Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske javno je danas reagirao na potez hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Gorana Grlića Radmana. Naime, on je od Austrije ovog tjedna tražio da se na spomenik vojnim snagama ustaške Nezavisne države Hrvatske, koji se nalazi na Bleiburškom polju u Austriji, vrati grb s prvim bijelim poljem. "Ministru Radmanu i hrvatskoj vladi u čije ime on nastupa moralo bi biti dobro poznato da ustaše i domobrani nisu bili nikakva ‘hrvatska vojska’, nego oružana sila kvislinške paradržavne tvorevine što je na području dijela Hrvatske i BiH stvorena ne da bi se time zadovoljile vjekovne težnje hrvatskoga naroda, nego da bi se osigurali strateški interesi sila Osovine, odnosno naci-fašizma", poručuju, među ostalim, iz SABA-e.

Kad sam završio treći razred osnovne nisam bio ni svjestan jedne važne životne činjenice. Na početku četvrtog razreda se vršila selekcija, odlučivalo se ko će učiti ruski, a ko engleski jezik. Cijelo to ljeto su se potezale veze, od sekretara partije, preko predsjednika opštine i direktora škole. Da se sinovi i kćerkice ubace u “engleze”. Mom ocu je bilo neugodno da urgira. Da me “uglavi”. A mogao je. Kao što ga je bilo sram da traži veći stan, poput sijaseta njegovih partijskih drugova. Na pitanje moje majke, zašto ne traži trosoban, odgovarao je: "Ankice, pusti to, koji će nam kurac tol’ki stan?!" Tako sam ja na kraju ostao “rus”. Sjedim iza kuće i nasipam treći. Ili to bijaše četvrti džin-tonik. Nešto se zezam sa svojim sinom Filipom. Puštam pjesme iz mladosti, tako je inače kad me “malo” uhvati, a usput provjeravam njegovo znanje. Zna, pizda mu materina!

Pravo takmičenje između ove dve najmoćnije sile, dakle, neće se voditi ni na jednoj spoljašnjoj areni. Borba će se voditi u srcu Amerike. Bidenov glavni prioritet trebalo bi da bude zaustavljanje tri decenije duge ekonomske stagnacije tokom kojih je stvoreno „more očaja“ među belom radničkom klasom. Samo to će sprečiti povratak Trumpa ili nekog nalik njemu. I samo to može obnoviti dugoročno poverenje u Bidenovu tvrdnju da se „Amerika vratila“. Sve ovo dovodi do konačnog paradoksa: najbolji način da se pokrene američka ekonomija je bliska saradnja sa drugim jakim i dinamičnim ekonomijama sveta, posebno sa zemljom sa najvećom populacijom srednje klase na svetu, naime Kinom. Ako bi američku politiku kreirala trezvena, racionalna, misleća klasa praktičara, to bi bilo logično, zaista zdravorazumsko, rešenje.

Posmatram oko sebe. Brojim na glas. Šest čaša za vodu! Na stolu dvije, jedna kraj sudopera, jedna pored frižidera, jedna u ćošku na podu, a zadnja (šesta) na prozoru. Sve njegove. Šta je sa ovom omladinom?!? Dok kupim i stavljam čaše u mašinu za suđe opet se prisjećam. Jedna čaša, koja je prvobitno služila kao ambalaža za Eurokrem ili Podravkin senf, našla bi svoj novi smisao, produžila bi svoj život kraj kuhinjske slavine. Četvero nas je pilo iz te iste posude. I eto, pored visokog rizika od bakterioloških i virusnih oboljenja, nikad se ništa nije desilo, preživjesmo nekako tu, danas nezamislivu, higijensku blasfemiju. Ode se on, reče, istuširat’. Kažem mu, nemoj dugo, brzi jedan, pet minuta. Kaže ok. Osamnaest i po minuta kasnije zavrće tuš. Alo!!! Razmišljam da li da mu održim predavanje o našim vremenima. Skupoj i jeftinoj struji.

Šta mi je preostalo nego da kažem kako je Slavoj Žižek ipak sjajan? Eto, ne stoji se u redu samo za izložbe Marine Abramović, koncerte Lady Gage ili za nove romane J. K. Rowling o Harryju Potteru. Žižekovoj popularnosti se ne čudim, još manje je negiram – mogla bi, jednostavno, biti shvaćena kao bijedan iskaz lične zavisti. Baš tako, i to bez obzira što je, barem u posljednjih pola stoljeća, lako uočiti podjelu na ličnosti koje se znaju nametnuti (raznim sredstvima, a češće ne birajući ih) i one koji djeluju kao tihi radnici na svom polju, ne obzirući se mnogo na reflektore javnog života. Ne vidim ništa loše ni u pristanku Žižeka Opasnog da učestvuje u takozvanim filozofskim teatrima. U dva navrata sam gledao televizijski prenos Žižekovih „big“ predstava. Ipak, niti jednu od tih nisam gledao iznova.

Godine 1984. sam od tate dobio knjigu „Kozmos“ Carla Sagana. Slike zamišljenih svemirskih objekata izmjenjivale su se s pravim fotografijama, koje su dolazile s dva Voyagera. Fantastične slike, na samoj granici mašte, bile su popraćene tekstom nenadmašnog Carla Sagana, čovjeka koji je obilježio cijelu jednu generaciju, a kojega i dalje često citiramo, pa i sada u razmacima između dva uzdaha gledajući nevjerojatne prve fotografije teleskopa James Webb (JWST): “Negdje tamo, nešto nevjerojatno čeka da bude otkriveno”. Zadivljeno sam komentirao: “Gledam ovu prekrasnu sliku i zamišljam Galileja, Brahea, Keplera, Hubblea, Carla Sagana… sve one velike astronome koji više nisu s nama kako bi se divili pogledu koji je širom otvoren ovim teleskopom”. S velikim uzbuđenjem sam čekao taj povijesni 12. srpanj. 2022. godine.