„Kud bismo došli da se pritvaraju svi obiteljski nasilnici“ – riječi su općinske državne odvjetnice u Gospiću, Tatjane Šimunić Adamović. Tako je komentirala slučaj 36-godišnjaka koji je u ponedjeljak u Gospiću pokušao ubiti svoju suprugu i njihovog susjeda. Muškarac je tjedan dana ranije bio uhićen zbog protupravnog oduzimanje slobode i prijetnji supruzi. Zavezao ju je i govorio joj da će je ubiti. Policija je protiv njega podigla kaznenu prijavu, ali je Državno odvjetništvo u Gospiću zaključilo da će biti dovoljno izreći mu mjera opreza prema kojoj se supruzi ne smije približiti na pedeset metara pa je nasilnik pušten na slobodu. Ubrzo je i napravio ono s čime je prijetio. Suprugu i susjeda više puta je izbo nožem te im nanio po život opasne ozljede. Na ovakav komentar državne odvjetnice reagirale su danas iz Autonomne ženske kuće Zagreb.

Sara Kekuš, politologinja iz Centra za mirovne studije, gošća je pete epizode Lupiginog „Reflektora“, radijske emisije koja je nastala u suradnji s prijateljskim nam Radiom 808. Povod ovog gostovanja presuda je Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu protiv Republike Hrvatske. Radi se o slučaju smrti afganistanske djevojčice Madine Husseini, o čemu smo na Lupigi više puta pisali. Recentna presuda baca svjetlo na postupanje hrvatskih represivnih aparata prema migrantima, ali i odvjetnicima i udrugama koje im pružaju podršku. Madina je imala šest godina kada se u studenom 2017. godine, zajedno s majkom, braćom i sestrama, nakon protjerivanja iz Hrvatske, kretala željezničkom prugom u smjeru Srbije. U tom trenutku prugom je naišao vlak koji je usmrtio djevojčicu. Protjerivanju Madinine obitelji prethodio je pokušaj njene majke da od hrvatskih policajaca koji su ih zaustavili zatraži zaštitu te podnese zahtjev za azil. No, umjesto zaštite, obitelj je po mraku i s puno male djece potjerana prema Srbiji, s tragičnim ishodom.

Ima u ovom Mustafićevom tekstu još netačnosti, poput uduplanih 6.000 navodnih logoraša Omarske, koje u Peščaniku uzimaju zdravo za gotovo, a da niko te podatke prethodno ne uporedi sa presudama u kojima su utvrđene sve bitne činjenice vezane za logor Omarska. Kako samo deplasirano zvuči ova Mustafićeva rečenica u tekstu nakon što iznese pregršt neprovjerenih i izmišljenih podataka: „Istina o ratu u BiH ne može biti selektivna, ona je činjenična i mjerljiva“. Ostaće enigma kako je Mustafić za potrebe ovog teksta, a prethodno i dokumentarnog filma, izmjerio ove „istopljene kosti“, na koju se činjenicu pozvao kod broja 700 ubijenih i broja od 6.000 logoraša. U svemu tome, čini se, mjerljivo je jedino (ne)znanje kojim barata autor ovog teksta u Peščaniku.

„Za sat vremena sve se podijelilo. A imali smo više od 200 obroka. Interes je bio uistinu velik, da smo imali vojnički kazan moglo bi se cijeli dan nakuhavati“, govori nam Denis Mikšić iz udruge KA-MATRIX i koordinator ovog projekta. Kaže kako je najviše obroka podijeljeno umirovljenicima, ali da je bilo i slučajnih prolaznika koji su odlučili probati ponuđeno i, k tome, besplatno. A da bi uopće došlo do probavanja prvo je trebalo odgovoriti na cijeli set, kako nam Denis kaže, uobičajenih pitanja. „Koliko to košta“, prvo je što bi pitali zainteresirani, iako je na štandu stajao natpis „besplatno“. „Ništa ne košta“, uporno bi ponavljali organizatori, a odmah bi ih dočekalo novo pitanje - „kako ništa“. „Pa ništa, za badava je“, uzvraćali bi Karlovčani, a onda bi morali odgovoriti i na još jedno pitanje – „kako za badava“.

Možete li zamisliti da akademska violinistica, magistrica pedagogije radi u trafici i prodaje novine? Ne? E, pa zamislite. Jer to nije nikakva iskarikirana fikcija iz nekog petparačkog filma, nego hrvatska stvarnost. Zlatka Kundid, donedavna službenica, viša savjetnica za kulturu, sport i mlade u šibensko-kninskoj županijskoj administraciji nakon 28 godine predanog rada dobila je otkaz i dospjela na Zavod za zapošljavanje. Jer, u novoj reorganiziranoj upravi županije za nju nije bilo mjesta. Ni u njenom dotadašnjem upravnom odjelu, ni u bilo kojem drugom, ali ni u jednoj županijskoj službi i ustanovi. Tkogod bi pomislio da je nešto gadno zgriješila ili da njezinu nesposobnost više nisu mogli tolerirati. Ali, Zlatka je za svoj rad minulih godina dobivala samo visoke ocjene. Problem vidi u tome što nije znala šutjeti …

Među novinarima koji su se bavili političkim novinarstvom, nije bilo moguće osobno ne poznavati Mislava Bagu. Svakog dana bio je na političkom terenu, pratio je različite političke događaje, postavljao političarima niz pitanja. Brzo je naučio kako je njihov posao izbjegavati prave odgovore. Ali je Mislav bio na to spreman pa je uvijek pitao do kraja, dok god je mogao iskamčiti nekakav ljudski, odnosno razumljiv i primjereni odgovor. U korist javnosti, naravno, a ne u korist (samo)promocije političara. Bio je najbolji televizijski intervjuista. Grizao je u intervjuima od početka do kraja. Izvrsno informiran, angažirani novinar, kritičan, jako zainteresiran za svoj posao, pun volje, hiperaktivan u najboljem profesionalnom smislu. Užitak ga je bilo gledati kako razgovara s političarima.