„U ponedjeljak, 14. rujna 1992. godine, po prvi put je zazvonio Zeleni telefon Zelene akcije. Danas obilježavamo 30 godina otkad nije prestao zvoniti“, riječi su kojima su iz Zelene akcije podsjetili na ovaj važan jubilej. Zeleni telefon s radom je počeo u nezahvalnom vremenu, u trenutku kada je u Hrvatskoj bjesnio rat, a na aktivizam se nije gledalo nimalo blagonaklono te je u javnosti često prezentiran i shvaćan kao neprijateljsko djelovanje. U Zelenoj akciji reći će kako se takve stvari jednostavno nisu uklapale u tadašnje „nedemokratske procese“. I odmah prvi dan, u prva dva sata rada, na Zeleni telefon stiglo je 14 poziva građanki i građana. A od tog 14. rujna 1992. godine do danas na Zeleni telefon je pristiglo 31.164 prijava. Veći dio njih je riješen, ali na rješavanju nekih prijava se još uvijek radi.

Davor Nađi, lider start-up stranke Fokus i bivši zamjenik gradonačelnika Svete Nedelje, reagirao je na aktualne krizne mjere Vlade RH koju je prigodno usporedio s vodstvom Sjeverne Koreje. Donekle mu je pridružen Saša Cvetojević, još jedan tržišni militant s osiguranim zaleđem, doslovno. Hrvatski princ guzpapira više je načelno opatrnuo vladu, uz figuru kritike na poreznu politiku, ali svakako za ljubav tržišta. Od serioznijih ekonomskih analitičara, tu se svrstao možda jedino Damir Novotny, u fiksiranju cijena otkrivši socijalistički atavizam. Sistemski presudne koordinate, dok ne mine kriza, ili se pretvori u redovno stanje, u Hrvatskoj čuva Davor Nađi s nešto srodnog neoliberalnog klateža. Neka mu kapital nipošto ne zaboravi te izuzetne zasluge. Nije mala stvar tako se zauzimati u općoj krizi, usrdno zastupati mesarski liberalizam.

Brazil je zemlja velikih i izuzetno brzorastućih razlika između najbogatijih i siromašnih. Jedan posto najbogatijih Brazilaca tako posjeduje gotovo trećinu dohotka. Nejednakosti su najizraženije na sjeveroistoku, gdje potomci afričkih robova čine većinu stanovništva. Najbogatiji slojevi su pripadnici agrobiznisa koji porijeklo vuku od nekadašnjih robovlasnika i latifundista. Ta skupina je doživjela demokratski ustav Brazila iz 1988. godine, kojim je dokinuto dvadeset i pet godina vojne diktature, kao vlastiti poraz i ugrozu dugotrajnih društvenih privilegija: predaju zemlje većinskom afrobrazilskom i domorodačkom stanovništvu i otimanje moći tradicionalnim elitama. Zbog toga su se upravo agrobiznis i ostali predstavnici ekonomskih i društvenih elita, uz dijelove vojske, profilirali kao glavni podupiratelji konzervativnih i ekstremno desnih politika u brazilskom društvu.

„Druga djeca su prošla i gore od mene, o svemu su pričala između sebe, ali roditeljima zbog straha da im neće povjerovati ili iz srama nisu htjeli ništa reći“ – riječi su jedne od žrtava don Drage. Namjerno sam ih citirao jer sam i u svojoj obitelji imao žrtvu predatorskog svećenika koji nikada nije osuđen, nikada procesuiran, nikada dana zatvora vidio nije, a na članu moje obitelji ostavio je dubok trag. Kada neki pedofil i dođe u ruke pravosuđe, kako vidimo ovih dana, može se dogoditi nevažna greškica u sustavu, pa ih za društveno koristan rad pošalju u kakvu ustanovu gdje su smještena djeca, nekad čak i hendikepirana. Događa se, jel'te. Pa što sad? A što s djecom? Što sa štićenicima tog doma, što s drugim don Nedjeljkovim i don Draginim žrtvama, a koliko još ima takvih neotkrivenih monstruma koji su djecu zauvijek unakazili, obilježili, oskrvnuli?

Projekt obnove bastione trase osječke Tvrđe počeo je opskurno: tako da se dugo o njemu u Osijeku nije ni znalo. Arhitektonsko-urbanistički gledano, rješenje je radikalnog i megalomanskog karaktera: predlaže gradnju nove mastodontske zgrade u izvornim gabaritima nekadašnje bastione trase, ne prezajući ni od premošćivanja postojećih prometnica. Za zinuti u zaprepaštenju. Smjelo bi se govoriti i o monstruoznosti, ili bizarnosti, ovisi o pogledu na ostvarivost projekta. Neobjašnjiva je upornost kojom Grad Osijek i AOOT godinama nisu odustajali od projekta, svemu unatoč, s lavinom iskazanog prezira prema javnosti, struci, zakonskoj proceduri i demokratskim institutima urbanističkog planiranja. No, nije kasno za jedini metodološki pravilan postupak dolaska do rješenja.

Rad na određeno u Hrvatskoj je postao više pravilo nego izuzetak i često ne vodi do trajnih poslova. Uvjeti takvog oblika rada nerijetko su nepovoljniji, a tretman tako uposlenih nejednak, što ostavlja i negativne posljedice na druge aspekte života zaposlenih na određeno. Istraživanje u sklopu projekta „Rad po mjeri čovjeka” pokazalo kako je rad na određeno fenomen čije je širenje najviše pogodilo generacije koje su na tržište rada izlazile nakon 1996. godine, a da među generacijama koje su počele raditi od 2015. malo tko nema takvo iskustvo rada. Značajan udio zaposlen na određeno u funkciji je probnoga rada, što je zloupotreba tog instituta, da se često ugovore obnavlja zbog povećanog opsega posla, što je neprecizno zakonski definirano, a da su zapošljavanja zbog sezonskog rada, zamjena ili projektno, ipak na tržištu rjeđa.