. Baš kakav je bio njegov odgovor kad su ga poslije rata pitali je li razočaran što je njegovo djelo, mostarsko Partzansko groblje, znatno oštećeno. Prvo je pjesnički, vidjevši bijele u divlje zelenilo zarasle ploče rekao – „kao Borgesov grad u džungli!“, a onda zapisao: „Mnoge od memorijalnih građevina kojima sam posvetio svoje najbolje umne i fizičke snage, danas više ne postoje ili su, bar kako sada stvari stoje, osuđene na neprimetno fizičko degradiranje i nestajanje. Osećao bih se bedno, kad bih ma i u magnovanju, dozvolio sebi da zažalim, na primer, za najraskošnijim delom svoje graditeljske mladosti – za Partizanskim spomenikom u Mostaru, danas kad više nema ni pravog, starog Mostara, ni mnogih mostarskih starih familija, čija su deca počivala na ovom časnom ratničkom groblju. Objašnjavajući nekad svoju zamisao, često sam zahvalnim slušaocima pričao priču kako će se jednog dana, i zauvek, 'dva grada' gledati licem u lice, oči u oči – grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i devojaka – ratnika i grad živih, za koji su oni položili živote…“

Niko ne može predvidjeti budućnost i život svog umjetničkog djela. Bogdan, autor između ostalog, možda i najpoznatijeg ratnog spomenika u SFR Jugoslaviji, Kamenog cvijeta u Jasenovcu je znao da je život jednog čovjeka vrjedniji od svih spomenika, ali da stvari skoro nikada ne idu u tom smjeru. Kao što vijest da su vandali prije nekoliko dana ušli na Partizansko groblje u Mostaru i razlupali više od sedamsto nadgrobnih spomenika nije bila krajnje iznenađujuća, za poznavaoce prilika, ali jeste proizvela neku vrstu tuge u kojoj čovjek mora shvatiti da će toponimi njegova djetinjstva, makar bili inspirirani kulturama drevnih civilizacija biti zauvijek ostavljeni na milost i nemilost idiota koji u rukama nose macole. 

Partizansko groblje
Nakon razbijanja ploča napisali su „Balije. Tito je mrtav.“ (FOTO: Facebook)

Nakon što su porazbijali ploče, od kojih je svaka bila izrađena i ispisana drukčije, rukama majstora s Korčule, dakle, nedvojbeno Hrvata, napisali su: „Balije. Tito je mrtav.“* I to, samo dan nakon što je postalo jasno da iz Bruxellesa neće dozvoliti da se u korist bosanskohercegovačkog HDZ-a promijeni izborni zakon čime bi se omogućio ulazak njihovog kandidata u Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultate glasanja. Spomenik je , dakle, uništen u ime „hrvatskog nacionalnog interesa“. Baš kao što nasilni roditelj tuče svoje dijete jer u njemu vidi svoje najgore osobine, ovoga puta su hercegovački HDZ-ovci prevazišli sami sebe. Razbivši ploče s imenima poginulih u Drugom svjetskom ratu, oni se nisu „osvetili balijama“ nego svojoj komunističkoj prošlosti i činjenici da se njihov predsjednik pisao kao Jugoslaven i potpisivao ćirilicom. Uz skoro unisonu šutnju glavnih hrvatskih medija: nije moguće da niko nije čuo ni vidio te udarce čekićem. Oni u šutnji jače odjekuju dok HDZ-ovci ubijaju posljednje Jugoslavene u sebi.

Uglavnom uz tišinu hrvatskih medija. Tako je kad se povijest revidira teškim čekićima za razbijanje kamenja.

* uvredljiv izraz za bosanske muslimane

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Arhiva

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

    02.07.2022.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

    20.06.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

    09.06.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije