Zadnjeg dana studenog, u 66. godini života, preminuo je Shane Patrick Lysaght MacGowan, legendarni irsko-britanski muzičar i tekstopisac. Kao oproštaj od nesvakidašnje glazbene pojave Lupiga vam donosi dio razgovora sa Shaneom iz vremena kada je bend tek počinjao karijeru i iza sebe imao samo jedan objavljeni album. Radi se o tekstu originalno objavljenom u The Irish Timesu 7. lipnja 1985. godine (naslovna fotografija koju objavljujemo datira iz nešto kasnijih vremena - 1991. godine). Zapravo je to intervju što ga je novinar Michael Murphy sa Shaneom i kolegom mu iz benda, Spiderom Stacyjem, vodio u pomalo nadrealnoj atmosferi lokalne birtije.

Bend The Pogues predstavljaju Irce kao one koji prave rusvaj, alkoholičare kao kritičare društva, a umjetnika kao žrtvu karijesa. Od potajnih i neslavnih početaka u raznim pubovima na sjeveru Londona uzdigli su se do te točke da je sada Elvis Costello producent njihovog trećeg albuma, a Alex Cox (režiser filma „Repo Man“) je napravio spot za njihov singl „A Pair of Brown Eyes“. Kada sam prošli tjedan u muzičkom studiju upoznao pjevača i tekstopisca Shanea MacGowana i Spidera Stacya tin-whislter flautistu, baš su se vratili s turneja koje su imali po Njemačkoj, Finskoj i Skandinaviji. A prošle nedjelje su putovali kako bi svirali u srcu Irske na Kenmare Arts Weekend Festivalu.

Šestorka sklona čašici stopila je tradicionalne irske melodije i napjeve s country i punk muzikom kao svoj zaštitni znak. Tu je i baladična sentimentalnost, ali je prožeta londonsko-irskim zadahom realizma: s ishlapjelim tamnim pivom, neukusnim kafićima, ironijom i snažnim kokainom. 

U početku su bili poznati kao The Pogue Mahones, ali „Auntie Beeb“ (nadimak za BBC, op. prev.) je shvatio značenje tog imena i zabranio je i njegovo spominjanje i njihovo pojavljivanje u emisiji Top of the Pops (popularna BBC-eva glazbena emisija, op. prev.). Ovdje sumnjam na neku shemu za mito. Bend s vještim PR menadžerom – kao što je bend Frankie Goes to Hollywood – mogu dobiti status zvijezde uz pomoć BBC-eve zabrane.

Ali, pokajnički MacGowan shvaća njihovu poantu.

„Mnoštvo govornika škotsko gaelskog jezika bila bi tako uvrijeđena. Uobičajena je ta pogrešna predodžba o Ircima u Engleskoj – da smo svi naučeni pričati gaelski škotski prije nego engleski, znate. U Irskoj, gdje je zaboravljeno kako 'speaka de lingo', RTÉ (irski javni televizijski i radio servis, op. prev.) nas i dalje naziva The Pogues Mahones. Da smo se nazvali The Kiss My Arses, BBC ne bi okinuli objektivom fotoaparata. U svemu tome postoji element rasizma“, kaže MacGowan.

Dva člana benda su zapravo Englezi, a samo je MacGowan rođen u Irskoj – prvih šest godina života proveo je blizini Nenagha. No, oni su svi odrasli uz irsku tradicionalnu muziku ili doma ili u pubovima. U mnogim irskim pubovima kao da je vrijeme stalo, a to je bilo u okrugu gdje je The Pogues (Shane MacGowan) slomio svoje zube.

Brzom računicom prebrajam da su MacGowanu ostala četiri dobra kutnjaka. Ostatak zuba je ili pokvaren ili slomljen. Uvjerava me da su pravi: „Nikada nećeš vidjeti ovakav lažan set zuba kao ovaj“. 

Bio je uključen u sramotni incident gdje mu je ugrizeno uho na svirci benda The Clash davne 1977. godine, što ga je učinilo nevažnom slavnom osobom. To ljeto je oformio The Nipple Erectors, punk-pop postavu čije je ime poslije skratio na The Nips. Poslije svirke benda The Clash sastao se sa svojim prijateljima muzičarima i s kojima je inače pio da naprave juriš na irske tradicionalne pjesme uz agresivnu brzinu punka. 

„U dosta irskih pubova sviraju i rock i irski tradicionalni bendovi, pa je začuđujuće da nitko nije pomislio da to dvoje spoji“, primjećuje.

Postoji li strah možda da će biti razapeti između dva stila? 

„Ali, postoji veliki broj mladih – većinom iz Londona ili Irske – koji vole i jedno i drugo“, odgovara MacGowan.

Manično miješaju svoja pića, kao i glazbene stilove. Spider je razumno ustrajao s jabučnim vinom dok smo čavrljali, a MacGowan je popio gutljaj tamnog piva u muzičkom studiju, pa se prebacio na lager pivo i viski kada smo prešli u poznati (i prepun turista) „Prospect of Whitby“ (poznati londonski pub, op. prev.), u susjedstvu. Njihovi pokušaji bakanalija (orgija) su legendarni, a oni često dobro sviraju kad su pod tim utjecajem. Spiderov pijani scenski potez bio je poznati pokušaj lobotomije s metalnim pladnjem. 

MacGowan je dobio savjet od doktora ili da smanji ili da se skrha. „Zabrinjava me“, priznaje i „poduzimam sve moguće korake – osim što manje pijem“.

„Carlos Castaneda ne zna ništa“, kaže Spider. 

„Alkohol je put do svjesnosti, jedini put do stvarnosti. Ja ne pijem da bih precrtao zbilju; ja pijem da bih precrtao pijanstvo. Osim toga, obojica veoma lako dehidriramo. Sunce nas osuši kao pijesak“, dodaje MacGowan.

Ali, danas je kišovito. 

“Pa, da, mi smo zimogrozni, isto – pa nas viski utopli“, odgovaraju. 

Iako su dosljedni tome i pozdravljaju svaki publicitet osim osmrtnice, The Pogues se osjeća ogorčen kako se mediji u Engleskoj usredotočuju na njihovo pijenje, a isključuje sve drugo što rade. 

„Zovu nas Ircima jer vole etiketirati stvari i zovu nas pijanicama jer smo Irci – ili možda zato jer jesmo“, objasnit će.

Da li im treba više pijančevanja kako bi uhvatili ritam i duh svojih pjesama kao u kliničkoj atmosferi muzičkog studija? 

„Ne, baš. Mi dobijemo poticaj iz reakcija publike. Ne možete imati publiku u studiju, i nikakva količina pića ne može nadomjestiti taj stimulans. No, dovoljno smo profesionalni da znamo kada treba uraditi što na bini“, kazao je MacGowan.

Je li ih uspjeh promijenio na neki način? 

„Da. Više smo arogantni. Nemamo strah od javnog nastupa ispred gomile od tisuću i više ljudi“, odgovara.

Prerasli su krugove pubova uslijed publike koju su privukli – do 2.000 ljudi u Londonu, po 400 ili 500 u provincijskim mjestima. Imaju turneju po Velikoj Britaniji za nekoliko tjedana i objavit će single istodobno s tim kada se to bude događalo. Album će izaći u rujnu. Privremeni naziv je bio „Rum, Sodomy & the Lash“ („Rum, Sodoma i kandžija“, kako će se kasnije album i zvati, op. prev.) – što je ujedno Churchillov sažetak o britanskoj pomorskoj tradiciji. Svi se možemo složiti da bi Churchill i tri B-a – Bracken, Birkenhead i Beaverbrook (prijatelji za piće Winstona Churchilla koje je njegova supruga nazivala „groznim B-ovima“, op. prev.) – bili odlučno društvo za pijanke i da torijevska stranka pod vodstvom ravnateljice ima puno kavalirskih crta.

Postoje neprijatne reference na La Thatcher u videu (Margaret Thatcher, tadašnja britanska premijerka, a spot za pjesmu „A Pair of Brown Eyes“, op. prev.). 

„Alex Cox je odličan. Totalni je luđak, prirodni je speed freak (opojna droga speed, op. prev.) koji ne treba amfetamin – njegove žlijezde to same pumpaju. Obratili smo mu se kada smo pogledali 'Repo Man'. Nitko od nas nije sanjao da će u spotu pjesme 'A Pair of Brown Eyes' oči prvo pojaviti u smeđoj papirnatoj vrećici ili iz utičnica pasti u šalice čaja. Čudno“, govori MacGowan.

Veliki dio videa je napad na modernu besmislenost s kadrovima kao što je onaj u kojem su ljudi koji putuje na posao prikopčani na walkman.

„Postoji vojska ljudi u ovoj zemlji koji skoro nikako ne idu van u pubove, na svirke i u noćne izlaske. Ostaju doma gledati televiziju, onda sjede u uredima i gledaju u zaslone računara, a na putu od kuće do posla su spojeni na walkman. Stvarnost nikada nije smetnja. Idealno su stanovništvo za policijsku državu u što se Velika Britanija pretvara. Na kraju sedamdesetih je bilo svega, ali je barem bilo nekog duha u tome. Sad je sve potonulo u očaj, dosadu i trezvenost“, objašnjava.

Ne stvaraju se buntovničke pjesme u irskom štihu. 

„Stavovi o tome se razlikuju u bandu, a stavovi se razlikuju i u našoj publici“, kaže MacGowan. 

„Vjerujem u Irsku s 32 zemlje, ali to bi stvorilo problem ako bismo pjevali o tome. Moramo se ograničiti na irski geto. Prije nekoliko mjeseci svirali smo u Glasgowu navijačima Celtica i Rangersa mašući u njihovima bojama – nije bilo nikakvih napada. Čak i ovako kako je sada, trebamo samo otpjevati 'The Auld Triangle' ili 'The Boys from the County Hell' i neki zadrti ljudi će misliti da smo mi Active service unit (ćelije IRA-e, namijenjene za oružane napade, op. prev.)“

Dok razgovaramo, jedna glava proviruje na vratima i pita Spidera: „Kako ide ruska himna?“ On je interpretira i objašnjava kako oni sviraju brojne himne kao u pozadini njihove pjesme „The Gentleman Soldier“. 

„U pjesmi se radi o mladoj djevojci koja zatrudni s vojnikom, a on joj onda kaže da je oženjen i potom pobjegne – stara priča“, kaže.

Spider se nada da će tako „Deutschland über alles“ biti primijećena u kontekstu kao parodija i smijurija. Ja se nadam da pjesma „Soldier's Song“ neće biti iskorištena za to. Uvjeravaju me da neće, kao što smo se svi složili, dok smo pljuckali uz naša pića, kako se nijedan vojnik iz Irske ne bi ovako ponašao. 

Objavljeno u The irish Timesu 7. lipnja 1985. godine

Za Lupigu preveo Matija Krivošić

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia