PRIČA IZ ZAGREBNOG ŽIVOTA BEKIMA SEJRANOVIĆA

Zagrebački nadgrobni spomenici

ritn by: Bekim Sejranović | 01.01.2015.
PRIČA IZ ZAGREBNOG ŽIVOTA BEKIMA SEJRANOVIĆA: Zagrebački nadgrobni spomenici
U trećem razredu srednje osnovali smo bend, moj, u bliskoj budućnosti mrtvi, frend i ja. Ošišan sam na “irokezu”, krijesta mi je tek malo manja od Wattijeve iz Exploiteda. Morao sam je držati uspravnom uz pomoć ljepila. Osim za frizure ljepilo smo koristili i za snifanje koje smo u Rijeci nazivali “kačenjem”. Mogao si birati između piroćanskog “Tigar” i slovenskog “Neostik”. “Piroćanac” je davao ljepše, i ako ništa, miroljubive halucinacije, ali se prodavao samo u jednom dućanu u čitavom gradu, tamo pored Narodnog kazališta Ivan Zajc, a “Slovenac” te bacao na agresiju. “Kačeći” Neostik prvi put sam vidio đavola i bio je zelene boje.

1. Maksimir

Moje prvo sjećanje na Zagreb povezano je s nogometom, kojeg sam igrao loše, a pratio nikako. Bilo neko finale kupa i riječka “Armada” je organizirala odlazak u Zagreb u pet autobusa, ali i to bi nedovoljno, pa su mnogi na tu tekmu putovali vlakom. I tako smo nas nekoliko prijatelja i ja, krenuli jutarnjim vlakom prema belom Zagreb gradu. U vlaku pijemo, snifamo, po Gorskom Kotaru urlamo Fooooorza Fiume i Aaarmada kroz prozor, pušimo, mašemo riječkim zastavama i šalovima, ne jebemo živu silu.

U Karlovcu uđe nekoliko momčića s Dinamovim šalovima, ali smo ih izbacili. Ne baš mi, nego ostali, jer bilo je u vlaku još barem pedesetak pripadnika Armade. I to kad je vlak već bio krenuo. Kondukteru pokazujemo kurac umjesto karte. On se pravi blesav i pušta nas na miru. Samo da kažem, meni je uistinu bilo neugodno zbog svog tog divljačkog ponašanja, ali što da se radi, bio mi je to prvi, na sreću, i posljednji put da idem na tekmu s navijačima. Jer nakon par piva postajem najgori, pokazujem golu guzicu na stanici u Jastrebarskom. Onda su negdje u vlak nahrupili drotovi da nam “jebu kevu”, ali smo mi izašli prije nego su nas uspjeli uhvatiti. Onda su i oni izašli te nas uzeli loviti oko stanične zgrade, ali mi smo u zadnji tren ušli u vlak koji je napokon krenuo s desetak golih guzica na prozoru. Nigdje nije pisalo “ne naguzuj se na prozor”, a možda bi trebalo.

Stigli smo oko podneva i poput pravih huligana- amatera odlazimo drito na proljećem ukrašen Maksimir. Dan je bio sunčan i lijep, sve u cvatu, krajolik smo jedino kvarili mi, “ljubitelji nogometa”. Pronalazimo neko “kafanče” u blizini stadiona, sjedimo na terasi, pijemo pivo, siječemo pelinkovcem, pričamo, urlamo, lažemo i hvalimo se jedni drugima. Tekma je počinjala tek kasno popodne, imali smo vremena da se propisno unakazimo prije prvog zvižduka suca. No, malo po malo, u tom istom bircu počinju se okupljati i BBB-ovci te činiti isto što i mi. Piti i urlati. Skužili smo da nas je samo petoro, dok se njih u pola sata okupilo bar tridesetak, vjerojatno i više. I da su tetovirani, ćelavi, stariji i zajebaniji. Sakrivamo šalove i zastave po džepovima i gaćama, kao da smo tek tada skontali di smo. Na neprijateljskom teritoriju, u dubokoj pozadini. I da bi mogli pravo najebat ako provale da smo iz Rijeke. Ima da nam bude “dženaza”, kažu u Bosni prije nego ćeš najebat, popit batine, oženit se ili umrijet.

Armada Rijeka
(FOTO: Stara 1987 garda/Facebook)

BBB-ovci svako malo pogledavaju u nas. Nisu tu bili ugodni pogledi, to valjda kontate. Zatim k našem stolu dolazi njih desetak i pitaju nas odakle smo. Već smo imali spremljenu priču za to: „Mi smo Torcida iz Karlovca, došli smo onak, da gledamo tekmu i navijamo za Dinamo. Rijeku baš ono mrzimo“. Priča šuplja ko cigansko rešeto.

Frajer nam ne vjeruje i pita nas osobne. Mi se zgledamo, kao šta sad u pizdu materinu, kakve osobne, no jedan iz naše ekipe, jedini, zapravo, istinski navijač s iskustvom koji nas je i nagovorio na izlet u Zagreb, kaže da ih nemamo, što će nam koji kurac, da nas drotovi jebu? Osim toga maloljetni smo. I da šta on sad izigrava nekog drota, legitimira, olfo. Nisu nam povjerovali, naravno, ili možda nisu htjeli da ih se uspoređuje s jugoslavenskom narodnom milicijom čija se osnovna operativna metoda može najkraće opisati rečenicom: „Halo, momak, može malo osobna?“

Kako god, ovi su se vratili natrag svojoj ekipi na drugi kraj terase upozoravajući nas da su nas zapamtili i da ako nas slučajno vide među onim riječkim pičkama ima da nas zgaze. A njih će ionako sve zgazit. Hoćete kurac, kaže netko od nas tako tiho da sam to možda i izmislio. No, nakon nekoliko piva i pelinkovaca koje smo nakon tog bliskog susreta s Purgerima zbilja trebali da potisnemo strah, taj isti frend pivsko-poetskog nadimka: Čep, počne govoriti sebi i nama kako smo prave pičke: „Mona, 'ko im jebe mater!“

On neće da se skriva ko neka pantagana, kaže, vadi zastavu naguranu u hlače, širi je objema rukama prema njima, popne se na stol i urla “Foooorza Fiume”. Ovi samo odložiše krigle i boce na stol i krenuše polako, s guštom, merakom, dugo odlaganim ćeifom prema nama. Mi, pak, poskakasmo ko skočimiševi u panici i počinjemo bezglavo trčati ni sami ne znajući kamo.

Čep je ubrzo izbio na početak našeg “zbjega”, dok smo Igi i ja počeli zaostajati. Ja se osvrćem svako malo nadajući se valjda da će ovi nakon nekoliko stotina metara odustati, ali vraga, trčali su za nama k'o munjeni. Čitava horda, takorekuć, njih tridesetak i prijeteći vikali za nama psovke, možete već zamisliti kakve. Sličilo to je jednoj od mnogih scena iz filma “Ratnici podzemlja” kojeg sam gledao točno petnaest puta.

Igi i ja skrećemo na neku sporednu stazicu i od straha pojačavamo tempo, više se niti ne osvrćemo, nego samo trčimo i trčimo, bole nas slezene, dahćemo k'o psi, dolazimo do ulica, hvala kurcu, i nekih kuća, trčimo dalje, cik-cak, skrećemo čas lijevo, čas desno, kroz dvorišta, picnute vrtove s beharom, preskačemo ograde i živice, padamo, dižemo se, dolazimo na koncu do nekih garaža ili šupa, drvarnica, vrag će ga znat, i skrivamo se iza njih. Sjedimo leđima naslonjeni na zid, udišemo-izdišemo glasno što od straha, što od trčanja, i osluškujemo. U strahu ne samo da su velike oči, nego i uši i pluća, čak ti se i noge produže. Neki tip u Indiji, čitao sam u Politikinom Zabavniku, preskočio je provaliju od devet metara, što je tada bio svjetski rekord. Ali za petama mu je bio gladni bengalski tigar. Kada su ga doveli na stadion u Delhi uspio je skočiti jedva šest metara, što zapravo i nije tako loše, ali nije ni za Olimpijade. Boga pitaj koliko bi Carl Lewis skočio s tigrom za petama.

Umakli smo BBB-ovcima, ali smo ipak ostali sat vremena iza tih garaža, nikad ne znaš. Poučeni iskustvom odlazimo na stadion pet minuta prije početka utakmice na ulaz gdje su puštali navijače Rijeke koji su netom uz pratnju policije izašli iz autobusa. Pridružujemo im se i srećemo Čepa i ostale koji nam prepričavaju kako su i sami jedva nekako uspjeli umaći “lošim plavim dečkima”.

Maksimir
(FOTO: Perun/Wikimedia)

Na tribinama smo ponovo hrabri i ludi. Svi su bili pijani i nasnifani i nitko nije ni pratio tekmu, već smo samo skakali i vikali što domišljatije uvrede. Ovi su nama vikali: „Smrdite na ribu“, a mi smo uzvraćali kratko i repetativno ubojito: „Pajceki, pajceki, pajceki“. Ja nisam ni znao što znači “pajcek”, a i jebalo mi se živo. Nemam pojma ni kako je utakmica završila, ali mislim da je Rijeka dobila, jer su purgeri bili ludi od bijesa. Dok smo napuštali stadion milicija nas je morala opkoliti kako bi nas zaštitili na putu prema parkiralištu s autobusima. Purgeri su na nas bacali kamenje, upaljače i boce, a murija nas je sve potrpala u autobuse, iako su mnogi od nas pokušali objasniti kako imamo povratne karte za vlak i kako uopće nismo ni došli tim busevima, ali koga je to bilo briga? Tako da su busevi bili pretrpani i morali smo sjediti po trojica-četvorica na sjedalima za dvoje.

Kad smo stigli u Rijeku, autobusi nisu stali na Žabici, nego u dvorište Prve stanice (milicije) odmah pored Pedagoškog fakulteta na kojem ću nekoliko godina kasnije studirati književnost. Iz autobusa nas izvlači milicija, jer nitko dobrovoljno nije htio izaći u stražnje dvorište milicijske stanice opkoljeno drotovima od kojih su neki na prsima držali kalašnjikove. Za nekoliko godina i to će postati normalnim, ali tada je to izgledalo prilično zajebano, ako mene pitate.

Razlog za ovakav doček je bio taj da je ekipa koja je putovala u Zagreb autobusima u Severinu na Kupi, gdje se uvijek radila pauza od pola sata, razbila džuboks, ukrala nedopečeno janje s ražnja i pjevala „ustaške“ pjesme koje će također za nekoliko godina postati normala. Mislim da miliciju nije toliko bilo briga za janjetinu koliko za buduće nacionalne hitove.

Uglavnom, ja sam im se učinio zanimljivim, bit će zbog krijeste na glavi, te me odvode zajedno s još nekolicinom Armadinih luđaka i postrojavaju uz zid dvorišta. Jedan milicioner čiji je nadimak bio „Parlov“, a da nisam znao zašto, jer je više sličio mamurnom ličkom međedu nego našem slavnom svjetskom prvaku. Ide on tako od jednog do drugog, nešto ti kaže, nasmije se glasno te raspali šamar tim dlanom k'o rudarskom lopatom, spuca nogom u guzicu, to jest daruje ti „vritnjak“, pa onda pesnicom u trbuh i: „M'rš u pičku materinu, jebem ti krvavu nedilju! Da ti jebem!“

Tada sam skont'o zašto ga zovu Parlov. Sarkazam blizak istini je stvarnost bliska užasu.

Kad je najzad došao i do mene, pokušao sam mu objasniti da uopće nisam bio u tim busevima kad se išlo u Zagreb.

„Omirisao janje nisam, a kamoli pjevao ustaške pjesme. Ja sam vam, inače, Bosanac.“, kažem glupavo i dodvoravajući se kao da je ikom ikada išta pomoglo to što je Bosanac, ali čovjek se u strahu hvata i za najtanju slamčicu. Možda je Parlov i sam Bosanac, nadao sam se. On me odmjerava od glave do pete, ljubazno naređuje da začepim labrnju i da skinem tu kožnu narukvicu sa špicastim željeznim nitnama, koja mi je visjela na pojasu. Ja, onako tup i glup od straha i mamurluka, baš kako i dolikuje Bosancu iz viceva, skidam i dajem mu moj pankerski ukras pitajući se šta će mu sad pa to kurac, mona? A on ti fino uzme tu jebenu narukvicu koju sam dobio od stare na dar iz Trsta, namota je na svoju dlakavu šapu, promatra nekako udivljeno kao da mu se sviđa i pita: „Jesi zato išo u Zagreb?“.

„Ma neee“, nasmiješim se ja. „To mi je od mame iz Trsta, nema takvih narukvica u Zagrebu. Ja sam vam normalan momak, panker, a ne Armada, stvarno. To mi je ukras, uspomena od stare.“

Tu sam već postao glupi Mujo iz viceva.

On me gleda iznenađeno, misleći valjda da ga zajebavam ili što li već, no brzo se Parlov snašao.

„A ukras... ma nemoj?“, zatim me iz sve snage raspali pesnicom na kojoj su bile nitne s moje vlastite narukvice. Doduše u rame, ali tako jako da sam pao na tlo kao pokošen. Isto kao ona scena koju su prikazivali u negdašnjem džinglu za sportski program kad Parlov, pravi, Mate, jednim udarcem, naizgled ne tako jakim, u sljepoočnicu, mlatne tipa, a ovaj pade ko da mu je neko izmakao čitavu Zemlju ispod nogu. Dok sam se pokušavao dignuti, opali me nogom u guzicu i otjera vičući: „Jebo ti Haris Škoro mater! Da ti jebo!“

 

2. Dubrava

Tamo negdje uz rat, dok sam kao i svake godine ljetovao u Loparu na Rabu, kod Igija, frenda iz razreda, upoznao sam jednu djevojku iz Zagreba. Odnosno bila je iz Dubrave i stari joj je bio podrijetlom Bosanac arhaičnog, ili bar netipičnog muslimanskog imena. Nikad ni prije ni kasnije nisam čuo da se netko tako zove. I njoj je, tako mi se bar činilo, bilo neugodno kad bi morala reći ime svog oca. Ali dobro, bili smo maltene djeca, sramiš se svake bubuljice, a i bila su takva vremena. Nisu ni sad, doduše, nešto bolja.

Ispalo je ipak da to nije bila samo ljetna avantura, jer sam počeo odlaziti kod nje u Zagreb i nakon ljeta i to skoro svakog vikenda. Nisam baš imao love, bio sam student na prvoj godini pomorskog faksa, rat se poprilično zakuhao, pa sam najčešće išao “stopom”, i uvijek nekako stizao. Često i prije nego da sam putovao busom ili vlakom.

Jednom tako, dok sam bio kod nje u posjetu, ručali smo zajedno s njezinim roditeljima koji su bili simpatični i tolerantni. Mislim, dopuštali su da dođem i spavam zajedno s njom u njezinoj sobi. Ne znam za vas, ali meni je to bila premija. Ona je bila tek treći ili možda četvrti razred ekonomske. Jeli smo najprije obaveznu juhu (nedjeljni ručak) i razgovarali o ratu koji je svako malo počinjao i prestajao. Kao rat je, gledaš ga na televiziji, ali živiš kao da nije. Malo se ratovalo, pa su se potpisivala primirja, koja su se kršila i prije nego bi se potpis osušio, pa se onda opet ratovalo i opet potpisivalo. Ja čak pomišljao da od rata u Hrvatskoj pobjegnem u Bosnu i da počnem studirati u Sarajevu. „Tek će tamo biti krvi do koljena“, rekao mi je jedan prijatelj, a ja mu odgovorio da nema šanse. Što on zna, nikad nije ni bio u Bosni. Osim jednom, i to sa mnom. Čuj to, rat u Bosni, nema šanse, jarane.

Dubrava
(FOTO: zagreb.hr)

Uglavnom, nemam pojma kako smo došli na tu temu, bit će da su me oni pitali o roditeljima, a ja odgovorio da imam samo baku i djeda, to jest da su mi oni kao roditelji. I onda je njezina mama počela pričati o svojoj mami, baki od moje djevojke, koja živi tu negdje u okolici Karlovca.

„Jesi li mu rekla za baku?“

Ova je samo odmahnula glavom. Nastala je tišina, jeli smo sarme koje su se pušile, i svi smo ih uzeli gnjecati vilicama.

„Šta je s bakom?“, pitao sam, misleći da nije žena bolesna, umire, ili ima neku nasljednu bolest. Možda je luda, šizofrenija je nasljedna, ali nisam je se bojao. Mislim, ne bi prekinuo s curom samo zato što joj baba ima šizofreniju. Nek' ima i sidu, jebe mi se.

„Moja mama je...“, i tada se sagnu glavu, primače je k sredinu stola i bez uznemiravanja vlastitih glasnica izgovori: „... Srpkinja. Ali tata mi je Hrvat. Pokoj mu duši“, reče njezina mama nekako oslobođeno, kao da je skinula neki teški teret sa svojih ramena.

„Mislim da bi baku trebali dovesti ovamo, ali ona neće, tvrdoglava. Bojimo se za nju, jer tamo u selu već odavno nije sigurno.“

Kužio sam da nije bilo baš popularno biti Srbin u Hrvatskoj u ta vremena, ali da moraš skrivati da ti je baba, (ili mama) Srpkinja, stara žena od preko osamdeset godina? Ne znam, činilo mi se to ipak pretjeranim. Ali strah i nesigurnost u teškim vremenima nagrizaju, čak i slamaju ljude. Često sam i sam bio takav, zato to znam. Sve što primijetiš na drugima je upravo ono što i sam imaš.

„Pa i meni je jedna baka, od starog, Srpkinja“, kažem ne bi li je tobože utješio. „I to iz Srbije.“ Vidio sam je doduše samo jednom. Došla, sredila se, bila baš lijepa i šlank, slikali se ispred katoličke crkve u Brčkom, kupila mi bicikl, žute plastične figurice kauboja i indijanca i otišla natrag u Srbiju u svoju kućicu pored Drine.

Uzeo sam zalogaj sarme koja je još uvijek bila prevruća pa sam morao užasno glasno srkati i premetati jezikom, da bih je na kraju ipak ispljunuo natrag na tanjur. Bilo mi je malkice neugodno jer su gledali u mene.

„A djed mi je Šiptar“, rekoh da im odvratim pažnju od mog srkanja. „To jest Albanac se kaže, ali on sam za sebe kaže da je Šipac... doduše ponekad kaže i da je Bosanac, tako da vam ne znam baš pravo. Ionako je umro ima već par godina.“, kažem i ponovo uzimam sarmu u usta. Ovaj put je taman. Jedino što sam već bio spalio jezik tako da sada više nisam uopće osjećao okus.

 

3. Zagorje

S Plesa sam 3. kolovoza devedeset treće odletio za Norvešku vjerujući kako ću se vratiti najkasnije do Nove godine. I tako i bi. Samo sam falio pet-šest godina. I taj povratak možda nije zapravo ni bio povratak, nego prije odlazak iz Osla. Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, gdje odlazim, a gdje dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.

Sletio sam na Pleso tog studenog, ili možda prosinca, ne sjećam se više točno, ali bila je zima, a nije bilo snijega, i bilo je uistinu prije Nove godine. Tamo me je kao i mnogo puta do tada dočekao moj frend Čombe koji je inače iz Rijeke, ali sada živi u Zagrebu, zove se Denis i radi kao fotoreporter za jedne dnevne novine. Dok smo se vozili prema gradu on mi ispriča kako mora na jedan zadatak u Zagorje napraviti nekoliko fotografija s jednog političkog skupa pa je poslije slobodan. Pita me želim li da ga sačekam negdje ili da idem s njim praviti mu društvo. Kada sam mu rekao da ću rado s njim, on mi objašnjava da zapravo idemo u Veliko Trgovišće do kuće nedavno preminulog Franje Tuđmana. Tamo će se otkriti njegova bista te će se okupiti sva državna elita, a on to treba fotografirati. Počelo me čak i zanimati. Kad smo stigli tamo je već bilo okupljeno nekoliko hiljada ljudi sa zastavama, vikali su populističke slogane, skandirali pokojnikovo ime i naguravali se oko njegove rodne „hiže“.

Moj prijatelj ide naprijed, probija se kroz gomilu, a ja za njim nosim njegovu veliku fotoreportersku torbu, tobože i ja na zadatku. Probili smo se do same biste, tu je gomila fotoreportera, snimatelja s televizije, bista još prekrivena bordo tkaninom i nekoliko mikrofona koji su čekali govornike. A oni se ubrzo i pojaviše, gomila ljudi se razmicala, aplaudirala im, dovikivala i ja se htjedoh ukloniti, ali nisam imao kamo. Iza mene je bio zid kuće, sa strana gomila ljudi, a ispred bista opkoljena već spomenutim mikrofonima. Ljudi na koje se čekalo bili su: Ankica i Miroslav Tuđman, Andrija Hebrang, Ivić Pašalić, Ljerka Mintas-Hodak i Miroslav Ćiro Blažević. Možda je bio još netko od tadašnjih hadezeovskih teškaša, ali se ne sjećam sad baš svih.

Veliko Trgovišće
(FOTO: Lupiga.Com)

Uglavnom, oni se poredaše baš ispred mene tako da su sve kamere koje su ih snimale uhvatile i moju unezvijerenu njušku. Oni, već spomenuti hadezeovci, su se namještali, pravili ozbiljne i svečane izraze lica, a ja sam s crnom vunenom kapom na glavi zbunjenim pogledom tražio kuda uteći. Izgledao sam kao lopov kad ga uhvate na djelu, a da toga nisu ni svjesni. Nitko me nije pitao tko sam ili što radim tu, možda su mislili da pripadam osiguranju ili što li već? Svečanost je, bogami, podugo potrajala, bista se otkrila, govornici su se smjenjivali i pričali velike i šuplje priče o pokojniku, gomila je aplaudirala, uzvikivala njegovo ime, fotoreporteri su škljocali, svi su radili ono što se od njih očekuje, jedino ja nisam znao kakva mi je tu uloga i to se na fotografijama koje mi je prijatelj poslije pokazivao lijepo moglo vidjeti. Te su me večeri poslije televizijskog dnevnika zvali mnogi prijatelji i pitali otkud ja na otkrivanju Tuđmanovog spomenika i ne čekajući odgovora počeli bi se smijati i sprdati me, a meni se nije dalo objašnjavati pa bih im se i ja pridruživao. Što drugo?

Druga zagorska zgoda desila se par godina kasnije, u susjednom selu, takorekuć.

Bio je Dan ustanka (partizanskog) u Hrvatskoj i nas četvoro, moja tadašnja djevojka iz Zagreba, ja i još jedan par koji su bili njezini prijatelji, krenuli smo u Kumrovec, mjesto gdje je rođen Josip Broz Tito. U Kumrovcu nije bilo ni žive duše tako da smo na miru mogli obići selo čiji je dobar dio pretvoren u etnološki muzej. Preko puta Titove kuće ima birtija "Kod Starog" gdje smo se najeli štrukli i dobro ih zalili kiselim zagorskim vinom.

Zatim odlazimo do kuće gdje je Tito rođen, prije nego ćemo ući napušavamo se dobrog hašiša, razgledamo hižu, čitamo knjigu dojmova i smijemo se patetičnim rečenicama te i sami dopisujemo šaljive dosjetke. Moja djevojka i ja odlazimo do bračnog kreveta, počinjemo se šaliti o tome kako je Tito možda baš u tom krevetu bio "napravljen" i kako bi možda i mi tu trebali voditi ljubav, tko zna, možda bi nam dijete bilo novi Tito, zezamo se, počinjemo ljubiti i milovati i tko zna šta bi se zbilo da u tom trenutku u kuću nije ušlo dvoje postarijih ljudi, ona i on. Bilo im je drago da vide još nekoga na današnji dan, pozdravili su nas sa "Smrt fašizmu, omladino!" Mi se nismo odmah snašli onako napaljeni i napušeni, a i nismo bili neka omladina, ako ćemo pravo. Počeli smo se smijuljiti i trebalo nam je vremena da uzvratimo sa "Sloboda narodu". Malo smo popričali s njima te saznali kako su se sreli u partizanima i kako su od tada zajedno i kako je većina njihovih "drugova" već odavno pod zemljicom črnom i kako je sramota što na današnji dan nema nikog u Titovoj rodnoj kući.

„Pa evo nas, šta nam fali!“, morala je ova moja odbrusit. Bila je prilično svadljiva tih dana.

Poslije smo se okupali u rječici Sutli koja je granica sa Slovenijom, a tada i s Europskom unijom. Uspio sam preroniti čitavu Sutlu pa smo se sprdali kako sam ispod vode uspio ući u Europu.

Zatim smo na povratku stali u jednom slatkom restorančiću, koji se zvao ”Stari Mlin”, ili tako nešto, pojeli puricu s mlincima te i njih kao i štrukle “Kod Starog” zalili zagorskim vinom. Predvečer smo se vratili u Zagreb i otišli svako svome domu. Moja djevojka i ja smo se ispružili na sofi i gledali televiziju na kojoj su, posebno valjda zbog tog svečanog dana, pustili partizanski film "Neretva- bitka za ranjenike".

Dok sam pratio kako Yul Briner u zrak diže most u Jablanici, ona se lagano nabijala na mene. Voljeli smo se po posljednji put, a ja sam gledao partizanski film. Sljedećeg dana sam letio natrag za Oslo, a ona me nije ispratila ni do Plesa.

Letio sam na sjever i u oblacima razmišljao o partizanima koji su preko noći napravili taj novi most, prešli ga i zajebali Nijemce. Spasili su tako i svoje ranjenike. Ali most između mene i moje tadašnje zagrebačke drage se više nije mogao napraviti, niti se naša ranjena ljubav mogla spasiti.

Ostade samo ova kratka pripovijest da poput nekog spomenika svjedoči o lažnoj veličini izgubljenih vremena.

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

 

Kratka priča Bekima Sejranovića petnaesta je iz Lupiginog serijala „Priče iz zagrebnog života“

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ovo je Plenkovićev „sad ili nikad“

    07.08.2020.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ovo je Plenkovićev „sad ili nikad“

  2. OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

    02.08.2020.

    Marko Tomaš

    OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

  3. DRHTAJ KOJI OSJETIM: Suza za zagorske brege

    31.07.2020.

    Predrag Finci

    DRHTAJ KOJI OSJETIM: Suza za zagorske brege

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije