DOSANJANI SAN TONIJA MANDIĆA

Čovjek-spomenik američke pop kulture iz Hercegovine

ritn by: Ahmed Burić | 23.06.2022.
DOSANJANI SAN TONIJA MANDIĆA: Čovjek-spomenik američke pop kulture iz Hercegovine
Neki je Hercegovac, imenom Toni, vozio limuzine za gazdu u Los Angelesu. Naš Tony Mandich ostavio je broj govornice pored koje je stanovao i čekao poziv za posao, i tip se javio. Zadatak mu je bio da iz Beverly Hills Hotela odveze jednog gospodina na Rodeo Drive, gdje je italijanski restoran u kojem bi dvojica prijatelja večerala. Sudbina je htjela da je jedan od dvojice prijatelja bio Ahmet Ertegun, vlasnik Atlantic Recordsa, a drugi Michael, pjevač iznimno popularne grupe The Rolling Stones. Tony nije imao pojma ko je Ahmet Ertegun, ali mu je prijatelja odmah prepoznao. Nakon pola godine Ertegun će ga zaposliti u kompaniji na radnom mjestu Artist Development Manager, što je podrazumijevalo odnose s izvođačima, tv promociju i rad na turnejama.

Bosna i Hercegovina je zemlja rijeka. One teku duž cijele zemlje, a pomalo nevjerojatno djeluje podatak da čak sedamdeset posto njih ide u crnomorski sliv, dok ostatak, naravno, ide u Jadran. Na vodotoke duže od deset kilometara otpada čak 9.011 kilometara, što je razdaljina od Tirane do New Yorka. Što kaže legendarna reklama za tvornicu tekstila „Sana“ iz Bosanskog Novog - „sve rijeke teku od izvora prema ušću, samo Sana teče prema vama“. Objektivno, ali „stvarno“, dvije su rijeke najljepše. Jedna je u Bosni, i to je Una, a druga je u Hercegovini i zove se Trebižat. Duga oko 51 kilometar ima čak osam imena – u svakom mjestu drugo. Blizu Čapljine završava u Neretvi. Iz perspektive zaljubljenika u prirodu, to je komad zemlje vrijedan provođenja života na njemu. 

Selo Hardomilje, nadomak Ljubuškog, prema popisu iz 1991. godine imalo je 889 stanovnika. Vjerojatno ni danas nema više, a tradicija odlazaka duga je i neprekinuta. Iz tog mjesta podrijetlo vodi i Jure Čuvalo, čuveni kanadski profesionalni bokser kojeg je Muhammad Ali nazvao „najtvrđim momkom s kojim se ikad borio“. I dva puta dobio, tijesnom odlukom sudija, jer je tako moralo biti. Mandića jaz, jedan je od bukova kojima rijeka Trebižat prelazi svoj put, i to mjesto danas izgleda bajkovito. Odatle je u sarajevsku šumarsku tehničku školu krenuo mladi Toni Mandić

„Majka mi je za put do Sarajeva spremila pohanu kokoš. Pojeo sam je već do Mostara“, govori dok slapovi ispod razgovora zvuče kao okretanje potenciometra na starim radijima, mijenjanje radio stanica. S tranzistora na baterije čuo je Radio Luxembourg, a Trogiranin Joško Buble koji je tada u Ljubuškom predavao glazbeni odgoj, uključio ga je u zbor. Rođak Veljko je imao gitaru i lokalna mularija ga je slušala pored rijeke. Sve bilo je muzika, što bi rekao Monteno, ali vrijeme je to i podneblje „tvrdih“ planova – kako kaže još jedan pjesmopisac iz Sarajeva: pametno početi, fakultet odabrati, pametno se ženiti, pametno startati… I šta? 

Tony Mandich
Tony Mandich s članovima benda INXS (FOTO: Atlantic Records)

Al' je Toni htio puno više, reklo bi se. Djed mu je, pred polazak u Sarajevo, poklonio sat i rekao: „Ti gazi vrijeme, ne daj da ono gazi tebe“. Ima li boljeg savjeta? Njegova sestra Ruža već je bila u Sarajevu, jednom ga je povela u legendarni FIS, rukometno igralište, na kojem je pjevao – a tko drugi nego Karlo. Matt Collins. Učinilo mu se da vidi Elvisa i život je krenuo u drugom pravcu. Iako je slijedio zacrtano, upisao Šumarski fakultet u Zagrebu, a na vrijeme se poklopilo i da u Agram dođe Cliff Richard, a Tonyja zapadne da radi posao redara. No, umjesto da pazi na to što publika radi, on je netremice promatrao izvođača. U međuvremenu, kolega sa studija je od oca, gastarbajtera iz Njemačke, dobio Mercedesa. Odluka je pala: otići u svijet. 

Prvo se dočepao Švicarske, a onda u Dijon, prvi grad iza granice. Potom – Pariz. S Karlovom biografijom će se poklopiti to da je u „Gradu svjetlosti“, u početku spavao pod mostovima. Naučio je francuski i u to vrijeme slušao Johnnyja Hallydaya, Mirelle Mathieu i Jacquesa Brela, ali za biti u njihovu društvu valjalo je preko oceana. Prvo u Chicago, gdje je kupio televizor i počeo učiti engleski, ali mu se zima i hladnoća nisu dopali. Ipak je Hercegovac, naučio na sunce. Nije pola svijeta prešao da bi se smrznuo. 

A way to L.A., počinje 1970. godine, pranjem suđa u restoranu koji će kasnije gledati iz svoje kancelarije na devetom katu, iz sjedišta možda i najvažnije diskografske kuće na svijetu Atlantic Recordsa. U njoj će Toni će za karijere dogurati do izvršnog potpredsjednika, i to kao zamjena čovjeku koji se smatra jednim od stupova američke popularne kulture - Ahmetu Ertegunu. Taj je čovjek stvorio Atlantic sa svojim bratom Nesuhijem, Bio je sin turskog veleposlanika u Genevi i, kasnije, u Washingtonu. Zaluđen bluesom i jazzom, 1947. godine osnovao je kompaniju koja je na početku kuburila s uspjehom, iako su imali i neke doajene u nastanku, poput recimo prvog albuma Professora Longhaira, prvog u nizu komandanata „New Orleans piano bluesa“. U međuvremenu, pojavili su se neki izvođači koji su donijeli posao, poput Ruth Brown i Big Joe Turnera, ali pravi uspjeh je došao kad je stigao on. Ray. Ahmeta, inače, u Charlesovoj filmskoj biografiji igra Curtis Armstrong. A kad imate i Arethu Franklin, onda ste blizu vrhu. A Ahmet je imao. 

Ahmet Ertegun
Ahmet i Nesuhi Ertegun (FOTO: picryl)

U međuvremenu, neki je Hercegovac, imenom isto Toni, vozio limuzine za gazdu u Los Angelesu. Tony Mandich, onaj Toni Mandić, ostavio je broj govornice pored koje je stanovao i čekao poziv za posao, i tip se javio. Zadatak mu je bio da iz Beverly Hills Hotela odveze jednog gospodina na Rodeo Drive, gdje je italijanski restoran u kojem bi dvojica prijatelja večerala. Sudbina je htjela da je jedan od dvojice prijatelja bio Ahmet Ertegun, a drugi Michael, pjevač iznimno popularne grupe The Rolling Stones. Tony nije imao pojma ko je Ahmet Ertegun, ali mu je prijatelja odmah prepoznao. 

Tony i Ahmet započeli su razgovor, na francuskom. Ahmet je mislio da je Tony iz Pariza. Pričali su o jednoj drugoj strasti – nogometu, gdje Tony odmah pokazuje znanje skupljano na ljubuškim i sarajevskim igralištima.

„Znaš, Rod Stewart je veliki navijač … „

„Znam, Celtica …“ 

„Jesi li siguran, da nije Rangers?“ 

„Jesam Tony, katolici su.“ 

„OK, bravo.Igrao sam s njim i mogu ti reći da nije krenuo u show-biz, da bi dogurao najmanje do druge lige u Engleskoj. Super igrač, eksplozivan.“ 

Vjerujem. Ali, Rodko, kako ga zovu Makedonci, nije riskirao da bude druga, jer je u popu prva liga. S takvima, ili većinom s takvima, Tony Mandich iz Hardomilja kod Ljubuškog proveo je većinu karijere. Nakon što će ga kroz pola godine Ertegun zaposliti u kompaniji na radnom mjestu Artist Development Manager, što je podrazumijevalo odnose s izvođačima, tv promociju i rad na turnejama.

Tony Mandich
Tony Mandich 1991. godine s gitaristom Stephenom Bishopom, svestranim Philom Collinsom i glumcem Johnom Candyjem (FOTO: Privatni album)

Dio trofeja, zahvalnica i memorabilija Tony je ovih dana izložio u Ljubuškom i poklonio gradu i glazbenoj školi kolekciju zlatnih i platinastih ploča i artefakata AC/DC-a, Stonesa, Phila Collinsa, Led Zeppelina, U2, ABBA-e i nekih od izvođača koje ne zna cijeli svijet, ali su fanovske ikone. Poput recimo Mike and the Mechanics. 

U trenutku dok na bini Kulturnog centra u Ljubuškom, poslije ceremonije i svečane primopredaje Tonyjeve kolekcije gradu, gledam u fotografiju u kojoj valjda najveći ters američke popularne muzike, legendarni David Crosby grli Tonyja Mandića kao nekog najbližeg, razmišljam šta bi bilo da je kojim slučajem ostao u Ljubuškom. Ili u Sarajevu? Vjerojatno ništa, čekao bi da ga udomi ova ili ona stranka – u njegovom slučaju, samo jedna može, ali nije pristojno spominjati joj ime – a u Los Angelesu bi u društvu Tri tenora i Zubina Mehte, Bryana Ferryja, Eltona Johna, Erica Claptona i svih onih koji su obilježili naše živote bio, možda, neki drugi Hercegovac. 

Tony Mandich
David Crosby i Tony Mandich (FOTO: Privatni album)

Zato je, bez obzira na ljepotu kraja koji čovjek ostavlja, dobro da se odlazi. Migracije su lijek svijeta. U Bosni i Hercegovini, zemlji odlazaka, simbolički povratak Tonyja Mandicha ima višestruku vrijednost. Zdravo je i ljekovito vidjeti čovjeka koji sa sedamdeset i sedam godina misli da najbolja pjesma još nije napisana, da najbolji film još nije snimljen i da pred njim stoji možda i najvažniji životni projekt u njegovoj karijeri.

„Najčešće sam dolazio na posao prvi, a odlazio posljednji. Nisam se opijao i petljao s drogama, a ugostio sam Karla i Josipu doma u L.A.-u i spojio s Irom Newbornom“, kaže mi.

„Zašto ona nije postala zvijezda u Americi“, nameće se pitanje. 

„Došla je malo prekasno, kad su scenom zavladale disco pjevačice. Oni su ipak svirali rock oriented soul i blues, a to tada više u Americi nije bilo popularno. Tamo se trendovi mijenjaju brže nego igdje na svijetu“, odgovara glasom s malo akcenta, toliko da sugovornik koji ga ne zna dobro može „provaliti“ da ne živi ovdje, ali nikako da je otišao prije pedeset i pet godina. I postao živi spomenik pop-kulture

„Ne pjevam ove nove pjesme, ne vuče me. A i oni ne mogu napuniti veliku dvoranu ni stadione ... Znaš, ono gore je didova kuća, u njoj niko ne živi 50 godina“, pokazuje prema uzvisini, na građevinu ispod jednog uličnog stupa. 

„Odatle smo krenuli, odatle je i moj brat, koji je rat preživio u Sarajevu, a njemu sam muzikom spasio život. O čemu ću vam pričati jednom drugom prilikom“, kaže Tony.

Završavamo razgovor dok pokazuje ko je sve pomagao u devedesetim da se čuje da su i Hrvatska i BiH napadnute i kako je posredovao da avion s teretom za koji je Michael Jackson darovao dva miliona dolara, ipak stigne u Sarajevo. Pri vrhu liste izvođača je David Mason. Kralj jam sessiona, kako su ga zvali. Rock and Roll Hall of Fame. Traffic. Dok Tony izgleda kao „pravi“ Amerikanac, Dave ima brkove i šešir, i izgleda kao da je jednom krenuo iz Hercegovine u svijet. 

U tome je, valjda, ta magija. Da stvari, pojave i ljudi najčešće imaju dimenziju koja se odmah ne vidi. Za nju, valja imati san. Kakav je imao Tony Mandich.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

    02.07.2022.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

    20.06.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

    09.06.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije