PRIČA IZ ZAGREBNOG ŽIVOTA DAMIRA PILIĆA

Zagreb 6.27

ritn by: Damir Pilić | 11.11.2014.
PRIČA IZ ZAGREBNOG ŽIVOTA DAMIRA PILIĆA: Zagreb 6.27
Znakovi se množe već pola sata, otkad se Josip Končar trgnuo iz popodnevnog drijemeža. Prvo je otkrio da je pokrivač pored kauča, na podu: zato se, znači, smrznuo. Žarulja u kupaonici je eksplodirala čim je dotaknuo prekidač: zube pere u mraku, pa nehotice tvrdom četkicom zastruže gornju usnu. Zbog mraka nije vidio da se crijevo od tuša izglobilo iz ležišta: želeći se otuširati, poplavio je kupaonicu. U kuhinju dolazi već potpuno sumnjičav. Dok čeka da voda za kavu provrije, pali tranzistor da čuje večernje vijesti o poplavama na sjeveru. Danak starim navikama: u eri robota nitko više ne sluša radio, osim u autu.

Začuje radiofonični muški glas kako izgovara „...vodostaj rijeke Save...“, potom aparat zakrči, odjednom razgovijetni ženski alt reče „Zagreb“, a onda nastupi tišina.

Voda nije provrila. Na brzoj ploči obično treba oko dvije minute, sada je prošlo već deset. Čini mu se da na mirnoj površini vode u džezvi nazire jedan kržljavi mjehurić, ali nakon dvadeset minuta čekanja nije se dogodilo ništa: gasi špaker, prolijeva vodu u sudoper.

S hranom neće ni pokušavati: znade, izvadi li iz frižidera jogurt, bit će probušen. Uzme li jabuku, napast će ga crvi.

Pogleda šutljivi tranzistor, ugasi i njega. Televizor i laptop neće ni paliti. Ako umrtvi svu tehniku, roboti mu ne mogu ništa.

Pogleda na zidni sat: žuta kazaljka od sekundi se miče, vrijeme je još na ljudskoj strani. Točno je 18.30, počinju vijesti na RTL-u: othrva se porivu da ipak upali televizor.

Pokuša sabrati dotadašnje znakove u jednu formulu. Dakle, što se sve pokvarilo: struja, voda, elektromagnetski valovi. I vražji pokrivač na podu, umjesto na kauču. Zato se i probudio, od hladnoće.

S druge strane, upute za postupanje su nejasne, tek dvije mršave natuknice: „vodostaj rijeke Save“ i „Zagreb“.

Jasno je: mora za glavni grad, što prije. Zato se i probudio. Zato je pokrivač pao.

Jasno je i kod koga mora ići: znakove najbolje čita Rade Kraš, stari frend s Akademije, najtalentiraniji student u klasi, danas nezavisni konceptualni umjetnik. Rade živi na Vrbiku, tamo mu je i atelje, nedaleko Save.

Jasno je i kako mora putovati do Zagreba: u ritmu srca. Drugi načini ne dolaze u obzir. Pretraži pamćenje: noćni vlak za Zagreb na liniji 824 kreće u 21.17.

Damir Pilić
Damir Pilić (FOTO: Privatni album)

Josip Končar obuče kaput, iz kućnog bifea uzme bocu „Badelova“ vinjaka i strpa ga u džep, te se u vrlo kratkom vremenu nađe na splitskom Željezničkom kolodvoru, gdje od službenice na šalteru, postarije gospođe s metalnim naočalama i bijelom košuljom „Hrvatskih željeznica“, zatraži „jednu kartu za noćni do Zagreba, molim vas, drugi razred“.

„Nema, gospodine“, reče žena.

„Nema nijedna?“, začudi se Končar. „Dajte mi onda za prvi razred.“

„Gospodine“, žena se nagne naprijed i pusti da joj naočale spadnu na nos, pa ga pogleda iznad metalnog okvira: „Nema više noćnog vlaka za Zagreb.“

Končar se nepovjerljivo zagleda u službenicu „Hrvatskih željeznica“, tražeći robotska obilježja. Nova generacija robota radi na profitni pogon, teško ih je prepoznati.

„Otkad nema?“

„Od jučer“, reče žena. „Posljednji vlak za Zagreb otišao je preksinoć. Pisalo vam je u novinama. Noćna linija za Zagreb je ukinuta.“

Znao je Končar da novine pišu o tome, vidio je naslove, ali nije to doživljavao ozbiljno, više kao robotsku podvalu. Vlak je civilizacija: nitko ne može ukinuti civilizaciju.

„Znate, gospodine, otkad je napravljena autocesta, nitko više ne putuje vlakom.“

„Struja, voda i elektromagnetski valovi, a sada i simboli. Kada su Jenkiji urbanizirali Divlji Zapad, simbol je bila željeznica. Kaubojsko naselje bi postalo grad tek kada se postavi zadnja tračnica i kada zapišti prva lokomotiva.“

„Noćna linija za Zagreb je, gospodine, postala nerentabilna“.

Vlak pruga
(FOTO: tresdetes/pixabay.com)

Civilizacija ne može ići unatrag. Ako i krene, uvijek u zadnjem trenutku odnekud dođe četa vojnika da je spasi.

„Žao mi je, gospodine, morat ćete autobusom“.

Ona ne zna da ne mogu autobusom, pomisli Josip Končar, jer ne zna da moram putovati u ritmu srca. Da zna, nikad to ne bi rekla.

Josip Končar iziđe iz Željezničkog kolodvora, pješice prođe preko obližnjeg Autobusnog kolodvora i Željezničkog mosta, te se u vrlo kratkom vremenu zatekne na mračnom parkiralištu na Bačvicama, sa zapadne strane hotela „Park“, gdje se najprije nasloni na bistu onog narodnog heroja, izvadi iz džepa „Badelov“ vinjak i otpije dugačak gutljaj, a potom provali u najbliži automobil, zeleni „renault 19“: još jedan danak starim navikama.

Kada se na naplatnim kućicama u Dugopolju uključio na autocestu, digitalni sat u „renaultu“ je pokazivao 19:45. Tri sata i 11 minuta kasnije, u 22:56, bio je na naplatnim kućicama u Lučkom. Mogao je i brže, ali je čitavo vrijeme pazio da ne pređe 160 na sat, zbog policije: govorilo se da „Kobre“ toleriraju do 160, da ulijeću tek iznad toga.

Putem je analizirao autocestu. Roboti nisu imali mašte, ali su znali što rade, dobro su poznavali ljudsku psihologiju: svakih 35 kilometara šarena svjetla benzinsko-ugostiteljskih čvorova, svakih sat vremena radikalna promjena pejsaža. Autoput, zavodljiva kurva: vlak nije ni imao šansu.

Kod Rotora, na ulazu u Novi Zagreb, Končar skrene lijevo prema Savskom mostu, i kad ugleda pobunjenu rijeku, otpije gutljaj „Badelova“ vinjaka i sjeti se da nije nazvao Kraša.

Starom drugu bilo je drago što ga čuje.

„U Zagrebu si? Super! Možeš li odmah doći do mene? Došao bih ja po tebe, ali...“, nezavisni konceptualni umjetnik i Končarev prijatelj Rade Kraš tu značajno spusti glas, „...popodne mi je iznenada crkao auto. Da ne govorim kako mi se maloprije kompjutor zaledio, veš-mašina u pola programa isključila, a...“

„Znam sve“, prekine ga Končar. „Zato sam i došao. Eto me odmah, ako nije kasno. Jesu Barbara i mala zaspale?“

„Barbara je na putu, a to 'mala' stavi u navodnike. Gospođica se upravo sprema za noćni izlazak.“

„Okej, stižem“, reče Končar. „Reci mi još samo šta je s poplavama“.

„Zagreb je siguran“, izvijesti ga Kraš, „ali Slavonija tone“.

Josip Končar na kraju Savskog mosta skrene desno pa lijevo u Savsku ulicu, prođe „Vjesnikov“ neboder i tramvajsku stanicu kod Pedagoške akademije, te na sljedećem semaforu, kod „Zagrepčanke“, skrene desno u Vukovarsku i onda uskoro lijevo u Miramarsku, prođe podvožnjakom i dođe do Mihanovićeve, tu skrene desno pa opet desno, prođe Ulicom Grgura Ninskog između buržoaskog hotela „Esplanada“ i okupiranog prenoćišta Crvenog križa, te se u vrlo kratkom vremenu parkira točno na ulazu u zagrebački Glavni željeznički kolodvor.

Vrbik
(FOTO: suradnik13/wikimedia)

Kasnije će Končar istražiteljima tvrditi da je ono što je uslijedilo u narednih pet minuta bio njegov art-performance na temu „Salvation of Civilization“, odnosno, u nešto slobodnijem hrvatskom prijevodu, „Posljednji vlak za Zagreb“, ali istražitelji su baratali iskazima više svjedoka koji su vjerodostojno potvrdili da je osumnjičeni J.K. oko 23.15 izišao iz zelenog „renaulta 19“ i najprije prešao tramvajsku prugu prema Zrinjevcu i došao do spomenika kralju Tomislavu na konju, gdje je izvadio „nešto“ iz džepa kaputa i bacio to „nešto“ gore na postolje spomenika – naknadno će uviđaj pokazati da je osumnjičeni na postolje bacio tri kocke šećera, a on će tvrditi da je morao nahraniti konja jer je osjetio njegovu stoljetnu glad – da bi potom pretrčao natrag preko tramvajske pruge i uletio u kolodvorsku zgradu, pri čemu pojedini svjedoci tvrde da je u tom trku ispijao bocu „Badelova“ vinjaka, dok se drugi svjedoci ne sjećaju tog detalja, da je potom u zgradi kolodvora izvadio flomaster i papir i nešto flomasterom žustro zapisivao po tom papiru, nakon čega je s tim papirom otrčao na šalter službenog kolodvorskog spikera i tutnuo mu taj papir pred nos, da je službeni kolodvorski spiker najprije odlučno odmahivao glavom a da je onda osumnjičeni izvadio nekakav predmet iz džepa, za koji se svjedoci nisu mogli usuglasiti je li bio nož, pištolj ili bejzbolska palica, te da je nakon toga službeni kolodvorski spiker smjesta uzeo onaj papir i na mikrofon pročitao poruku s tog papira, a ta je poruka glasila ovako: „Noćni vlak iz Splita na liniji 824 stiže u 6.27 na prvi peron, prvi kolosijek, ponavljam, noćni vlak iz Splita na liniji 824 stiže u 6.27 na prvi peron, prvi kolosijek“, da je osumnjičeni potom više puta zaurlao na službenog kolodvorskog spikera, ponavljajući frazu „dobro, jel to bilo teško?, dobro, jel to bilo teško?, dobro, jel to bilo teško?“ najmanje tri puta, nakon čega je istrčao iz kolodvorske zgrade, ušao u zeleni „renault 19“ koji ga je čekao pred ulazom i nestao Branimirovom ulicom u smjeru Držićeve avenije.

Istragom je utvrđeno da su nadzorne kamere snimile inkriminirani automobil te da je dotično vozilo imalo splitske registracijske oznake za koje je provjerom ustanovljeno da pripadaju građaninu F.T. iz splitske četvrti Bačvice, koji međutim nije odgovarao opisu osumnjičenog koji su dali svjedoci sa zagrebačkog Željezničkog kolodvora; uz to, supruga građanina F.T. potvrdila je da je on tu noć proveo s njom u njihovom stanu na Bačvicama, dok je on iskazao da je u sedam ujutro, kada je krenuo na posao, automobil našao na istom mjestu gdje ga je večer prije ostavio, točno kod biste onog komunističkog zločinca; izjavio je, doduše, kako mu se učinilo da u vozilu osjeća miris ženskog parfema, drukčijeg od onog koji koristi njegova supruga – naknadno se ispostavilo da je gospođa T. došla u posjed službenog iskaza svog supruga, što je građaninu F.T. donijelo određene probleme u braku.

U tom trenutku, oko 23.30, kada su policijski istražitelji na poziv službenog željezničkog spikera stigli na Glavni kolodvor, nisu mogli znati da se Končar već probio do poznatog kvarta, odnosno da se u vrlo kratkom vremenu parkirao pred neboderom na Vrbiku, sa sjeverne strane Slavonske avenije, gdje je najprije izvadio iz džepa „Badelov“ vinjak i otpio dugačak gutljaj, a potom izišao iz automobila, ušao u neboder, te se pješice – preventivno, da izbjegne robotsku sabotažu u liftu - popeo na šesti kat i pozvonio na vrata s prezimenom Kraš.

„Uđi, sad će noćne vijesti“, reče mu Rade. „Baš mi je i stari došao na par dana, bit će mu drago da te vidi“.

Končar se srdačno zagrli sa starim Krašom, umirovljenim profesorom filozofije koji se u penziji povukao u zagorsku vikendicu, gdje je pisao eseje o globalizaciji bitka i sazrijevanju Homo Roboticusa. Na ekranu je upravo išao snimak potopljenih slavonskih sela.

„Premijer je izrazio čuđenje što su popustili gotovo novi nasipi, izgrađeni prije svega dvije-tri godine“, s ekrana se čuo razgovijetni muški bariton.

„Josipe, vidiš ti ovo, kako im se ruše nasipi?“, stari Kraš se obrati pridošlom gostu. „A jel znaš što je s nasipom u Zagrebu?“

„Rade mi kaže da je Zagreb siguran“, odvrati Končar.

„Dobro ti kaže“, potvrdi stari. „A jel znaš ko je gradio taj nasip u Zagrebu?“

„Daj, stari, nemoj opet“, zavapi tobože Rade Kraš. „Cijeli dan ponavljaš.“

„Ali prijatelj ti ne zna“, smireno reče stari profesor filozofije, te se okrene Končaru. „Mladiću, u Zagrebu je 1964. godine bila velika poplava i onda je omladina na radnoj akciji 1965. napravila taj nasip. A ja sam bio komandant akcije.“

Končar izrazi čuđenje: dobro mu je poznato da je stari Kraš vrstan filozof, slavan u više studentskih generacija, ali nije, eto, znao da se razumije i u niskogradnju.

„Pa nisam ja gradio, jebo te otac!“, nasmije se stari filozof. „Za nasip sam imao inžinjere, a ja sam bio komandant politički, ispred komunista, razumiješ. Da pazim na socijalistički duh.“

Savski nasip
(FOTO: Tomislav Medak/Flickr)

Dramatična promjena u spikerovom glasu natjera svu trojicu da se koncentriraju na ekran. Televizijski prizor poraženog nasipa u Gunji, sniman očito iz helikoptera, reporterskom odlukom je popraćen apokaliptičnim mukanjem jedne zaboravljene krave, koja je dopola virila iz vode. Izgledalo je da je govedo ostalo samo na svijetu.

„Jebo vas kapitalizam“, dobaci u ekran stari Kraš. „Vaši nasipi padaju kao ptice, a moj stoji pedeset godina“.

Josip Končar najprije osjeti navalu ženskog parfema u sobu, a tek potom ugleda Radinu kćer Slobodu, spremnu za noćni izlazak: minica, štikle, neki oskudni topić – nova generacija nije ostavljala puno prostora za zamišljanje. Dok ga je ljubila u obraz, od žestine mirisa zamalo se zakašljao.

„Zdravo, striček Josip! Tata, eksplodirala je sijalica u kupaoni“, reče djevojka namještajući naušnice.

Rade Kraš i Josip Končar na brzinu izmijene poglede.

„Tata će to poslije srediti“, reče Rade Kraš.

„Oćeš da te mi bacimo vani?“, upita je Končar. „Ja sam s autom.“

„Super!“, usklikne Sloboda. „Jel možemo odmah? Već me čekaju pred klubom.“

Deset minuta kasnije zeleni „renault 19“ se zaustavio ispred jednog narodnjačkog kluba u centru Zagreba. Čim je izišla iz automobila, Sloboda je postala dio koreografije: mladići su se međusobno donekle i razlikovali, ali djevojke su bile jasno uniformirane, kao državna reprezentacija – štikle, minice, oskudni topići.

„Robotski pomladak“, šapne Rade Kraš.

Dvojica prijatelja potom se vrate na Vrbik i Končar parkira pred istim neboderom. Ovog puta nisu išli na šesti kat nego u suteren, gdje je bio smješten Radin atelje.

„Na čemu sada radiš?“, upita Končar svog druga, nakon što su sjeli na drvene, u crno obojane IKEA stolice s naknadno docrtanim žutim mrtvačkim glavama, te iz kaputa izvadi bocu „Badelova“ vinjaka i stavi je na ručno izrađeni drveni stol obojan u crveno, s poprečnom zelenom linijom. Prije nego je odgovorio, Rade Kraš otpije dugačak gutljaj vinjaka i pošteno se strese od alkohola.

„Otvori tu ladicu, u njoj su nacrti“.

Josip Končar jedva otvori označenu ladicu, jer je pružala neodređeni otpor, kao da ju je iz dubine stola neprijateljska sila vukla unatrag. Končar pogleda u svog druga koji je netremice buljio u njega i ladicu.

„Ja je svaki dan sve teže otvaram“, reče Rade i otpije novi, štedljiviji gutljaj „Badelova“ vinjaka.

Končar upotrijebi svu svoju snagu i čitava ladica mu se nađe u rukama, a od siline zamaha nekoliko gornjih papira padne na pod. Končar ih podigne i stane razgledavati: još s Akademije se znalo da Rade Kraš ima izraženi senzibilitet za radikalne, društveno angažirane performanse.

„To je projekt opkoljavanja Zagreba crnim koncem“, Rade prstom pokaže Končaru na prvi nacrt, koji je prikazivao grubi tlocrt Zagreba i neprekinutu crnu liniju koja je obavijala rubne nebodere na periferiji.

„Ovaj drugi je postavljanje limenih vojnika duž Savskog nasipa. A treći je instalacija mitraljeskog gnijezda na početku Ilice.“

„Misliš da će napasti sa svih strana?“, upita ga Končar.

Rade Kraš uzdahne i otpije novi gutljaj „Badelova“ vinjaka, sada već neosjetljiv na njegovu žestinu.

„Čuj, vidiš šta se događa, čitaš novine. Znaš da su osvojili skupštinu, ušli u parlament, prodrli među mlade. Iskoristili su poplave, više se ne skrivaju.“

„A ovo?“, zapita Končar, pokazujući na sljedeći nacrt.

Bijeli A3 papir bio je iscrtan skicama pećinskih ljudi, a na vrhu papira je pisalo „Projekt 2020: Izgradnja robota na neprofitni pogon“. Između pojedinih skica pračovjeka tekle su višestruke strelice u različitim bojama.

„A gdje su nam inžinjeri?“, reče Kraš rezignirano. „Gdje nam je omladina?“

Pogledom okrzne strop.

„Lako je bilo starome.“

Josip Končar uzme bocu „Badelova“ vinjaka i dobro nagne, a onda nastavi razgledavati ona tri gornja nacrta.

„Okej“, reče. „Šta ćemo prvo?“

Nastane kratka tišina: dva umjetnika šutke su proučavali jedan drugog. Na gornjim katovima nebodera nešto je zaklepetalo.

„Nećemo ništa“, turobno odvrati Rade Kraš, zgužva sva četiri nacrta i baci ih u koš. „Nema smisla, gotovo je.“

Josip Končar ustane, žustro otkorača do koša, izvadi bačene nacrte i stane ispravljati zgužvani papir.

„Zar ne misliš da bi mi morali biti ona četa vojnika koja odnekud dođe i spasi civilizaciju?“, obzirno zapita svog druga, te doda: „Već sam organizirao pojačanja s juga, dobrovoljci stižu noćnim vlakom u 6.27.“

„Nema smisla“, ponovi Rade Kraš. „Pobijedili su. Gotovo je. Opozovi noćni vlak.“

Končar strpa nacrte u džep, zavali se u stolicu i otpije dugački gutljaj „Badelova“ vinjaka.

„Ne mogu opozvati“, reče napokon. „Noćni vlak već je na putu.“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Tomislav Medak/Flickr

 

Kratka priča Damira Pilića četvrta je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

  2. SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

    02.04.2024.

    Bojan Tončić

    SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

  3. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije