ŽIVOT HRVATA U IRSKOJ

Kako izgleda život u „El Doradu“ našeg vremena i kakve izazove donosi

ritn by: Aleksandar Stošić | 31.12.2016.
ŽIVOT HRVATA U IRSKOJ: Kako izgleda život u „El Doradu“ našeg vremena i kakve izazove donosi
Samo letimičan pogled na razne hrvatske grupe na Facebooku dokaz su koliko je Irska popularna destinacija i nekakav El Dorado našeg vremena. Budući i sam živim u Irskoj, gotovo pa cijelo jedno desetljeće, i s obzirom da znam koliko izazova i poteškoća donosi novi život u svemu nepoznatom, odlučio sam potražiti ljude koji imaju samo jednu zajedničku stvar – hrvatsku putovnicu, a kojima je sve ostalo potpuno drukčije. Htio sam čuti razmišljanja jednog od tisuća Hrvata koji pripadaju grupi takozvane radničke klase i koje svakodnevno srećem u trgovinama, na recepcijama hotela, pubovima i restoranima, ali i iskustva fakultetski obrazovanih ljudi koji su našli zaposlenje u najprestižnijim irskim i međunarodnim korporacijama, čiji je doživljaj i iskustvo Irske potpuno drugačije.

Život nas je odavno naučio da nijedna priča nikada nije napisana jednako, a pogotovo ako je to ona najvažnija - životna. Za mnoge stanovnike Hrvatske odlazak na rad u Irsku i početak novog života bila je najvažnija tema u 2016. godini, koja upravo dok pišem ovaj tekst otkucava svoje posljednje minute, i nekako se tema o privikavanju i načinu života običnog hrvatskog čovjeka nametnula kao važna tema koju treba istražiti pogotovo imajući u vidu da veliki broj ljudi i dalje traži načine kako doći do "dalekog Zapada". 

Samo letimičan pogled na razne hrvatske grupe na Facebooku dokaz su koliko je Irska popularna destinacija i nekakav El Dorado našeg vremena. Budući i sam živim u Irskoj, gotovo pa cijelo jedno desetljeće, i s obzirom da znam koliko izazova i poteškoća donosi novi život u svemu nepoznatom, odlučio sam potražiti ljude koji imaju samo jednu zajedničku stvar – hrvatsku putovnicu, a kojima je sve ostalo potpuno drukčije. 

Htio sam čuti razmišljanja jednog od tisuća Hrvata koji pripadaju grupi takozvane radničke klase i koje svakodnevno srećem u trgovinama, na recepcijama hotela, pubovima i restoranima. Htio sam čuti njihova iskustva, jer oni zapravo predstavljaju ogromnu skupinu ljudi koja je uspjela otići iz svoje zemlje i dramatično promijeniti kvalitetu svog života, dok je onih koji na to čekaju u Hrvatskoj i dalje veliki broj. Htio sam, međutim, i čuti iskustva fakultetski obrazovanih ljudi koji su našli zaposlenje u najprestižnijim irskim i međunarodnim korporacijama, čiji je doživljaj i iskustvo Irske potpuno drugačije. Htio sam ta dva iskustva predstaviti tako da ove dvije priče predstavljaju jednu jedinstvenu cjelinu u kojoj će sve socijalne skupine iz Hrvatske moći dobiti sliku o tome kako izgleda život u Irskoj i kakve izazove taj život donosi.

Irska
Irska kako je zamišlja većina Hrvata (FOTO: Pixabay)

Zrinki Stipković to zapravo i nije pravo ime i prezime. Zamolila nas je da bude anonimna, jer, kako kaže, ne želi da ispadne da se hvali, niti se želi javno predstavljati, pogotovo zato što dolazi iz jedne male sredine kakva je Petrinja. Stoga smo je za ovu prigodu nazvali Zrinka. Ona je s obitelji u Irskoj već dvije godine. I ona i suprug imaju 45 godina i roditelji su dvoje tinejdžera – osamnaestogodišnja kćerka i godinu dana mlađeg sina. Zrinka radi kao sobarica u jednom dublinskom hotelu, a u Hrvatskoj je radila kao konobarica. 

Juraju Biliću je ovo pravo ime i u Dublin je došao iz Varaždina gdje je završio magisterij informacijskih sustava. I supruga mu također ima završen magisterij. Juraj, koji je rođen 1982. godine, u rodnoj Puli je živio do fakulteta, a poslije su u Varaždinu i on i njegova supruga imali svoje tvrtke. Sada radi u Facebooku, u dublinskoj „Silicijskoj dolini“ – Meki takozvanoj IT svijeta, pogotovo Europljana. 

Već nekoliko godina unazad Dublin se smatra središtem europskog IT sektora s obzirom da su tu sjedišta svih najvažnijih svjetskih IT kompanija - od Facebooka, Googlea, YouTubea … Juraj radi, kako mi sam priznaje, u jednom multikulturnom balonu gdje se nalaze ljudi iz gotovo svih europskih zemalja. 

Zrinka je, dok je razgovarala sa mnom, pripremala večeru za Badnjak. Bio je petak uvečer, kiša je padala i vjetar je opasno puhao pa se i tema o nostalgiji neumitno postavila sama od sebe. 

„Imamo dosta kontakta, pogotovo s obitelji. Vezani smo jako i čujemo se preko Skypea i s prijateljima preko Facebooka, s obzirom na to da je danas sve to moguće i mnogo je lakše. Znamo sve što se događa dolje. Volimo otići u Hrvatsku i normalno da nam ponekad nedostaje, pogotovo u blagdanskim danima, kada se obitelj okuplja, ali sve ima svoju cijenu“, govori mi Zrinka.

Prije nego što se doselila s djecom, njen suprug je godinu dana sam živio u Irskoj, "pripremajući teren". 

„Super smo se snašli. Stigli smo u srpnju 2014. godine. Nije nam zapravo trebalo puno vremena da se snađemo. Počeli smo vrlo brzo raditi. Odmah po završetku raspusta djeca su krenula u školu. Njima je možda trebalo mjesec dana da se prilagode i da ih društvo prihvati, jer Irci govore malo drukčiji engleski, međutim brzo su se uklopili“, prisjeća se svojih prvih dana na ovom dalekom otoku. Priznaje da je financijska nesigurnost bila jedan od ključnih razloga zbog čega su počeli razmišljati o selidbi u Irsku. 

Dublin kiša
Oboje Lupiginih sugovornika jedino će se požaliti na loše vrijeme (FOTO: Pixabay)

„Situacija u Hrvatskoj je jako loša, na mnogo razina. I što se tiče financija i što se tiče pronalaska posla uopće. Ja sam radila u jednom hotelu u Topuskom, ali plaće su bile neredovite i jednostavno je bilo teško sklapati kraj s krajem. Djeca su bila najvažniji razlog zašto smo otišli, jer nismo htjeli da jednog dana, kada završe škole, shvate da tamo ne mogu pronaći posao. To nas je natjeralo da probamo negdje potražiti novi život“, obrazlaže novopečena Irkinja.

Kao i u mnogim drugim situacijama kontakti i poznanstva pomognu da se premoste prvi problemi, ali početak je uvijek po pravilu težak

„Mi smo o mogućnostima Irske čuli od jednog prijatelja koji je već živio ovdje i koji nam je rekao da je u Irskoj dobro i da se može naći posao. Kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju više nije bilo zabrane za hrvatske državljane i mnogima se tada otvorilo. Suprug je prvi došao i bilo mu je teško. Tražio je stan za cijelu obitelj, međutim, ovdje je veliki problem sa stanovima tako da smo na kraju djeca, on i ja prvo tri dana bili smješteni u jednom B&B (Bad and Breakfast su privatni objekti pretvoreni u turistički smještaj op.a.). Poslije toga smo pronašli stan i tu smo živjeli godinu dana, a sada smo se preselili u četverosobnu kuću koju plaćamo 1.500 eura“, govori mi Zrinka napominjući da njen engleski nije bio savršen, pa se nije željela sramotiti i stoga joj je posao sobarice bio najlogičnije rješenje.

„Relativno sam zadovoljna, posao je fizički naporan, ali zna se zašto se radi i može se lijepo živjeti od toga. Suprug radi kao zaštitar i poprilično smo opušteni što se tiče financija, jer možemo bez problema platiti stanarinu za kuću koja nije mala, platiti sve račune, kupiti garderobu, normalno se hraniti i još uštedjeti za godišnji odmor, bilo da odemo u Hrvatsku ili da otputujemo na neku drugu lokaciju. Recimo, ove godine smo suprug i ja putovali u Škotsku više puta, pa na Tenerife…“, kaže moja sugovornica kuhajući blagdansku večeru.

Ipak treba imati na umu da Zrinka i njen suprug rade poslove koji su među najniže plaćenim poslovima u Irskoj

„Ovo se ne može uspoređivati s uvjetima u Hrvatskoj i to i jesu razlozi zbog kojih smo došli u Irsku, dok u Hrvatskoj koliko god da radiš ne možeš podmiriti račune i uvijek ti nešto fali. Odnos šefova prema radnicima je također neusporediv. Ovdje su korektni odnosi i svi te tretiraju s poštovanjem. Dok te u Hrvatskoj šefovi gledaju s visine, ovdje je svaki menadžer na zemlji“, primjećuje Zrinka. S obzirom da je sam dolazak u Irsku vrlo velika promjena, pitam je kako su se privikli na početku. 

Dublin kolodvor
Zrinkina preporuka je da se posao ne traži iz Hrvatske, već da se hrabro dođe u Dublin i na licu mjesta traži radno mjesto (FOTO: Flickr/informatique)

„Nije nam bilo pretjerano teško na početku. Stvarno smo se brzo privikli. Mi smo inače dosta prilagodljivi, živjeli smo prije u Zagrebu pa smo se selili u Petrinju, tako da su i djeca navikla na promjene. Meni je jedini problem bila klima, zato što ja više volim malo toplije vrijeme. Ali sada sam se navikla i na to pa mi više ništa ne smeta. Uvijek se nekako uspiju nadoknaditi stvari koje vam nedostaju“, odgovara na moje pitanje. Zanima me i njihov društveni život, pa pitam druže li se s Ircima ili imaju prijatelje s kojima ih veže zajednički jezik.

„Većinom su oko nas naši ljudi, iz našeg podneblja – Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Irce nismo upoznali za druženje, dok djeca imaju dosta prijatelja Iraca iz škole“, kaže Zrinka koju pitam i ima li kakav savjet za ljude iz Hrvatske koji razmišljaju o odlasku u neku novu sredinu, konkretno u Irsku.

„Iako neke stvari ovdje nedostaju, preporučila bih svakome da se ne boji, treba se pokrenuti jer čekajući tamo u nedogled ništa neće napravit. Život prođe brzo“, govori mi i dodaje da je najbolje doći u Irsku pa tek onda tražiti posao, jer je posao iz Hrvatske teško pronaći

„Posao iz Hrvatske mogu pronaći IT stručnjaci, stoga je ostalima najbolje doći ovdje s nešto novca da se može preživjeti prve dane, a zatim početi raditi bilo što da bi se potom radeći moglo tražit drugi posao prema vlastitim afinitetima“, zaključuje. 

S Jurajem razgovaram dan uoči Nove godinu. Dok šeće sa suprugom i kćerkicom starom godinu i pol dana djeluje kao vrlo zadovoljan čovjek. Njegove rečenice su duboko promišljene, izuzetno je elokventan i vrlo je temeljit u svojim planovima. Kada je završio fakultet radio je kao programer u Varaždinu, da bi onda on i njegova tadašnja djevojka otvorili privatnu tvrtku. Kaže da su dugo razmišljali o Kanadi ili Australiji kao opcijama za novi život.

Juraj Bilić
S obzirom da radi u tvrtki gdje je najviše stranaca iskustvo Juraja Bilića s privikavanjem u najmanju je ruku atipično za ostatak emigracije (FOTO: Privatni album)

„Prije dvije godine dobio sam jedan poziv od regrutera u Irskoj i nekoliko ponuda. Jedna od njih je bila za Bank of America. Nakon tri tjedna već sam bio u Dublinu. Mi smo i prije toga odlučili da trebamo negdje otići, ali dok smo razmišljali kako ćemo napraviti taj skok, eto, javio se regruter iz Irske. Kada smo krenuli istraživati mogućnosti u Irskoj, gledati kakav je životni standard, kultura i takve stvari, shvatili smo da je Irska odlična solucija, pogotovo jer ćemo ostati u Europi, na engleskom govornom području i na mjestu s dobrim životnim standardom. To su bile ključne stvari za našu odluku“, objašnjava mi Juraj. Već poslije godinu dana rada u banci odlučio je promijeniti posao i prešao u Facebook. 

„Ja sam dobio posao prije nego što sam došao u Irsku i tu bih opciju predložio svima. Znam da neki ljudi znaju doći u Dublin i onda šetati okolo i tražiti posao. Shvaćam da je to standardna procedura kada nisi u IT sektoru ili nemaš diplomu visokog školstva. Razumijem da je ljudima tako lakše. IT i farmaceutska industrija su nekako zlatne grane u Dublinu. Ostale branše su tako-tako. Ljudi znaju očekivati neke velike stvari, ali se onda razočaraju tako da moraju biti spremni na realnost, moraju istraživati koja će im biti plaća, koliko će plaćati stanarinu i koliki su ostali troškovi. Ne smijete razmišljati da ćete postati bogataš čim stignete u Irsku“, sumira Juraj, a pitam ga i kako se snašla njegova supruga.

„Ha, isti dan kada sam dobio posao u banci, ona mi je pokazala pozitivan test za trudnoću. To je, dakle, bilo prije dvije godine. Sada smo tu s bebicom. Supruga je u Irsku stigla trudna i porodila se u Dublinu. Osim što je predivna, brižna majka, ona sa strane radi svoj posao, grafička je dizajnerica i ima svoju tvrtku, tako da je 'freelancer' i već radi s postojećom grupom svojih klijenata“, kaže moj sugovornik, nabrajajući kako su klijenti njegove supruge uglavnom iz Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Španjolske … 

Rad u tvrtki kakva je Facebook sa sobom nosi i jedan zanimljiv sociološki element. Naime, s obzirom da je tu najviše stranaca Jurajevo iskustvo s privikavanjem u najmanju je ruku atipično za ostatak emigracije.

„Pa gledajte, nema velikog privikavanja. Kao prvo, u svim tim firmama; i prije u banci i sada u Facebooku; nema velikog privikavanja na irski život zato što su ovdje Irci u manjini. To je neki multikulturalni balon, tako da zapravo nema previše druženja s Ircima i susretanja s njihovom kulturom. Sve je to toliko miješano da mi to čak i smeta. Htio bih da malo budem s Ircima, da upoznam kako dišu“, komentira mi rad u prestižnoj kompaniji, a ja ga odmah pitam znači li to da se njegov život svodi na obitelj i nedostaje li mu život iz Hrvatske

Dublin pub
U pub samo kad dođu prijatelji iz Hrvatske (FOTO: Pixabay)

„Po pitanju privikavanja, mi smo malo drugačiji. Kada mi kažeš 'kuća' ili 'dom' ... meni je ovdje u Dublinu dom. Tu sam sa svojom suprugom i djetetom tako da odmah u startu nema te nostalgije, nikad je nije ni bilo. Ono, 'moja domovina' i te stvari nikad nisu ni igrale ključnu ulogu u našim životima. Doduše, to smo mi i naša razmišljanja, način na koji mi živimo. Upoznao sam neke Hrvate kojima tu baš nije dobro, koji žele doma, ali mi nismo jedni od njih, uživamo ovdje i u kulturi i u ljudima, u svemu. Malo je klima loša, ali to je zaista jedini problem“, sumira ovaj uposlenik Facebooka. Posao IT stručnjaka daje jednu financijsku opuštenost i Juraj priznaje da mu je vrijeme zapravo jedini faktor koji je deficitaran i koji mu nedostaje

„Otkad smo došli u Dublin živjeli smo u stanu. Užasno je skupo, ali to je realnost. Nedavno smo se preselili u apartman koji je blizu Facebooka tako da mi treba tri minute pješice do posla. Da, skupo je, ali vrijeme je najdragocjeniji resurs i to što obitelji brzo dođem doma, znači mi puno više nego to što bih uštedio da imamo neki jeftiniji stan, ali udaljen od posla“, kaže Juraj. S obzirom da imaju malo dijete priznaju da im je društveni život na čekanju

„Pokušavamo, pa i uspijevamo donekle, baviti se nekim našim hobijima, ali ne na isti način i istim intenzitetom kao i prije. U pubove i vani na piće ne izlazimo, osim kada nam dođe obitelj ili nas posjete prijatelji iz Hrvatske. Ako je u pitanju neko društvo to su onda neke privatne zabave, gdje ljudi dolaze nama ili mi odlazimo k njima. Uglavnom idemo negdje s nekim ciljem, na primjer, na neki koncert, u kazalište ili kino“, rezimira Juraj, koji je poprilično suzdržan kada je riječ o savjetima ljudima koji će čitati njegova iskustva i koji se planiraju upustite u sličan pothvat. 

„Savjet je dosta individualna i ovisi od pojedinca, od obitelji do obitelji. Za dobivanje iskustva, rad u inozemstvu se izuzetno cijeni i to se iskustvo ne može baš mjeriti ako ostaneš u nekom malom gradu, pogotovo ako govorimo o Balkanu, tako da je to velika prednost. Plaća je isto tako velika prednost. Opet, s druge strane, može li čovjek uspjeti u svojoj zemlji? Naravno da može, može dobiti ogromna iskustva, može bit vrhunski stručnjak u svom poslu i da mu bude sasvim super. Svatko treba gledati iz svoje perspektive, što želi raditi u životu i kako to ostvariti“, zaključuje moj sugovornik.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia/Mith

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize".


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Josipa Rimac je to radila u fušu

    03.06.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Josipa Rimac je to radila u fušu

  2. DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mala kritika škole za proizvodnju poslušnika

    01.06.2020.

    Tatjana Gromača

    DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Mala kritika škole za proizvodnju poslušnika

  3. KORONA, PRVI KRUG: Što ako egoizam postane dominantno moralno načelo?

    28.05.2020.

    Predrag Finci

    KORONA, PRVI KRUG: Što ako egoizam postane dominantno moralno načelo?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije